Canto a tenore

Canto a tenore, sardinijska pastirska pjesma
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Canto a tenore, sardinijska pastirska pjesma
Italija
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2008.
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO:00165

Canto a tenore (tal. iz sardinskog cantu a tenore, poznato i kao u tenore, su cuncordu, su cuntrattu, su 'ussertu, s'agorropamentu, cantu a proa) je vrsta polifonijskog narodnog pjevanja koje potječe iz pastirskih običaja središnje regije Barbagia, a danas je prošireno po cijeloj Sardiniji (Italija). Prema nekim antropološkim istraživanjima, ovakav način pjevanja postoji još od kulture nuraghija iz metalnog doba.[1] Kao izraz sardinijske kulture canto a tenore je upisano na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.[2]

Obično ga izvode četiri muškarca koji pjevaju različitim glasovima (bassu, contra, boche i mesu boche) dok stoje tvoreći zatvoren krug. Solo pjevač (boche ili oche) izvodi neku prozu ili poemu, koju ponavlja mesu boche, dok su ostali glasovi prateći vokali. Glavna odlika ovog pjevanja je dubok i grlata boja tona pratećih glasova bassu i contra. Umjetnost pjevača iz regije Barbagia je ukorijenjena u svakodnevnom životu lokalnih zajednica. Tako se canto a tenore često izvodi spontano u lokalnim barovima (zilleri), ali i prilikom svečanosti kao što su vjenčanja, striženja ovaca, vjerskih festivala i karnevala Barbaricino.

Na Sardiniji postoji veliki repertoar canto a tenore pjesama i vrsta. Tako se prema načinu izvođenja tenore pjesama mogu prepoznati izvođači iz raznih sela. Najčeše melodije su serenade boche ’e notte („glas noći“) te plesne pjesme kao što su mutos, gosos i ballos. Stihovi su ili drevni ili suvremene poeme o svakodnevnim temama kao što je emigracija, nezaposlenost i politika u satiričnom, zabavnom ili čak protestnom tonu. U ovom smislu, pjesme se mogu smatrati i tradicionalnim i suvremenim načinom izražavanja kulture. Canto a tenore je posebno osjetljiv na socijalno-društvene promjene kao što je slabljenje pastirske kulture i pojačanog turizma na Sardiniji. Izvedbe na pozornicama za turiste narušavaju raznolikost repertoara i intimni okvir izvornih izvedbi. Neke od slavnih skupina koje izvode canto a tenore su: Tenores di Bitti, Tenores de Orosei, Tenores di Oniferi i Tenores di Neoneli.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Omar Bandinu, Il canto a tenore, dai nuraghi all'Unesco  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2009. (Wayback Machine), Siti, 16(2,3), 2006 (tal.) Preuzeto 5. prosinca 2012.
  2. ↑ Canto a tenore, Sardinian pastoral songs UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 4. prosinca 2012.
  • Ignazio Macchiarella, "La polivocalità di tradizione orale in Italia", Le tradizioni popolari in Italia; canti e musiche popolari, 1990., Electa, Milano ISBN 8843532464

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Svjetska baština u Italiji
Kulturna dobra (53)
Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Portici Bolonje (2021.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Padovanski ciklus fresaka iz 14. stoljeća (2021.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa2) (2011.) • Raetinska pruga1) (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina 1) (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Montecatini Terme) (2021.)
Talijanska zastava
Prirodna dobra (5)
Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe2) (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio3) (2003.)
Nematerijalna
svjetska baština (9)
Sardinijsko pastoralno pjevanje Canto a tenore (2009.) • Mediteranska prehrana5) (2010.) • Tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište Opera dei Pupi (2008.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Tradicionalni račvasti uzgoj loze zajednice na otoku Pantelleria (2014.) • Transhumanca (2019)6) • Praksa opernog pjevanja u Italiji (2023.)

1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana   2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja   5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala  6) Zajedno s više zemalja