Lazar Lazarević
| Monsinjor Lazar Lazarević | |
|---|---|
| Trebinjsko-mrkanski provikar | |
 Portret Lazara Lazarevića. | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Imenovan | 1867. |
| Služba završila | 17. rujna 1919. |
| Druge službe | Stolački župnik (1867.–1899.) |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 28. prosinca 1838. Hotanj Hutovski |
| Umro | 17. rujna 1919. Mostar |
| Pokopan | Gradac (Neum, BiH) |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Denominacija | katolik |
| Roditelji | Andrija i Anđa (rođ. Šutalo) |
| Alma mater | Papinsko sveučilište Urbaniana |
Lazar Lazarević (Hotanj Hutovski, 28. prosinca 1838. – Mostar, 17. rujna 1919.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao provikar Trebinjsko-mrkanske biskupije od 1867. do 1919. godine. Također, bio je upraviteljem u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija, od 1910. do 1912. godine. Bio je veliki zagovornik neovisnosti Trebinjsko-mrkanske biskupije od upravljanja iz susjednih biskupija.
.jpg)
.jpg)
Lazar Lazarević rođen je 28. prosinca 1838. u Hotnju Hutovskom kod Neum, od oca Andrije i majke Anđe rođ. Šutalo.[1][2] U to vrijeme Trebinjsko-mrkanskom biskupijom upravljaju dubrovački biskupi.[3][4] Lazarević je osnovno obrazovanje stekao kod isusovačkih svećenika u Gracu kod Neuma.[1][2] Dubrovački biskup Toma Jederlinić šalje Lazarevića na studij na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu[1] gdje boravi od 1853. do 1865. godine.[2] Dana 2. travnja 1865., nakon završetka studija, zaređen je za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije.[1][2][4] Lazarević je najprije bio postavljen za kapelana svom stricu Nikoli Lazareviću, župnik u Dubravama. Godine 1867. postavljen je za župnika u Stocu i provikara trebinjsko-mrkanskog.[1][2]
Godine 1872. Lazarević dovršava gradnju pučke škole, a 1873. godine postaje njezin upravitelj. Iste godine sagradio je kapelu na Pješivcu te je želio napraviti župnu crkvu.[2] Tijekom ustanka kršćana protiv Osmanskog Carstva 1875. godine, osmanske vlasti su tražile od Lazarevića da pokuša smiriti katolike uključene u ustanak, ali nije uspio. Zbog straha se ipak vratio u svoju župu, ali je 1. srpnja 1875. otišao u Dubrovnik. U Dalmaciju su pobjegli i brojni drugi svećenici, zajedno s katoličkim stanovništvom.[5] Brojne crkve i kuće su bile uništene.[3] Situacija se popravila nakon austrougarskog oslobođenja 1878. godine te su se izbjeglice vratile svojim kućama.[3] Crkve i škole su se obnavljale i gradile nove, čime se povećavao broj katolika.[6] Po dolasku austrougarskih snaga, Lazarević je predvodio brojna slavlja diljem biskupije.[7]
Tijekom razgovora o ustrojstvu Crkve u Bosni i Hercegovini guverner Kraljevine Dalmacije general Gabrijel Rodić i dubrovački biskup Ivan Zaffron usprotivili su se ideji da se Trebinjsko-mrkanska biskupija izuzme od dubrovačkog biskupa, ali katoličko stanovništvo i kler htjeli su svog biskupa. Zaffron je kasnije podržao inicijativu i predložio apostolskog vikara Egipta biskupa Ljudevita Ćurčiju za novog trebinjsko-mrkanskog biskupa.[8] Austrougarska vlada, međutim, nije mogla udovoljiti tim zahtjevima zbog financijskih obveza i obzira prema pravoslavcima. Vlast nije mogla dopustiti da katolici, kojih je bilo manje, imaju više biskupa nego pravoslavni pa su Konvencijom iz 1881. pristali da se Trebinjsko-mrkanska biskupija prepusti upravi dubrovačkog biskupa.[8]
Trebinjsko-mrkanski katolici postali su frustrirani nedostatkom materijalne pomoći nove vlasti i neaktivnošću novog dubrovačkog biskupa Mate Vodopića. Buconjić je sustavno uzurpirao sjeverne i sjeveroistočne dijelove Trebinjsko-mrkanske biskupije za svoju Mostarsko-duvanjsku biskupiju.[6] Prema buli „Ex hac augusta”, granice Mostarsko-duvanjske biskupije stizale su do Novog Pazara, dok je sjeverna granica između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije ostala nejasna.[9]
Lazarević je pisao 11. lipnja 1887. Propagandi u Rimu tražeći ponovno imenovanje novog biskupa i zaštitu katolika od nove vlasti.[6] Sredinom 1887. Lazarević je pisao i austrougarskoj vladi u Sarajevu o Buconjićevom prodoru u Trebinjsko-mrkansku biskupiju, ali njegova molba nije naišla na pozitivan odgovor. Lazarević je također upozorio Vodopića na njegove dužnosti apostolskog upravitelja, ali Vodopić je pokazao malo zanimanja.[10]
Pročelnik Propagande kardinal Giovanni Simeoni zamolio je državnog tajnika kardinala Mariana Rampollu da pomogne u poboljšanju položaja katolika u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Rampolla je obavijestio papu o situaciji; papa je zatražio nove pregovore s austrougarskom vladom. Kardinal Luigi Galimberti, novi nuncij u Beču, započeo je pregovore s ministrom vanjskih poslova grofom Gustavom Kálnokyjem i pokazao mu Rampollino pismo. Kálnoky je o situaciji obavijestio ministra financija Benjamina Kállaya te je u lipnju 1888. Kállay je naredio istragu o pretenzijama Buconjića na Trebinjsko-mrkansku biskupiju.[11] I Buconjićev prethodnik apostolski vikar Barišić zatražio je još 1846. da mu se podredi Trebinjsko-mrkanska biskupija.[12]
Trebinjsko-mrkansko svećenstvo je 5. rujna 1888. ponovno zatražilo od nuncija Galimbertija novog biskupa i da biskup Buconjić poštuje granice Trebinjsko-mrkanske biskupije utvrđene bulom „Ex hac augusta” iz 1881. godine.[13] Austrougarska vlada u Sarajevu i Zajedničko ministarstvo financija iznijeli su 17. lipnja 1889. Galimbertiju svoj prijedlog u kojem su predložili mostarsko-duvanjskom biskupu da upravlja Trebinjsko-mrkanskom biskupijom.[14] Austrougarska vlada je također tražila da mostarsko-duvanjski biskup, iako samo apostolski upravitelj, ima redovitu nadležnost u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji i da može imenovati franjevce na svećeničke dužnosti.[15] Kardinali Simeoni i Rampolla složili su se s prvim prijedlogom,[16] ali su odbili ostale.[15] Austrougarska vlada je obaviještena o svojoj odluci 23. rujna 1889. godine.[16] Dana 16. lipnja 1890. Propaganda je dekretom odredila da će mostarsko-duvanjski biskup upravljati Trebinjsko-mrkanskom biskupijom, a papa je tu odluku potvrdio 8. srpnja iste godine. Novim dekretom Buconjićeva nadležnost proširena je na cijelu Hercegovinu.[17]
Godine 1899. Lazarevića kao župnika u Stocu zamijenio je don Vide Putica.[18] Nakon što je Paškal Buconjić 1890. godine preuzeo upravu nad Trebinjsko-mrkanskom biskupijom, Lazarević se preselio u Mostar, gdje je obnašao dužnost savjetnika biskupa za Trebinjsko-mrkansku biskupiju.[4] Godine 1907. Lazarević je imenovan generalnim vikarom dviju hercegovačkih biskupija.[19][20]
Nakon Buconjićeve smrti, prema odredbama kanonskog prava, 19. prosinca 1910. metropolit nadbiskup Josip Stadler imenovao je Lazarevića upraviteljem u duhovnim pitanjima dviju hercegovačkih biskupija. Materijalnu skrb o biskupijama dobio je Glavaš, koji je svojim položajem dodatno obogatio Hercegovačku franjevačku provinciju.[4][21] Franjevci su Lazarevićevo imenovanje kapitularnim vikarom vidjeli kao uvod u njegovo biskupsko imenovanje te su u tome vidjeli prijetnju svojim interesima.[19]
Trebinjsko-mrkansko svećenstvo ponovo je tražilo svog biskupa i zatražilo imenovanje Lazarevića, a kasnije i Anđelka Glavinića, župnika u Trebinju. Nadbiskup Stadler je, međutim, želio na biskupsku službu imenovati vlastitog generalnog vikara Stjepana Hadrovića. Trebinjsko-mrkansko svećenstvo je to doživjelo kao izdaju i žestoko se suprotstavilo Stadlerovu planu.[22] Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Alojzije Mišić, vladin kandidat za biskupsku dužnost, pisao je svom kolegi franjevcu i apostolskom upravitelju banjolučkom Marijanu Markoviću rekavši da mu je Vlada savjetovala da franjevci učine sve što je u njihovoj moći da zadrže biskupsko mjesto u Mostaru.[23]
Nakon sukoba oko kandidata za biskupa u Mostaru, austrougarske vlasti su 5. siječnja 1912. po drugi put Rimu službeno predložile Mišića.[24] Papa je prihvatio prijedlog, a car ga imenovao novim biskupom 14. veljače. Papa je Mišića proglasio novim biskupom 29. travnja 1912. godine.[25][26]
Lazarević je umro u Mostaru 17. rujna 1919. godine i pokopan je ispred crkve u neumskom Gradcu.[1][4][19]
- ↑ a b c d e f Puljić 2004, str. 128.
- ↑ a b c d e f Perić 2021, str. 97.
- ↑ a b c Vrankić 2016, str. 128–129.
- ↑ a b c d e Vrankić 2018, str. 262.
- ↑ Pandžić 2001, str. 94.
- ↑ a b c Vrankić 2016, str. 130.
- ↑ Nikić 2011, str. 398.
- ↑ a b Vrankić 2016, str. 129.
- ↑ Pandžić 2001, str. 111.
- ↑ Vrankić 2016, str. 130–131.
- ↑ Vrankić 2016, str. 131.
- ↑ Perić 1986, str. 280.
- ↑ Vrankić 2016, str. 132.
- ↑ Vrankić 2016, str. 132–133.
- ↑ a b Vrankić 2016, str. 134.
- ↑ a b Vrankić 2016, str. 133.
- ↑ Vrankić 2016, str. 135.
- ↑ Župa Stolac.
- ↑ a b c Perić 2009, str. 78.
- ↑ Perić 2021, str. 98.
- ↑ Perić 2009, str. 77.
- ↑ Vrankić 2018, str. 265.
- ↑ Perić 2009, str. 78-79.
- ↑ Vrankić 2018, str. 275.
- ↑ Vrankić 2018, str. 276-277.
- ↑ Perić 1986, str. 281.
- Pandžić, Bazilije. 2001. Hercegovački franjevci - sedam stoljeća s narodom. ZIRAL. Mostar-Zagreb.
- Perić, Marko. 1986. Život i rad mostarsko-duvanjskih i trebinjsko-mrkanskih biskupa u zadnjih 100 godina. Babić, Petar; Zovkić, Mato (ur.). Katolička crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću: povijesno-teološki simpozij prigodom stogodišnjice ponovne uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Vrhbosanska visoka teološka škola. Sarajevo.
- Perić, Ratko. 2021. Kriste, budi im život Ti!. Crkva na kamenu. Mostar. ISBN 9789926838294
- Puljić, Ivica. 2004. Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza - Hercegovački ustanak (1875.-1878.). Državni arhiv Dubrovnik-Zaklada Ruđer Bošković - Donja Hercegovina. Dubrovnik-Neum.
- Nikić, Andrija. 2011. Čuvodržavnik-kustod Fra Paškal Buconjić (1874.–1879.) i oslobođenje Hercegovine (i Bosne) 1875.–1878. godine (PDF). Susreti. Matica hrvatska. Grude. (5): 366–404
- Perić, Ratko. 2009. Imenovanje don Petra Čule mostarsko-duvanjskim biskupom (PDF). Službeni vjesnik biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar. (1): 77–89
- Vrankić, Petar. 2016. Izbori i imenovanja biskupa u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine (1878. – 1918.) na primjeru biskupa fra Paškala Buconjića. Hercegovina. Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Mostar. 2: 109–140
- Vrankić, Petar. 2018. Izbori i imenovanja biskupa u Hercegovini u doba austro-ugarske vladavine (1878. – 1918.) na primjeru biskupa fra Alojzija Mišića. Hercegovina. Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Mostar. 4: 243–286
- O župi. Župa Stolac. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2021. Pristupljeno 5. siječnja 2023.
- Ravno: pučanstvo kroz povijest. Službena stranica Biskupijâ Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2021. Pristupljeno 5. siječnja 2023.