Iljušin Il-38 "May"
| |
---|---|
Sovjetski Il-38 1986. godine
| |
Opći podatci
| |
Tip | Ophodni-protupodmornički zrakoplov |
Proizvođač | Iljušin |
Razvijen na temelju | Iljušin Il-18 |
Probni let | 28. rujna 1961. |
Uveden u uporabu | 1969. - |
Status | U uporabi |
Broj primjeraka | 58 |
Portal:Zrakoplovstvo ![]() |
Iljušin Il-38 (NATO oznaka: "May"), sovjetski ophodni-protupodmornički zrakoplov razvijen na temelju Iljušina Il-18.
Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih ratna mornarica SAD-a ojačala je svoju podmorničku flotu naoružavajući je nuklearnim projektilima UGM-27 Polaris. Kao odgovor na to, SSSR je na osnovu dokazanog Il-18 pokrenuo razvoj oceanskog protupodmorničkog zrakoplova. Prvi let obavljen je 28. rujna 1961. s testnim pilotom Kokkinakijem za kontrolama i dva letna tehničara. Iako prvi prototip nije bio opremljen elektronskom opremom, s vremenom je nadograđivan do gotovog oblika za serijsku proizvodnju. Zbog činjenice da je na sustavima protupodmorničkog ratovanja utrošeno dosta vremena, prvi serijski (produkcijski) primjerak poletio je tek 1967. U službu sa sovjetskim mornaričkim zrakoplovstvom primljen je 1969.[1]
Il-38 koristi većinu komponenti s Il-18: trup, različite unutarnje sustave i motore AI-20M. Osim navedenog, zbog uske specijaliziranosti za PP borbu, implemetirao je i različite specifične komponente te dizajnerske promjene. Prostor pod pritiskom ograničen je na pilotsku kabinu i prostor za operatere instrumenata. Dva odjeljenja za borbena sredstva smještena su ispred i iza krila što je u konačnici utjecalo na promjenu središta gravitacije i pomicanja krila za tri metra prema naprijed.[1]
Najvidljiviji elektronički instrumenti su "kupola" za motrilački i ciljnički radar "Berkut" ispred prednje noge stajnog trapa i krak za MAD (detektor magnetskih anomalija) u repu. U prednjem borbenom odjeljenju bile su smještene sonarne plutače, dok su se u stražnjem nalazila prateća oružja - dubinske bombe (konvencionalne ili nuklearne), morske mine i samonavođena torpeda. Zbog mogućeg utjecaja okoliša na ispravnost oružja, prostor je grijan.[1]
Posadu čini sedam članova: pilot, kopilot, navigator, radio vezist i letni inženjer te operateri radara i plutača. Budući da su ophodne zadaće mogle trajati duže vrijeme, smještaj posade je uključivao kuhinju, toalet, stol i prostor za odmor sa sklopivim krevetom. Kako su bočna putnička vrata uklonjena, u zrakoplov se ulazilo kroz otvor između kupole radara i prednjeg borbenog odjeljenja.[1]
Iako je planirana proizvodnja 250 primjeraka, iz državne tvornice u Khodynki je izašlo samo 58, prema nekim izvorima 65, zrakoplova.[1] Koristile su ga postrojbe sovjetskih sjevernih, pacifičkih i baltičkih flota. U ožujku 1968. eskadrila Il-38 je upućena u Kairo u Egiptu gdje su do 1972. letjeli s egipatskim oznakama i sovjetskim posadama.
Nastavio je sudjelovati u prekomorskim operacijama djelujući iz Adena (Južni Jemen), Asmere (Etiopija), Libije i Sirije. Dva su zrakoplova uništena i jedan je oštećen u napadu Oslobodilačkog fronta Eritrejskog naroda 1984. kod Asmere. Zbog raspada SSSR-a, nastavio je letjeti u sastavu ruskih arktičkih i pacifičkih flota.
Izvori podataka: military-today.com[2]
Osnovne karakteristike
Letne karakteristike
Naoružanje