Crvena naranča, mediteranski grm, varijetet slatke naranče koji se odlikuje s plodom čije je meso tamnocrvene boje. Tradicionalno područja uzgoja su Sicilija, Španjolska i Maroko. Postoje tri najuobičajena tipa crvene naranče, to su 'Tarocco' (domovina mu je Italija), 'Sanguinello' (iz Špajolske) i 'Moro'.[1]
Kora ploda narančaste je boje, a crvenu boju mesa daje mu pigment antocijanin. Plodovi su slatki i sočni, a najnslađi ima varijetet 'Maltese'. Pored njihovog bogatog ukusa i mirisa istraživanja provedena 2003. godine pokazala su da sadržale znatno veće količine vitamina C (do 40%) i antioksidansa (do 300%), kao što su flavonoidi i antocijanini, nego obične slatke naranče, i time pokazuju značaj u prevenciji i liječenju nekoliko važnih bolesti u mnogim medicinskim područjima.
Citrus × sinensis 'Maltaise Sanguine', nepoznatog podrijetla, velika vjerojatno da je s Malte. Važna je sorta u Tunisu i Maroku, a donekle i u Alžiru. Razvija snažnu pigmentaciju samo u povoljnim uvjetima. U većini rastućih područja Maltaise proizvodi samo likopen i zato se smatra svjetlocrvenom.
Citrus × sinensis 'Vainiglia Sanguigno', Stablo je maleno do srednje veličine. plod je crven, vrlo sočan, s ružičastim mesom pigmentiranim likopenom i glatkom narančastom koricom srednje debljine. Zbog nedostatka kiselosti plod se može jesti već krajem jeseni ili početkom zime.
Citrus × sinensis 'Washington Sanguine', Washington Sanguine uzgaja se u većoj mjeri u Španjolskoj, Alžiru i Maroku i vrlo je cijenjena sorta u Europi. U lošim godinama potrošači ga jedu kao običnu naranču, a da nisu svjesni njenog pedigrea.