Pavao Štoos rođen je u Dubravici 1806. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1828. godine.[1] U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine bio je župnik u Pokupskom.[2]
Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima. Autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831 (1831.), suradnik GajeveDanice, domoljub zabrinut zbog tuđinskoga tlačenja i odnarođivanja Hrvata od svojega jezika ("vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati"). Godine 1833. tiskao je i lamentacijsku pjesmu "Glas kričečega vu pustini", pjesme u čast hrvatskoga bana Josipa Jelačića, Ljudevita Gaja i Janka Draškovića, te govor u čast Ivana Gundulića. Štoos je pesimistično gledao na tadašnje prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku ("srce od plača ne mrem zdržati").
Osim književnosti bavio se i glazbom skladajući nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama, a u Zagrebu tiskao je 1858. godine pjesmaricu Kitice crkvenih pjesamah s napjevi.[2] Autor je i pjesme "Poziv u kolo ilirsko".[3]
Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro prije nego što je primio svoju dužnost.
Umro je u Pokupskom 1862. godine. Godine 1885., 15. listopada, njegovi posmrtni ostatci pokopani su u arkadi preporoditelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[4]
Noch horvatzke zemlye po plachnem zahodu trojjedne domovine szuncza iliti: Plach Horvatov zverhu szmerti najizvisheneshega y najszvetleshega gospodina grofa Ignacza Gyulaja, kralyeztva horvatzkoga, dalmatinzkoga y szlavonzkoga bana, 1831.
Szlovozpev viszoko postuvanomu gozponu Stefanu Pogledichu ... kakti dana 13. szechna 1835. od szlavnoga Poglavarztva szlobod. kr. glavnoga Varasha Zagrebechkoga na obchinzku vszeh radozt zebranomu iztoga Varasha plebanushu, 1835.
Ode honoribus ... Georgii Haulik, ... episcopi Zagrabiensis, ... dum in excelsi regnorum Croatiae, Dalmatiae, et Slavoniae banalis officii regium locumtenentem benigne resolveretur, 1838.
Prigodom povratka iz Dalmacie dru. Ljudevitu Gaju u ime iskrenih narodnosti ilirske i njegovih prijateljah, 1841.
O poboljšanju ćudorednosti svetjenstva, 1848.
Vila iz Kupske stiene: preuzvišenomu ... baronu Josipu jelačiću Bužinskomu, kraljevinah Dalmacie, Hervatske i Slavonie banu, feldmaršallajtnantu, 1848.
Jedna rěč na zastupnike naroda trojedne kraljevine od strane domorodnog duhovničtva zapadne cerkve, 1848?
Soko harvatski i slavska mati, u dvanaest pievanjah, 1849.
U slavu svietloga bana Josipa barona Jelačića Bužimskoga i njegove supruge svietle banice Sofie, 1850.
Ode suae sacratissimae caesareo-regiae et apostolicae majestati, Francisco Josepho I. augustissimo Austriae imperatori, dum regnum Croatiae altissime dignaretur invisere, in perenne mnemosynon fidelitatis, 1852.
Kitice cerkvenih pěsamah s napěvi, 1858.
Kolo ilirsko, 1863?
Život i rad Pavla Stoosa hrvatskog pjesnika i svećenika: uz stogodišnju obljetnicu njegova rođenja i otkrića spomen-ploče: 22. rujna 1907. u Dubravici: sa slikama, priredio Stjepan Ortner, 1907.
Izbor iz djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 28, 1965.
↑Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 910., ISBN978-953-95772-0-7
↑ abŠtoos, Pavao, enciklopedija.hr, pristupljeno 17. prosinca 2021.