Ivo Vojnović (Dubrovnik, 9. listopada 1857. – Beograd, 30. kolovoza 1929.), hrvatski književnik.[1]
Osnovnu školu je završio u Splitu. Gimnaziju pohađa u Splitu i u Zagrebu gdje je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1875. godine.[2] U Zagrebu završava studij prava 1879. godine.
Najistaknutiji dramski pisac moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.
U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta 1886.
U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allons enfants, Suton i Na taraci - kronika o propasti Dubrovačke Republike. Temu dubrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja.
Njegov dramski prvijenac Psyche 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame.
Njegov se dramski opus običava dijeliti na tri tematska kruga:
Po Ivu Vojnoviću nazvana je ulica na Lapadu (Vojnović).
|