Dekomunizacija je naziv za inicijativu oslobađanja različitih postsocijalističkih i tranzicijskih društava u procesu restauraciije kapitalizma od utjecaja komunističkh ideja. Označava postupke prevladavanja naslijeđa socijalističkih država ustanova, kulture i psihologije. Po nekima je slična denacifikaciji nakon nacionalsocijalizma,[1] dok je po drugima nastavak hladnoratovskog širenja antikomunističke histerije. Pojam se najčešće primjenjuje u zemljama bivšeg istočnog bloka kako bi opisao niz zakonskih i državnih promjena u procesu restaurizacije kapitalizma.
Dekomunizaciju su pokrenule partitokracija na različite načine u različitim državama. Kao svrha se navodii sveobuhvatna demokratizacija država i raskid s komunističkom političkom, povijesnom te i pravnom prošlošću. Obuhvaća između ostalog zakonsku zabranu o vršenju javnih dužnosti (parlamentarni zastupnici, sudci, novinari itd.) za članove i aktiviste bivše komunističke partije. Drugi element je zakonska obaveza za odstranjivanje imena i simbola socjalizma iz javnog prostora kao na primjer dekomunizacija naziva ulica i trgova.
Češki pisac i disident Milan Kundera navodi kao su se neko bivši komunisti preko noći „prešli“ od predavača, primjerice predmeta „planska ekonomija“ (naziv za sociijalistički dirigiranu ekonomiju), u predavače predmeta „ekonomija slobodnog tržišta“ ili od nastavnika koji su predavali marksisam i tada kritizirali njegove protivnike u demokrate.[2]
Bivši komunisti vratili su se na vlast u gotovo svim post-sovjetskim državama, uključujući i Rusiju, a većina njih odriće se svoje komunističke prošlosti. Isto se dogodilo u nekim istočnoeuropskim državama i juggoslavenskim državama.
U zemljama poput Poljske provedena je lustracija kojom se ograničavalo bivšim komunistima sudjelovati u državnoj politici. Osobito je zabranjeno pouzdanicima ili djelatnicima iz komunističke tajne policije zauzimati političke pozicije ili djelatnost u državnoj službi.