Krešimir Golik | |
---|---|
Krešimir Golik tijekom snimanja | |
Rođenje | 20. svibnja 1922. Fužine |
Smrt | 20. rujna 1996. Zagreb |
Pseudonim | Gelimir Krešik[1] |
Zanimanje | filmski i televizijski redatelj |
Godine rada | 1948. – 1991. |
WWW | |
Ostale nagrade | |
Pula 1971. - Brončana arena za režiju, Pula 1978. - Brončana arena za režiju, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo | |
portal o životopisima ‧ portal o filmu |
Krešimir "Krešo" Golik (Fužine, 20. svibnja 1922. – Zagreb, 20. rujna 1996.), bio je hrvatski filmski i TV redatelj. U stvaralačkoj karijeri koja je trajala pet desetljeća između kasnih 1940-ih i kasnih 1980-ih, Golik je režirao niz kritički hvaljenih igranih filmova i televizijskih serija. Radeći gotovo isključivo u zagrebačkim produkcijskim kućama Jadran Film, Zagreb Film i Croatia Film, Golik se smatra jednim od najvažnijih redatelja hrvatske kinematografije, a njegova komedija iz 1970. Tko pjeva zlo ne misli često se imenuje najboljim hrvatskim filmom ikada napravljenim.
Krešo Golik rođen je u Fužinama 1922. godine. Osnovnu školu polazio je u Fužinama, a gimnaziju i Grafičku školu u Senju i Zagrebu. Prvotno je bio sportski reporter na Radio Zagrebu te redatelj filmskih pregleda u Jadran filmu. Od 1947. godine profesionalno se bavio filmom.
Prvi cjelovečernji film mu je Plavi 9 (1950) što je ujedno i prva hrvatska zvučna komedija te prvi film iz sportskog života.[2] Tijekom 50-ih Golik je režirao Djevojku i hrast (1955). 1955. otkriveno je da je u razdoblju NDH napisao nagrađenu pripovijetku Ustaša se živ ne predaje,[3] zbog čega mu je bilo onemogućeno snimati vlastite filmove u Zagrebu iduće desetljeće. Za to vrijeme snimio je film Kala (1958.) u Sloveniji i nastavio je raditi kao asistent hrvatskim redateljima.[4] Njegov povratak obilježio je antologijski dokumentarac Od 3 do 22, jedan od najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog "crnog vala". Film je nagrađivan u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu. Također mu je bila uspješna i melodramatska komedija Imam dvije mame i dva tate. Snimao je i TV filmove i drame. Njegov najveći televizijski uspjeh bila je kultna komedija Gruntovčani, serija o životu seljana u Podravini. Snimljena je na kajkavskom dijalektu sjeverozapadne Hrvatske i prema scenariju Mladena Kerstnera. Uspjeh serije potaknuo je renesansu upotrebe dijalekata u suvremenoj hrvatskoj kulturi.
Od 1979. do 1989. predavao je kao profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za film, kazalište i televiziju (Akademija dramske umjetnosti). Autorski opus zaključio je televizijskom serijom Dirigenti i mužikaši (1991).
U čast Goliku i njegovom djelu u Hrvatskoj je 1997. godine osnovana Vjesnikova godišnja nagrada za životni doprinos filmu, "nagrada Krešo Golik".