Konzervacija stakla djelatnost je posvećena očuvanju kako povijesnih tako i arheoloških predmeta od stakla.Temeljni principi konzervacije stakla jednaki su kao i kod drugih predmeta kulturne baštine,znači prije svega usmjerenost ka poštovanju i što boljem očuvanju izvornosti samog predmeta na kojem se radi.Reverzibilnost te uočljivost rekonstruiranih dijelova kao i mogućnost ponavljanja zahvata također su vrlo važne. Konzervator restaurator stakla mora poznavati osnove tehnologije stakla,povijest staklarskog umijeća,temeljne uzroke propadanja staklenih predmeta te barem osnove arheologije i povijesti umijetnosti .Vrlo je važno i poznavanje suvremene teorije i prakse konzerviranja restauriranja stakla,konzervatorske etike,te osnova znastvenog ispitivanja predmeta.
Povijest proizvodnje stakla počinje prije oko 3500 godina prije Krista na području Mezopotamije - o tome svijedoče prve recepture za izradu stakla.Sam termin,bolje rečeno njegova inačica glass ,koja je korištena u germanskim jezicima nastala je u kasnorimskom carstvu,u rimskom staklarskom proizvodnom centru u Trieru,današnja Njemačka.Porijeklo riječi bilo bi od njemačkog izraza glesum,koji je označavao prozirnu i sjajnu tvar.Hrvatska pak riječ potiče od praslavenskog izraza steklo.
omiljena tehnika u doba secesije
Natrij kalcijevo staklo je najčešći i najjeftiniji oblik stakla. Obično sadrži 60-75% silicija, 12-18% sode, 5-12% vapna.
Olovno staklo ima visok postotak olovnog oksida (najmanje 20% ).Relativno meko,no s visokim indeksom loma svjetlosti,pogodno za brušenje. Industrijski ga je počeo proizvoditi George Ravenscroft u Engleskoj,u 17. stoljeću.No treba istaknuti da je stakala s olovnim oksidom bilo već od početaka staklarstva.
Borosilikatno staklo je vrsta silikatnog stakla, ima najmanje 5% bor oksida u svom sastavu. Najčešće korišteno za žarulje te laboratorijski i kuhinjski pribor.Otporno na kemikalije,te termičke šokove.Izumio ga je Nijemac Otto Schott 1893.Američko Pyrex staklo također je do 1940 .bilo na bazi borosilikatnog stakla,kasnije su se pojavili i proizvodi od kaljenog natrij kalcijevog stakla.
Aluminosilikatno staklo u sastavu ima aluminij oksid .Još otpornije od borosilikatnog stakla.
96 postotno silicijevo staklo vrsta je borosilikatnog stakla, rastopljena i formirana konvencionalnim sredstvima, a zatim obrađena uklanjanjem gotovo svih ne-silikatnih elemenata. Otporno na temperature do 900 C.
Staklo od rastopljenog silicija najteže je za proizvodnju,te vrlo skupo.Izdrži temperature do 1200 C.
Osim čisto fizičkih uzroka staklo je podložno i koroziji odnosno propadanju zbog reakcije s okolišem u kojem se nalazi.U principu što je staklo siromašnije silicijem to lakše propada.
Ovdje se podrazumijeva prije svega pisana i fotografska dokumentacija stanja predmeta prije zahvata,no također je potrebno temeljito dokumentirati i sve zahvate i materijale korištene tijekom rada na predmetu.Sastavni dio dokumentacije moraju biti i izviješća o eventualnim znanstvenim ispitivanjima provedenim na predmetu ,kao i preporuka za daljnje čuvanje predmeta.
Ovo promišljanje moralo bi biti interdisciplinarno,te bi trebalo uključivati barem povjesničara umjetnosti ili arheologa,znanstvenika koji se bavi propadanjem stakla,te samog konzervatora restauratora.
U principu bi za čišćenje trebalo koristiti samo destiliranu vodu,bez ikakovih dodataka,eventualno se može koristiti i mješavina vode i etanola(1/1),te otopina od 90 dijelova destilirane vode,9 dijelova etilnog alkohola i 1 dijela amonijaka(25%).
Kod najlakših slučajeva dovoljno je predmete uroniti u vruću vodu.U težim slučajevima moramo koristiti razna otapala zavisno o korištenom ljepilu.Najteže se uklanjaju ljepila na bazi epoksida i poliestera,za njih koristimo 15% otopinu benzolsulfokiseline u dimetilformamidu.Kako se radi o prilično toksičnoj mješavini postupak izvoditi u digestoru.
Za lijepljenje se danas najviše koriste dvokomponentna epoksidna i cijanoakrilatna ljepila koja vežu pod utjecajem UV svijetla.Dijelovi koje lijepimo moraju biti potpuno i temeljito očišćeni od bilo kakove nečistoće i masnoća.Kao najpoznatije proizvode koji se koriste u ovu svrhu navedimo dvokomponentno ljepilo Araldit 2020 te pod UV zračenjem vežuće ljepilo Conloc.Poznati su proizvodi i Hxtal NYL-1,Fynebond ,te EPO-TEK 301-2.Kod problematičnih predmeta mogu se koristiti i ojačanja od stakla ili prozirne plastike.
Araldit 2020 može se koristiti i za lijevanje nedostajućih dijelova.Za lijev koristimo gipsane ,voštane ili silikonske kalupe. Po najnovijim izvorima ploče izlivene od Paraloida B-72 također se mogu koristi kod izrade rekonstrukcija.[1]Po kasnijim istraživanjima mješavina Paraloida B 72 i B 48 N ponaša se bolje od samog B 72 ( 2: 1 otopina B-72: B-48N /30% u acetonu/).[2] Kod rekonstrukcija na emajliranom staklu eventualno bi se moglo koristiti i inkjet printerom izrađene preslikače kao rekonstrukcije.
U principu jednako onom navedenom kod povijesnih predmeta,no u ovom slučaju dokumentacija bi morala sadržavati i podatke o vrsti tla u kojem je predmet nađen,te eventualne primjedbe vezane uz iskapanje predmeta.Kod nalaza iz slatke ili slane vode podaci o dubini vode gdje je predmet nađen,odnosno prozračenost iste te smjer i jakost vodenih struja kao i eventualna prisutnost makro i mikroskopskih organizama poželjni su dio dokumentacije.
U pricipu isto kao kod povijesnih predmeta,no poželjno je i učešće arheologa upoznatog s osnovama konzervacije arheoloških predmeta od stakla.
Predmete možemo odsoljavati bilo u stajaćoj vodi, bilo u vodi koju povremeno miješamo te u kontinuirano tekućoj vodi.Pri ovome postupku obavezno koristimo konduktometar.Eventualno se može koristiti i srebro nitratni test na kloride.
Vapnenaste naslage najjednostavnije i najčešće uklanjamo 10 % solnom kiselinom.Možemo koristiti i znatno blaže i manje štetne kiseline poput octa i limunske kiseline.
Jednako kao i kod povijesnih predmeta,no uranjanje u vrelu vodu nikako ne koristimo.
Koristimo pažljivo mehaničko čišćenje,te čišćenje destiliranom vodom .Kemijsko čišćenje dolazi u obzira samo nakon dobrog promišljanja o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama istog.
Kod površinski i dubinski prokoridaranih staklenih predmeta iste je potrebno površinski učvrstiti ,te ih slojem laka izolirati od vanjskih utjecaja.Najjednostavnije sredstvo za konsolidaciju jest otopina Paraloida B 72 u acetonu.
Iako bi kod arheološkog stakla trebalo prednost dati reverzibilnim materijalima ljepila navedena pod povijesnim predmetima i ovdje dominiraju.Kao primjer reverzibilnog materijala navedimo ugušćenu otopinu Paraloida B 72.
Kao i kod povijesnih predmeta - možemo koristiti Araldit 2020. Po najnovijim izvorima svjetski poznat i priznat restaurator Stephen Koob iz Corning muzeja stakla počeo je za rekonstrukcije koristiti ploče lijevane od Paraloida B-72.[3]Po kasnijim istraživanjima mješavina Paraloida B 72 i B 48 N ponaša se bolje od samog B 72 ( 2: 1 otopina B-72: B-48N /30% u acetonu/).[4]
Noviji stakleni predmeti u principu nisu osjetljivi na prevelike oscilacije vlažnosti zraka,no kod onih arheološkog podrijetla previsoka bi vlažnost zraka(više od 40%) uvelike doprinosila daljnjem propadanju predmeta.Predmete treba čuvati od zagađenog zraka i prašine te UV zračenja.S predmetima rukovati u lateks ili polietilenskim rukavicama!Što češće kontrolirati stanje predmeta,posebice arheoloških!
Kod nas specijalističko školovanje za konzervatora restauratora stakla trenutačno ne postoji,no konzerviranje arheološkog staklenog materijala predaje se u sklopu studija konzervacije arheoloških predmeta na Umjetničkoj akademiji u Splitu(od 2012.).[5]
Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj ,pa i restauratora staklenih predmeta danas prije svega određuju sljedeći propisi:
Za restauratore i restauratore tehničare koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu,Hrvatskom državnom arhivu,Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici,te samostalno,odnosno za restauratore i preparatore koji rade u muzejima:
|journal=
(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
|journal=
(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
,Amsterdam 2013.