Poliščuci ili Poliščuki (ukr.: поліщук/poliščuk, bje.: паляшук/paljaščuk, polj. Poleszuk, rus.: полещук/polješčuk) su stanovnici regije Polesje; regionalni naziv za subetničku grupu Ukrajinaca.[1] Njihovo porijeklo pronalazi se prvenstveno u ukrajinskim plemenima Derevljanima, Duljibima i Poljanima koji su središte imali u srednjovjekovnim gradovima Iskorostenu (Korostenu), Volinju i Kijevu.
Značajni kulturni tragovi Poliščuka nalaze se u bjeloruskoj, poljskoj i litavskoj kulturi s toga se u svakoj od njih formirao zaseban sinonim za istu ukrajinsku subetničku grupu. Danas žive pretežito u sjevernoj Ukrajini, no kako je dio etnolingvistički ukrajinskih zemalja nakon sredine 17. stoljeća pripojen susjednim državama, jedan dio Poliščuka živi u južnoj Bjelorusiji, manji dio u istočnoj Poljskoj i zapadnoj Rusiji.
Poliščuci se danas dijele u dvije osnovne skupine prvenstveno prema svome lokalnom nazivu, dijalektu i zemljopisnom položaju:
Poliščuci svoje regionalno ime vuku od naziva ukrajinske regije Polesje («šumovita zemlja») čiji naziv se formira između 14. i 16. stoljeća. Poliščuk bi u slobodnom prijevodu označavao «šumare» ili «šumske ljude» s obzirom na to da je za isti kraj karakteristična gusta šuma te močvarna područja.[2] Njihovi prethodnici Derevljani (ujedno poznati kao Rusiči iz Kijevske Rusi) također su imali sličnu poveznicu jer riječ «derevo» u ukrajinskom jeziku označava stablo odnosno «drvo».
Današnji Poliščuci na području Ukrajine u znatnoj su mjeri očuvali izvornu staroukrajinsku tradiciju poput karpatskih Bojka i Hucula. U sklopu Poljsko-Litavske Unije ista područja naseljavaju Poljaci koji unose određene kulturne novitete i reformacije ali su Poliščuci zadržali svoje izvorne kršćanske običaje i crkvenu tradiciju bizantskog crkvenog obreda. Posebno su očuvani poznati tradicionalni ukrajinski plesovi «koljadky».
Poliščuci su oduvijek bili posvećeni obradi drveta, a od kraja 19. stoljeća počinju se na veliko zanimati za stočarstvo odnosno govedarstvo. Prvi dan tjeranja stoke i svinja na pašnjake i u šumu, pod nadzorom pastira, padao bi na 6. ili negdje 22. svibnja. Stoka se čuvala u šumi sve do dolaska hladnog vremena, to jest oko sredine 10. mjeseca. Stočarstvo se zadržalo još u mnogim krajevima što ga naseljavaju.
Osim stočarstva ukrajinski Poliščuci bave se i ribolovom, lovom, pčelarstvom, kao i sakupljanjem darova prirode. Narodna umjetnost očituje se u njihovom razvijenom lončarstvu, tkanju, drvorezbarstvu, kožarstvu, pletarstvu i drugim obrtima. Na istim prostorima posebno je poznat Prirodni rezervat Polisky.[3]