Federiko Benković

Federiko Benković
barok
Federiko Benković
Pustinjak, ulje na platnu, Fitzwilliam Museum, Cambridge
Rođenje Dalmacija, 1667.
Smrt Gorica, 8. lipnja, 1753.
Vrsta umjetnosti slikarstvo - grafika
Utjecao rokoko
Poznata djela Abraham žrtvuje Izaka, Blaženi Petar Gambacorta
Portal o životopisima

Federiko Benković (Dalmacija, 1667. – Gorica, 8. lipnja 1753.), talijanski i hrvatski barokni slikar i grafičar posljednji u nizu naših slavnih Schiavona. Oko njegova imena, prezimena kao i mjesta rođenja postoje brojne nepoznanice. Neki ga navode i zovu Federico Bencovich ili Federico Bencovic, ali po nekima je njegovo ime Federigo, Federighetto, Ferighetto a prezime; Dalmatino, Schiavon. Ono što je potpuno sigurno je to da je bio s istočne strane Jadrana. Njegovo rodno mjesto je nepoznanica, po nekim izvorima to bi mogao biti Omiš, pa Šibenik, ali i otok Brač, po nekim indicijama Dubrovnik, Venecija ili Verona?.

Sv. Andrija na križu okružen svecima, 1710. – 1716., ulje na platnu, župna crkva Notre-Dame de Senonches kraj Chartresa

Život i djelo

[uredi | uredi kôd]
Abraham žrtvuje Izaka, oko 1716., ulje na platnu, 220,7 × 165,3 cm, Strossmayerova galerija starih majstora, Zagreb

Federico Bencovich, kako se sam potpisivao, pripadao je bračkoj i hvarskoj plemićkoj obitelji, ali mjesto njegova rođenja nije utvrđeno.[1] Slikarstvo je najprije učio u jednoj od brojnih venecijanskih slikarskih botega, a to mu je omogućio njegov rođak Gaetano Benković - Orsino, bečki dvorski pjevač. Od 1695. uči u Bologni kod slikara Carla Cignania. Kao učenik mu pomaže kod oslikavanja freski na kupoli katedrale u Forlìu.

Prvi njegov samostalni rad je slika iz 1705. Junona na oblacima, za salon u Palazzo Orselli Foschi u Forlìju. Nakon toga znamo da je radio u botegi Giuseppea Maria Crespia, ovdje se zbližio sa slikarom Piazzettom, koji je svježinom kolorističke materije, novom interpretacijom svjetla i realističkim pojedinostima snažno djelovao na Benkovića.[1] Potom se 1710. god. vraća u Veneciju gdje postaje prijateljem, učiteljem i suradnikom slikarice nježnih pastelnih portreta venecijanskog rokokoa, Rosalbe Carriere.

Međutim u Veneciji nema mjesta za njega, svađa se s Piazzettom (koji mu je izgleda bio izravni konkurent) i G. B. Tiepolom, tako da niti ima posla niti prijatelja među kolegama.

Zato se upućuje u Beč i austrijske zemlje. Tamo je bolje primljen i 1715. god. postaje dvorskim slikarom princa Franza Lothara von Schönborna biskupa iz Bamberga, za koga je sljedeće godine naslikao četiri velika ulja na platnu koja su trebala dopuniti njegovu galeriju u dvorcu u Pommersfeldenu: Apolon i Marsija (ovo djelo je nestalo), Hagara i Ismael u pustinji, Žrtva Ifigenijina i Abraham žrtvuje Izaka (potonja se vjerojatno može poistovjetiti sa slikom u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu, a možda je njezina potonja inačica, zbog naglašena utjecaja G. B. Piazzette). Izvornost tih ponajboljih Benkovićevih slika očituje se u produhovljenim fizionomijama i izduženim likovima, u snažnim kontrastima svjetla i sjene, dramatičnosti pokreta, dijagonalno postavljenim likovima i u karakterističnoj skali boja u kojoj prevladavaju ljubičasti, modri, žućkasti, smeđi i rumeni tonovi.[1] Slikanjem širokim i grubim (često nedovršenim) potezima kistom, kod oslikavanja pozadina i manje važnih detalja slike, uz njegovu vještu paletu tamnih i svijetlih tonova, njegova djela dobivala su dodatnu dramatičnost.

Blaženi Petar Gambacorta, bakrorez, oko 1728., Pinacoteca Nazionale, Bologna.

Nakon toga slika u Beču, pa potom u Veroni, a 1724. boravio je i u Milanu. God. 1726. napravio je jedno od svojih najljepših djela Blaženi Petar Gambacorti, za venecijansku crkvu Sv. Sebastijana. U Veneciji tog vremena Benković nije imao narudžbi, pa ga opet zatičemo u Beču 1730. god. gdje ga više cijene i ima posla.

God. 1733. imenovan je dvorskim slikarom Friedricha Carla von Schönborna, biskupa Bamberga i Würzburga. Za dvorsku crkvu u Würzburgu naslikao je slike Arkanđeo Mihael i Bezgrešno začeće (ova djela su nažalost izgubljena). Za Dvorsku rezidenciju u Würzburgu 1735. god. naslikao je četiri velika platna: Mojsija i Aron pred Faraonom, Žrtva Jeftina, Salomonov sud (izgubljena) i Jakob i Rahela (izgubljena). Iz Würzburga ga je izgurao konkurent Tiepolo.

Između 1735. i 1740. god. radi i po Italiji, o tome nam svjedoči njegova oltarna pala Polaganje u grob u župnoj crkvi u Borgo San Giacomo. Izgubivši svoje kontakte po Beču i marginaliziran od strane konkurencije, ali i naručitelja, proveo je svoje posljednje dane u rezidenciji grofa Attemsa u Gorici. Tu nastaju njegova posljednja djela: Bogorodica sa svecima (Graz, zbirka Attems), Bogorodica sa redovnicima (Milano, Museo del Castello), Oslobođenje Petrovo (Graz, zbirka Attems).

Nakon smrti, Benković je pao u potpunu anonimnost, zbog tog su mnoga njegova djela pripisivana drugim umjetnicima; Piazzetta, Cignani i drugim sjevernotalijanskim slikarima. Tek u je 20. st. njegov osebujan slikarski izričaj ponovno prepoznat i cijenjen. Talijanski kritičar Roberto Longhi, inspiriran zapisima s početka devetnaestog stoljeća opata Luigija Lanzija, autora povijesne „Povijesti talijanskog slikarstva”, o našem slikaru piše: „Ovaj Federigo, kojeg čvrsto držim za jednog od najvećih genijalaca 18. stoljeća u Veneciji, prepoznaje se po vrlo oštrim i brzim sjenama, kojima suprotstavlja što više svjetla iste snage, u istom prostoru; dok su mu boje svedene na vrlo malo, osim neke plave i tamnocrvene, što rezultira kromatskom mrljom.”.[2]

Danas se zbog snažna kolorizma i znalačke uporabe boje, mistična ugođaja i produhovljenosti te dramatske osvijetljenosti smatra umjetnikom izrazite izvornosti u slikarstvu talijanskoga settecenta (18. st.).[1] Benković, tvorac dramatičnog, izmučenog i ponekad bizarnog stila, ostaje među najvećim predstavnicima slikarstva 18. stoljeća u sjevernoj Italiji i srednjoj Europi, te je zaslužan što je svojim bečkim djelima dao snažan impuls za početak austrijskog i bavarskog rokoko slikarstva, koje predstavljaju prije svega Paul Troger i Franz Anton Maulbertsch.[3]

Kronološki popis djela

[uredi | uredi kôd]
Oslobođenje Sv. Petra iz zatvora, Nacionalna galerija Slovenije, Ljubljana.
  • Feltre, župna crkva, Bijeg u Egipat, oko 1709.
  • Bergantino, župna crkva, oltarna pala Gospa od karmela među svecima, oko 1710., često pripisivana i G. C. Crespiu
  • Senonches, Francuska, župna crkva, Raspeće Sv. Andrije i Sveci, oko 1710-16
  • Zagreb, Galerija Strossmayer, Abraham žrtvuje Izaka, oko 1715. – 1720.
  • Pommersfelden, Dvorac Weißenstein, Hagara i Ismail u pustinji; Žrtvovanje Ifigenije, oko 1715.
  • Madone, Bergamo, župna crkva, Hagara u pustinji; Žrtvovanje Isaka, oko 1718.
  • Venecija, Museo Correr, Bijeg u Egipat, crtež, oko 1720.
  • Crema, crkva Sv. Trojstva: Ekstaza Sv. Franje Paulskog, 1724.
  • München, Pinacoteca, Herkul i Onfale, oko 1725.
  • Stuttgart, Staats-Galerie, Poklonstvo kraljeva, oko 1725.
  • Venecija, oltarna pala u crkvi Sv. Sebastijana: Blaženi Petar Gambacorta, oko 1726.
  • Bologna, Pinacoteca Nazionale, Blaženi Petar Gambacorta, bakrorez, oko 1728.
  • Berlin, Staatliche Museen, Bogorodica i sveci, 1730. – 1735.
  • Venecija, Gallerie dell’Accademia, Autoportret, oko 1735.
  • Borgo San Giacomo, Verolanuova, Brescia, crkva del Castello: Polaganje u grob, oko 1735.
  • Sibinj, Rumunjska, Muzej Brukenthal, Sv Petar liječi oboljelog; Sokratova dilema, ulja, oko 1740.
  • Beč, Albertina: Bijeg u Egipat, Odmor na bijegu u Egipat', oko 1745.; crteži: ; Ekstaza Sv. Franje Asiškog; Smrt Sv. Benedikta
  • Omiš, Sv. Franjo Paulski

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]

Abraham žrtvuje Izaka, je monumentalna slika koju je Benković radio za dvorac Pommersfelden u Njemačkoj, a danas se nalazi u Strossmayerovoj Galeriji u Zagrebu. Čudesan je put prošla ova slika, došla preko Francuske (iz dvorca je odnesena kao dio ratnoga plijena Napoleonovih vojnika) i Engleske (kupljena je u aukcijskoj kući Sotheby), zahvaljujući Društvu prijatelja Strossmayerove galerije, koje ju je godine 1936. kupilo i napokon smjestilo u Zagreb. Sve do tog vremena, ova slika je pripisivana venecijanskom slikaru Piazzetti.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Zanetti,Descrizione della citta di Venezia, Venecija 1733.
  • Zanetti,Della pittura veneziana,Venecija 1771.
  • Moschini,Guida per la citta di Venezia,Venecija 1815.
  • Nagler,Neues allgemeines Kunstlerlexikon,Linz 1835.
  • Tschischka,Kunst und Altertum in dem osterreicheschem Kaisertum,1836.
  • Kukuljević, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858.
  • Stix-Frulich Bum,Die Zeichnungen der venezianischen Schule, Wien 1926.
  • Donati,Federico Bencovich detto "Ferigheto Dalmatino", Archivo storico per la Dalmazia IV,21,1927.
  • Palucchini,Federico Bencovich,Rivista d'Arte III,1932.
  • Palucchini,Profilo di Federico Bencovich,La critica d'arte I, 1936.
  • Fischer,Kuhrfurst Lotar Franz von Schonborn und seine Gemaldegalerie,Bamberg 1937.
  • Schneider,Uz Benkovićeve slike, Hrvatska revija 1937.
  • Kruno Prijatelj, Benković, Zagreb 1952.
  • Enciklopedija Likovnih Umjetnosti, Leksikografski zavod FNRJ, I svezak, str. 328. – 329., Zagreb 1960.
  • Radoslav Tomić, Novi podaci o Federiku Benkoviću, Kolo, 4., 1992., str. 404. i 416.
  • Rodolfo Pallucchini, La pittura veneta, Milano, 1995.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Federiko Benković
  1. ↑ a b c d Benković, Federiko, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 15. 9. 2021.
  2. ↑ Roberto Longhi, Un ignoto corrispondente del Lanzi sulla Galleria di Pommersfelden, u časopis «Paragone», III., 1950.
  3. ↑ Nicola Ivanoff, BENCOVICH, Federico, detto il Federighetto o il Dalmatino, u Biografskom rječniku Talijana, knj. 8., Institut Talijanske enciklopedije, 1966. (tal.)