Pars tuberalis

Hipofiza

Histologija hipofize
Hipofiza
Hipofiza
Građa prednjeg režnja
Građa prednjeg režnja

Pars tuberalis seu infundibularis, dio hipofize.

Dio je adenohipofize. U embrionalnoj fazi pars tuberalis razvije se od ektoderma usne šupljine.[1]

Vrećasta izbočina ektoderma na krovu primitivne usne šupljine embrija, tik ispred ždrijelne membrane (Rathkeova vreća) prethodnik je pars tuberalisa. Raste ka gore. Intenzivnom proliferacijom stanica prednje stijenke Rathkeove vreće, a malo produženje toga režnja raste duž drška hipofize. Njega pri tome obavija čineći pars tuberalis.[2]

Građa

[uredi | uredi kôd]

Građen je od brojnih krvnih žila (najbolje vaskularizirani dio hipofize) i vlaknastih struktura sličnih vezivnim vlaknima između kojih su brojne izdužene jezgre. Na tom su mjestu i svojstvene stanice adenohipofize. Tuberalni dio je ljevkast i okružuje infundibul neurohipofize. Među kapilarama su i nakupine epitelnih stanica čiji je oblik najčešće oblika kocke. Jedine su to stanice unutar hipofize u kojima može biti glikogena. Do danas nije otkriveno proizvode li stanice tuberalnog dijela uopće ikakve hormone.[3]

Krvlju ju opskrbljuje gornja hipofizna arterija (arteria hypophysialis superior, arteria hypophyseos superior), koja je ogranak cerebralnog dijela unutarnje karotidne arterije.[4]

Pars nervosa se nastavlja s eminencijom medijanom hipotalamusa preko drška hipofize. Parvocelularnim neuroni iz hipotalamusa završavaju u eminenciji medijani hipotalamusa.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Veterinarski fakultet u Zagrebu Goran Domitran: Usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina, Zagreb, 2007., str. 7 (pristupljeno 28. travnja 2019.)
  2. ↑ Veterinarski fakultet u Zagrebu Goran Domitran: Usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina, Zagreb, 2007., str. 6 (pristupljeno 28. travnja 2019.)
  3. ↑ Veterinarski fakultet u Zagrebu Goran Domitran: Usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina, Zagreb, 2007., str. 9 (pristupljeno 28. travnja 2019.)
  4. ↑ Gibo H, Hokama M, Kyoshima K, Kobayashi S. 1993. Arteries to the pituitary. Nippon Rinsho. 51 (10): 2550–4. PMID 8254920