Jakov Blažević

Jakov Blažević

Jakov Blažević (Bužim kod Gospića, 24. ožujka 1912. – Zagreb, 10. prosinca 1996.) je bio političar za vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske, komunistički prvak. Po struci je bio pravnik.[1]

Nakon II. svjetskog rata bio je glavni javni tužitelj Narodne republike Hrvatske, te je osobno zastupao optužbu u montiranom političkom procesu blaženom Alojziju Stepincu. Potom je desetljećima obnašao najistaknutije političke dužnosti u komunističkom režimu; s Vladimirom Bakarićem i Mikom Špiljkom, spada među najutjecajnije hrvatske političare toga doba.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Pravni je fakultet završio u Zagrebu 1936. godine. Kao šesnaestogodišnjak postaje članom tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, a 1940. godine izabran je za sekretara Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Liku. 1941.[2] je smijenjen s položaja sekretara na zahtjev Rade Končara. Vraćen je na dužnost u Lici, da bi 1943. bio ponovno smijenjen, te poslan na službu u ZAVNOH. U Zavnohu je na dužnostima vezanim uz pravosuđe.

Biran je i za člana Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.

Bio je prvoborac; jedan od organizatora partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Godine 1943. postaje članom Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a godinu dana kasnije i prvim predsjednikom Vrhovnoga suda Zavnoha.

Nakon kraja II. svjetskog rata 1945. postao je prvim javnim tužiteljem Narodne Republike Hrvatske te se, između ostalih, našao i u svojstvu tužitelja u montiranom sudskom procesu Alojziju Stepincu.

Od prosinca 1953. do srpnja 1962. je predsjednik Izvršnoga vijeća Sabora NRH, tj. hrvatski premijer.

Od 1967. do travnja 1974. predsjednik je Sabora SRH. Istovremeno obnaša i dužnosti člana Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije (1969. – 1972.) te člana Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1971. – 1974.). S tih dužnosti se bori protiv hrvatskog nacionalizma i ima važnu ulogu slomu Hrvatskog proljeća 1971. i progonu njegovih sudionika,[3] makar je poneke od tih sudionika i zaštitio.[4]

1974. godine postaje predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, koju dužnost obnaša punih 8 godina, nakon čega se u sedamdesetoj godini povlači iz aktivnoga političkog života. 1981. godine je objavio svoja sabrana djela, koju prigodu je iskoristio za opsežni napad na Katočku Crkvu - koja je u komunističkoj Jugoslaviji i inače bila diskriminirana (kao uostalom i druge vjerske zajednice). U sklopu tog napada, bio je na prvu stranicu knjige “Mač, a ne mir“ uvrstio poglavlje naslova “Stepinac je bio ustaša”.[5]

Zbog svojih zasluga za Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj dobio je 1953. godine odličje Orden narodnoga heroja. Blažević je bio glavni tužitelj u postupku na kojem je izrečena presuda blaženome Alojziju Stepincu.

Kao izrazito "tvrdi" komunist u svojim je memoarima ("Prepoznavanja - svjedočanstva revolucionara", Zagreb 1980.) čak i za bivšeg šefa Komunističke partije Hrvatske Andriju Hebranga koji je zatvoren i u zatvoru ubijen pod sumnjom da u vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine surađivao sa Sovjetskim Savezom, iznio da je navodno bio ne samo sovjetski, nego također i njemački i američki špijun.[6] Izrazito negativne izjave o odavno mrtvom kolegi revolucionaru Andriji Hebrangu je Blažević ponavljao i kasnijih godina.[7]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Ustavni amandmani na Ustav SR Hrvatske i SFRJ", Zagreb: Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1972.
  • "O novom Ustavu socijalističke samoupravne demokracije: aktualnosti revolucije", Zagreb: Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1973.
  • "Tražio sam crvenu nit", »Zagreb«, Zagreb, 1976.
  • "Bez alternative", Mladost, Zagreb, 1980.
  • "Historijsko pamćenje", »Zagreb«, Zagreb [i.e. Samobor], 1982.
  • "Mač, a ne mir: Za pravnu sigurnost građana", Mladost (Zagreb), Prosveta (Beograd), Svjetlost (Sarajevo), 1980.
  • "Brazdama partije", [priređivač Vera Gerovac-Blažević], »Zagreb«, Zagreb, 1986.
  • "O novom ustavu socijalističke samoupravne demokracije: aktualnosti revolucije", Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1973.
  • "Povijest i falsifikati", »Zagreb«, Zagreb [i.e. Samobor], 1983.

Bilješke[8][9]

[uredi | uredi kôd]
Wikicitati »Što se pak tiče Jakova Blaževića, općenito je poznato da je Hebrang "naslijedio" sljedeće: Blažević je 1941. smijenjen s dužnosti političkog sekretara OK KPH za Liku, i na njegovo je mjesto postavljen Rade Žigić. To je učinjeno na zahtjev Rade Končara ...«
(NH, 1986., 287.)
Wikicitati »Stvar je izvršio Vlado Popović, ...«
(NH, 1986., 287.)
Wikicitati »Žigić je kasnije premješten na visoku vojnu funkciju, a Blažević je opet postao sekretar OK, a godine 1943. su ga radi sektašenja (= sprečavanja ustanka) premjestili u ZAVNOH. Ondje ga je Hebrang stvarno unaprijedio, jer je postao odgovoran za pravosuđe u tom republičkom organu.«
(NH, 1986., 287.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Ana Tomljenović: Najistaknutiji Bunjevci iz Smiljana, Trnovca i Bužima od naseljavanja 1686. do danas. Domaći skup s međunarodnim sudjelovanjem  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. rujna 2013. (Wayback Machine) Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu (pdf), Zagreb, 20. - 22. studenoga 2012.
  2. ↑ Hebrang, Dunja. Kronika zla i mučnine, Biblioteka Zabrane!, kolo 1., knj. 3, Grafički atelje "Dereta", Beograd, 1990., str. 72.
    Wikicitati »Pri tome drug Blažević prešućuje da ga je s istog položaja sekretara OK KPH za Liku smijenio Vladimir Popović još 1941. godine, ...«
    (Hebrang, 1990., 72.)
  3. ↑ Marijan Papuga. 2017. Montirani sudski procesi nakon sloma Hrvatskog proljeća. Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji (diplomski rad). Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  4. ↑ Zdravko Tomac: Danas su nam veliki problem djeca udbaša i komunista. HRsvijet.net. 26. srpnja 2018. Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  5. ↑ Darko Hudelist. 13. kolovoza 2015. Kako je akcija tajnih službi ‘Berba 84’ pomogla da uspije najmasovnije crkveno slavlje u bivšoj Jugoslaviji. Jutarnji list. Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  6. ↑ Marko Lopušina. 2019. Ubij bližnjeg svog. Lulu. Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  7. ↑ Dunja Hebrang. 1990. Kronika zla i mučnine. Grafički atelje "Dereta", 1990. Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  8. ↑ http://books.google.hr/books?cd=1&id=uovvAAAAMAAJ&q=Vlado
  9. ↑ http://books.google.hr/books?cd=1&id=uovvAAAAMAAJ&q=%22Vlado+Popovi%C4%87%22

Literatura

[uredi | uredi kôd]
Prethodnik: predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske
1974. – 1982. 		Nasljednik:
Ivan Krajačić Marijan Cvetković
1982. – 1983.
Nedovršeni članak Jakov Blažević koji govori o hrvatskom političaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.