George Cecil Ives ( Frankfurt, 1. listopada 1867. – Hampstead/Middlesex, 4. lipnja 1950.) bio je engleski pjesnik, pisac, kazneni reformator i rani zagovornik reforme zakona o homoseksualnosti.
Ives je bio izvanbračni sin engleskog časnika Gordona Maynarda Ivesa i Jane Violet Tyler. Odgojila ga je njegova baka po ocu, Emma Ives. Živjeli su Bentwortha u Hampshireu i juga Francuske. Majku je sreo samo dvaput, a s ocem je imao trubulentnu vezu.
Ives se školovao kod kuće i na Magdalene Collegeu, Cambridge, gdje je počeo skupljati 45 svezaka spomenara (između 1892. i 1949. godine). Ovi se albumi sastoje od isječaka tema kao što su ubojstva, kazne, nakaze, teorije zločina i kažnjavanja, transvestitizam, psihologija roda, homoseksualnost, rezultati kriketa i pisma koja je pisao u novinama. Interes za kriketom doveo ga je do odigravanja jedne prvoklasne utakmice za klub Marylebone 1902. godine.[1]
Bio je član Humanitarian League (Humanitarna liga) od 1891. do 1919., radikalne grupe koja je vjerovala da je zlo uzrokovati ikakav nepotreban bol drugim bićima.[2]
Ives je upoznao Oscara Wildea u Authors' Clubu u Londonu 1892. godine.[3] Tada je već radio na suzbijanju diskriminacije protiv homoseksualaca što naziva Ciljem. Nadao se da će se Wilde pridružiti Cilju, ali bio je razočaran.[4] Godine 1893. lord Alfred Douglas, s kojim je imao kratku vezu, upoznao ga je s nekoliko oksfordskih pjesnika koje je Ives također pokušao regrutirati.
Do 1897. godine Ives je stvorio i Red Heroneje (Order of Chaeronea), tajno društvo homoseksualaca koje je dobilo ime po mjestu bitke u kojoj je sveta četa Tebe konačno uništena 338. godine prije Krista. Članovi su bili Charles Kains Jackson, Samuel Elsworth Cottam, Montague Summers i John Gambril Nicholson.[5]
Iste godine je Ives posjetio Edwarda Carpentera u Millthorpeu. To je bio početak njihova prijateljstva.
Ives je živio u ulici Adelaide Road 196 u Londonu 1911. godine. Zaposlio je svojega dugogodišnjeg prijatelja Jamesa Goddarda kao sobara. Njegova žena i djeca također su bili zaposleni kod njega.[6]
Ives je zajedno s Edwardom Carpenterom, Magnusom Hirschfeldom, Laurenceom Housmanom i drugima osnovao Britansko društvo za proučavanje psihologije seksualnosti 1914. godine. Također, Ives je održavao kontakt s drugim progresivnim psiholozima poput Havelocka Ellisa i profesora Cesarea Lombrosa.
Teme kojima se Društvo bavilo u predavanjima i publikacijama uključivale su: promociju znanstvenog proučavanja spola i racionalniji odnos prema seksualnom ponašanju, problemi i pitanja povezana sa seksualnom psihologijom (s medicinskoga, pravnoga i sociološkog aspekta), kontrolom rađanja, pobačajem, sterilizacijom, spolnim bolestima i svim aspektima prostitucije. Godine 1931. organizacija je postala Britansko seksološko društvo. Ives je bio arhivist Društva čije papire danas drži Harry Ransom Center na Sveučilištu u Teksasu u Austinu.
Također posjećivao zatvore širom Europe i specijalizirao se za proučavanje kaznenih metoda, posebno engleske. Predavao je i objavljivao knjige na tu temu. Umro je u Londonu 1950. u dobi od 82 godine, kremiran je u krematoriju Golders Green,[7] a sahranjen u selu Bentworthu u Hampshireu.
Po svojoj smrti George Ives ostavio je veliku kolekciju koja je pokrivala njegov život i rad između 1874. i 1949. godine. Papire je 1977. kupio istraživački centar Harry Ransom Sveučilišta u Teksasu u Austinu. Podijeljeni su u četiri odjeljka:
Ovaj odjeljak sadrži pozivnice i pisma u vezi s njegovim spisima i predavanjima o reformi zatvora, sodomiji, Britanskom društvu za proučavanje seksualne psihologije i drugim temama. Dopisnici su mu bili Adolf Brand, Oscar Browning, Edward Carpenter, Havelock Ellis, Norman Gale, Augustus Hare, Ernest Jones, Cesare Lombroso, CM North, Reggie Turner i Edward Westermarck.
Ovdje su grupirani primjeri Ivesovih objavljenih djela, predavanja, bilježaka i uzoraka stihova (i kao strojopise i kao holografe). Teme koje su zastupljene uključuju: reformu zatvora, zločin i kažnjavanje, povijesni pogledi na seksualnost, religiju.
Glavninu materijala čini 122 toma dnevnika koje je Ives vodio od devetnaeste godine do otprilike šest mjeseci prije smrti u osamdeset drugoj godini. Većina dnevnika ima dnevne zapise razdoblja od 20. prosinca 1886. do 16. studenog 1949.
Pogled koji Ives pruža u svom dnevniku o životu engleskiih homoseksualaca više srednje klase od kraja devetnaestog vijeka do sredine dvadesetog posebno je zanimljiv za razumijevanje pokreta homoseksualaca u Engleskoj toga vremena. Sadržaj varira od opisnih dojmova o društvenim događajima do detaljnih ispitivanjā njegovih prijatelja i poznanika, analizā postupanja s kriminalcima i rada zatvora. Od trinaestoga sveska Ives je indeksirao svoje dnevnike i često se njima koristio kada se pripremao za predavanja ili pisanje drugih tekstova.
Ovaj odjeljak sadrži pravila i voštani pečat Reda Heroneje, zajedno s katalogom knjižnice Britanskog društva za proučavanje psihologije seksualnosti i spomenar kritike te dijelove triju njegovih knjiga: Erosov tron (Eros' Throne, 1900.), Povijest kaznenih metoda (A History of Penal Methods, 1914.) i Prepreke ljudskom napretku (Obstacles to Human Progress, 1939.). Postoji i korektura predgovora Georgea Bernarda Shawa knjige Engleski zatvori danas (English Prisons Today, 1922.) prije izmjena.
Bio je model za Rafflesa, izmišljenoga viktorijanskog gospodina lopova, prema Andrewu Lycettu.[8] Lycett kaže da tvorac Rafflesa, E. W. Hornung, možda nije shvaćao ovu seksualnu stranu Ivesovog lika, ali da Raffles uživa u izuzetno intimnoj vezi sa svojim pomoćnikom Bunny Mandersom.