Matija Zmajević

Matija Zmajević

Matija Zmajević (Perast, 6. siječnja 1680. – Tavrov na Donu, Rusija, 18. kolovoza 1735.), bio je hrvatski pomorac, Bokelj, admiral pomorske flote Carske Rusije.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Matija Zmajević rođen je u Perastu 1680. godine u bračnoj svezi poznatih hrvatskih pomoračkih obitelji iz Perasta, Zmajevića i Štukanovića. Rođen je u braku Krsta (Krile) Zmajevića, brata barskog nadbiskupa Andrije i Jelene, kćeri Matije Štukanovića, peraškog trgovca i pomorca i peraškog načelnika.[2] Pomorsku je školu završio u rodnom Perastu a nakon toga plovio je na obiteljskome brodu.[3] Zbog sudjelovanja u ubojstvu Vicka Bujovića Zmajević 1709. godine bijegom iz Perasta odlazi u Dubrovnik te potom u Carigrad.[3] Godine 1712. putuje za Rusiju po preporuci ruskoga veleposlanika iz Carigrada. Zmajević je 1712. godine u Karlovim Varima pred ruskim carem Petrom Velikim polagao i položio ispit iz pomorskih[4] i vojničkih vještina. Prema kasnije zapisanim sjećanjima Zmajevića, ruski ga je car ispitivao više od dva sata. Nakon toga, Zmajević je primljen u rusku carsku ratnu mornaricu s carevom naredbom da može odabrati brod kojim će zapovijedati. U ruskoj mornarici je služio od 1712. godine.[5]

Zapovijedao je ruskom flotom u bitci između ruske i švedske flote 7. kolovoza 1714. godine. Rusi su pobijedili i preokrenuli tijek rata na Baltičkom moru. Ruski plan sprječavanja proboja švedske flote u Finski zaljev u potpunosti je uspio.[6] U rečenoj Gangutskoj bitki 1714. godine potopio je sedam švedskih brodova. Ruski car Petar Veliki mu je 1. svibnja 1714. godine izdao svjedodžbu kojom ga je promaknuo u čin komandora, zapovjednika brodskog konvoja. Danas se nalazi u Muzeju grada Perasta.[5]

1716. godine imenovan je za kontra-admirala te postaje članom ruskoga admiraliteta. Od 1722. godine je i vršitelj dužnosti zapovjednika ruske flote. Godine 1723., po nalogu ruskog cara Petra Velikoga, Matija Zmajević je u činu viceadmirala poslan u Voronjež.[7] Imao je zadatak pripreme ratnih brodova za mogući rat s Turskom. Također mu je povjereno vođenje zadatka čišćenja korita rijeke Voronjež.

1727. godine Zmajević dobiva čin admirala a nedugo potom bio je optužen zbog utaje i osuđen na smrt.[1] Nakon pomilovanja posljednje je godine života proveo kao guverner Astrahanske oblasti i od 1728. godine zapovjednik Tavrova - glavne baze ruske riječne ratne flote.

Matija Zmajević umro je u Tavrovu na Donu 1735. godine i pokopan je na katoličkom groblju u Moskvi.

Odličja

[uredi | uredi kôd]
  • Carica Katarina I. odlikovala je Zmajevića tek ustanovljenim odličjem Sv. Aleksandra Nevskog.

Potomstvo

[uredi | uredi kôd]

Zmajevićeva kći Marija udala se za pukovnika i nadintendanta hercegnovskoga područja Grgura Stanislava Burovića. Njihov unuk Ivan Stanislav Burović Zmajević bio je u Kotoru pokrajinski delegat i intendant carske i kraljevske privremene intendance.[8][9]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Zmajević, Matija, enciklopedija.hr, pristupljeno 28. listopada 2017.
  2. ↑ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 51. Studeni 2009. Lovorka Čoralić, Prilog životopisu barskoga nadbiskupa Matije Štukanovića (1722. – 1743.)
  3. ↑ a b Goran Denis Tomašković, Mijo Igor Ostojić, Na vječnoj straži zaljeva  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. listopada 2017. (Wayback Machine), Hrvatska revija, br. 1, 2005.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2017. (Wayback Machine), pristupljeno 28. listopada 2017.
  4. ↑ Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, ur. Emilij Laszowski, Odbor za izdavanje knjige "Zaslužni i znameniti Hrvati 925–1925.", Zagreb, 1925., str. 291.
  5. ↑ a b (engl.) Muzej grada Perasta[neaktivna poveznica] Diploma Awarded to Matija Zmajević, arhivirano 8. svibnja 2013.
  6. ↑ (crnog.) Perast Zanimljivosti (pristupljeno 28. kolovoza 2016.)
  7. ↑ Пульвер Е. А., Пульвер Ю. А. Воронежская мозаика. — Воронеж: Центрально-Чернозёмное издательство, 1983. — 207 с.
  8. ↑ Radauš, Tatjana (1989.); Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Burović, pristupljeno 28. listopada 2017.
  9. ↑ Hrvatska enciklopedija, Zmajević, pristupljeno 28. listopada 2017.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]