Prusac

Prusac

Prusac
EntitetFederacija BiH
ŽupanijaŽupanija Središnja Bosna
Općina/GradDonji Vakuf

Koordinate44°06′N 17°23′E / 44.10°N 17.38°E / 44.10; 17.38

Stanovništvo
 – naselje (2013.)1.281

Zemljovid
Prusac na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Prusac
Prusac
Prusac na zemljovidu BiH

Prusac je naseljeno mjesto u općini Donji Vakuf, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.[1]

Zemljopis

[uredi | uredi kôd]

Prusac (poznat i kao: Akhisar, Biograd, Terra bianca, Prussena, Prensa, Fortezza bianca, Castel bianco, Acmar) je selo u središnjem dijelu Bosne. Nekad je bio gradske veličine, i jedan je od najstarijih gradova u Skopaljskoj dolini.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Na području Prusca, prije njegovog osnivanja, postojala su naselja, a prvi stanovnici su bili Iliri, zatim je vlast u tom kraju preuzeo Stari Rim, srednjovjekovna kneževina i kraljevina Hrvatska, Ugarska, srednjovjekovna banovina i kraljevina Bosna, Osmanlijsko Carstvo, ponovno Hrvatsko Kraljevstvo, ponovno Osmanlije, Austro-Ugarska, Kraljevina Srba, Hrvata, i Slovenaca/Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, SR Bosna i Hercegovina u SFR Jugoslaviji, a danas je dijelom BiH.

Naseljeno još u starom vijeku. U Pruscu je najviše kulturno-povijesnih spomenika iz rimskog vremena u općini Donjem Vakufu.[2] U srednjovjekovnoj državi Hrvatskoj ovaj je kraj dio Primorske Hrvatske kneza Trpimira, kraljevine kralja Tomislava, Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira, banovine Šubića. U srednjovjekovnoj državi Bosni dio banovine Mateja Ninoslava, dio Donjih kraja, granica župe Luka i Uskoplje, početkom 14. stoljeća u banovini Stjepana II., kralja Tvrtka; početkom 15. stoljeća dio herceštva Hrvatinića. Područje Donjeg Vakufa pripadalo je župi Uskoplju. Premda iz udaljena priobalnog područja, jedan od najvažnijih spomenika u Pruscu je tvrđava Stari grad počeli su graditi Mlečani.[2] 1463. godine osnovano je naselje Prusac. Poznat kao Biograd bio je najisturenija utvrda u sastavu Jajačke banovine uspostavljene u svrhu obrane Hrvatskog Kraljevstva od Osmanlija. Nakon osmanskog zauzimanja potpuno je opustošen i raseljen.

Kasnije je ponovno naseljen i dobio je turski naziv Akhisar (Bijeli Grad). Za vrijeme osmanlijske vladavine Bosnom, Prusac je jedno vrijeme bio kulturno i vjersko središte Bosanskog pašaluka. (Ajvatovica). Najviše kulturno-povijesnih spomenika iz osmanskog vremena je u Pruscu. Tvrđavu Stari grad dovršili su Osmanlije. Iz tog su doba sahat-kula, turbe Hasana Ćafije, turbe Ajvaz-dede i Ajvaz dedina stijena Ajvatovica, zvana "mala Ćaba", koja je postala najveće molitveno mjesto muslimana u Europi.[2]

Tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba ovdje je uspostavljen zatvorenički logor za Hrvate. Logorom su upravljali Muslimani-Bošnjaci.[3]

Stanovništvo

[uredi | uredi kôd]

Popisi 1971. – 1991.

[uredi | uredi kôd]
Prusac
godina popisa 1991.[4] 1981. 1971.
Muslimani 1.733 (98,69%) 1.667 (99,16%) 1.674 (96,70%)
Hrvati 6 (0,34%) 6 (0,35%) 25 (1,44%)
Srbi 1 (0,05%) 7 (0,41%) 29 (1,67%)
Jugoslaveni 1 (0,05%) 1 (0,05%) 0
ostali i nepoznato 15 (0,85%) 0 3 (0,17%)
ukupno 1.756 1.681 1.731

Popis 2013.

[uredi | uredi kôd]
Prusac
godina popisa 2013.[1]
Bošnjaci 1.267 (98,81%)
Srbi 1 (0,08%)
Hrvati 0
ostali i nepoznato 13 (1,01%)
ukupno 1.281

Kultura

[uredi | uredi kôd]

U Pruscu je i najveće dovište muslimana zvano Ajvatovica. Ajvatovica je tradicionalna manifestacija koja se održava svake godine u zadnjem tjednu u lipnju.

Poznate osoboe

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Prusac
  1. a b 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 11. travnja 2020.
  2. a b c (boš.) Općina Donji Vakuf Historija Općine Donji Vakuf (arhivirano 31. listopada 2018., pristupljeno 23. ožujka 2019.)
  3. Mlivončić, Ivica, Zločin s pečatom, ISBN 953-6058-12-X
  4. Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.