Lujo Konstantinov Vojnović (Split, 15. travnja 1864. – Zagreb, 18. travnja 1951.),[1] hrvatski dubrovački pravnik, diplomat, književnik i povjesničar, član srbokatoličkog pokreta. Poznati književnik Ivo bio mu je stariji brat.[2]
Provodio je vrlo buran život po južnoslavenskim dvorovima i drugdje. Godine 1898. postaje osobni tajnik crnogorskoga knjaza Nikole Petrovića, a 1899. ministar pravde Crne Gore i njen opunomoćeni predstavnik u Vatikanu. Posebno uspješna njegova misija u Vatikanu bila je pobjeda Crnogoraca u tzv. svetojeronimskoj krizi 1901. godine. Iz Vatikana je na zahtjev Austrije pošao 1903. U razdoblju od 1904. do 1906. bio je u Beogradu odgajatelj kneževića Aleksandra Karađorđevića, nakon toga voditelj Ferdinandove knjižnice u Sofiji,[3] u rangu ministra. Godine 1912. ponovno je bio predstojnikom ureda (sada kralja) Nikole Petrovića na Cetinju; 1913. predstavnik je Crne Gore i potpisnik na Mirovnoj konferenciji u Londonu. Uoči Prvog svjetskog rata pobjegao je preko Skadra u Srbiju; godine 1915. bio je specijalni izaslanik vlade Nikole Pašića u misiji u Rimu, odakle je bio potjeran, pa 1917. odlazi u srpsko poslanstvo u Pariz. Godine 1919. bio je delegat Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Bio je postojan Srbin katolik umjerenih političkih pogleda. Kao povjesničar nekritički prikazivao povijest južnih hrvatskih krajeva: Dalmacije i Dubrovnika.[4]
1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.