Predrag Vranicki (Benkovac, Kraljevina SHS, 21. siječnja 1922. – Zagreb, Republika Hrvatska, 31. siječnja 2002.), hrvatski filozof.
Predrag Vranicki rodio se u Benkovcu. Studij medicine prekida radi pristupanja partizanskom pokretu. Nakon završetka rata upisuje studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomira 1947. Nakon studija nastavio je raditi na Katedri za filozofiju kao asistent. Potom je doktorirao na Sveučilištu u Beogradu 1951. ubrzo postaje docent, potom i redovni profesor.
Predrag Vranicki bio je niz godina predstojnik katedre za teorijsku filozofiju i ujedno Katedre za marksističku filozofiju,[1] dekan Filozofskog fakulteta (1964./1965. do 1965./1966.) Uz profesora Vladimira Filipovića jedan je od utemeljitelja Instituta za filozofiju i njegov prvi ravnatelj 1967.,[1] 1966. izabran je za predsjednika Jugoslavenskog udruženja za filozofiju. Od 1972. do 1976. je rektor Zagrebačkog sveučilišta, a od 1973. je redovni član Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti.[2] Do svog umirovljenja 1976. radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu, 1990-ih nije ušao u nikakve političke vode, nastavio je raditi svoje kapitalno djelo Filozofija historije koje mu je izašlo neposredno pred smrt.
Predrag Vranicki bio je aktivni sudionik Korčulanske škole kao i časopisa Praxis od njegovog osnutka 1965. do ukinuća 1974.
Kao filozofa njega su osobito intrigirali problemi humanizma, povijesti i slobode, njegova najznačajnija filozofska djela bila su:
|journal= (pomoć)
|journal= (pomoć)