Robert Wilberforce

Robert Wilberforce
CrkvaKatolička Crkva
Osobni detalji
Rođen19. prosinca 1802.
Clapham
Umro3. veljače 1857.
Albano
PokopanSanta Maria sopra Minerva
NacionalnostEnglez

Robert Isaac Wilberforce (Clapham, 19. prosinca 1802.Albano, 3. veljače 1857.) bio je engleski svećenik i pisac.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Mladost i školovanje

[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Claphamu, 19. prosinca 1802. godine.[1] Bio je drugi sin abolicionista Williama Wilberforca. Njegova braća Samuel i Henry su bili anglikanski svećenici; Henry se kasnije obratio na katoličanstvo.

Školovao se na koledžu Oriel u Oxfordu.[2]

Službe

[uredi | uredi kôd]

Godine 1826. zaređen je za anglikanskog svećenika, a među njegovim prijateljima i kolegama bili su Newman, Pusey i Keble. Svi oni su bili istaknute osobe unutar Oxfordskog pokreta i uključeni u objavljivanje „Traktata za vremenska razdoblja”.

Nekoliko godina bio je jedan od učitelja na Orielu. Njegovi religiozni stavovi nisu se sviđali prorektoru Edwardu Hawkinsu, pa je 1831. Wilberforce dao ostavku i napustio Oxford. Odlazak iz Oxforda dao mu je priliku studirati u njemačkim područjima.[3]

Godine 1841. imenovan je arhiđakonom istočnog dijela Yorkshirea. Otprilike u to vrijeme Wilberforce se zbližio s Henryjem Manningom i razmijenili su brojna pisma o teološkim i crkvenim pitanjima. Bili su duboko uključeni u preispitivanje odnosa između Engleske crkve i katolicizma.[2] Dana 27. ožujka 1848. Robert Wilberforce i njegov brat Samuel pridružili su se Udruzi Canterbury.[4]

Tijekom njegova boravka u Burton Agnesu i njegovog dopisivanja s Manningom započela je Robertova prava borba s njegovom religijom. Spori ritam života osiguravao je da veći dio vremena provodi neprestano razmišljajući o istim pitanjima. Njegovo rastuće razočaranje bilo je usredotočeno na ono što je smatrao neurednom granicom između države i crkve, zbog koje je njegova odanost Engleskoj crkvi postupno slabila sve dok nije posve nestala.[5]

Godine 1851. Manning se pridružio Katoličkoj Crkvi, a tri godine kasnije Wilberforce je napravio isti korak. Njegovo obraćenje došlo je kao reakcija na takozvanu Gorhamovu presudu.[6] Činilo se da su učinci toga potvrdili Robertove sumnje i posljedično njegovo uvjerenje da je Engleska crkva heretičko tijelo kojem on više ne može pripadati mirne savjesti, što je zauvijek odvratilo njegovu odanost od Canterburyja i Yorka prema Rimu.[7]

Također se smatra da ga je kontroverza koja je nastala nakon objavljivanja njegove „Doktrine o Svetoj Euharistiji”, treće u nizu takvih doktrina koje su preispitivale sakramentalno učenje, možda usmjerila prema Katoličkoj Crkvi, prisilivši ga da konačno donese odluku s kojom se borio toliko godina. Njegovi pogledi na euharistiju bili su toliko ekstremni da su ih smatrali heretičnim i kada su glasine o kaznenom progonu počele dopirati do njega u ljeto 1854. Robert je donio konačnu odluku. Dana 30. kolovoza opozvao je svoju privolu na Prisegu vrhovništva i podnio ostavku na sve svoje dužnosti anglikanskom nadbiskupu te je u listopadu otputovao u Pariz gdje je trebao biti primljen u Katoličku Crkvu na blagdan Svih Svetih.[8]

Dok je bio u formaciji za ređenje za katoličkog svećenika, umro je u Albanu, 3. veljače 1857. godidne. Pokopan je u Rimu u bazilici Santa Maria sopra Minerva, blizu Panteona. Njegov grob nalazi se odmah izvan desnog transepta crkve.

Obitelj

[uredi | uredi kôd]

Godine 1832. oženio je Agnes Everildu Wrangham, koja je umrla 1834., ostavivši mu dvoje djece, a tri godine kasnije oženio se Jane Legard, s kojom nije imao potomstvo.[1]

Iza njega ostala su dva sina, William Francis Wilberforce (1833.–1905.), vikar Brodswortha i predsjednik društva „Oxford Union”,[9] i Edward Wilberforce (1834.–1914.), koji je postao jedan od članova Vrhovnog suda.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b Herbermann 1913.
  2. a b Chisholm 1911.
  3. Conrad 2016, str. 184.
  4. Bain 2007, str. 89–91.
  5. Conrad 2016, str. 184, 192.
  6. Conrad 2016, str. 182–196.
  7. Conrad 2016, str. 188, 192.
  8. Newsome 1966, str. 399, 402.
  9. Morrah 1923, str. 315.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Knjige

[uredi | uredi kôd]
  • Bain, Rev. Michael. 2007. The Canterbury Association (1848–1852): A Study of Its Members' Connections (PDF) (engleski). Project Canterbury. Christchurch. Pristupljeno 22. rujna 2012.
  • Chisholm, Hugh, ur. 1911. Wilberforce, Robert Isaac. Encyclopædia Britannica (engleski). Cambridge University Press
  • Herbermann, Charles George, ur. 1913. Wilberforce, Robert Isaac. Encyclopædia Britannica (engleski). Cambridge University Press
  • Morrah, Herbert Arthur. 1923. The Oxford Union, 1823-1923 (engleski). University of Virginia. New York.
  • Newsome, David. 1966. The parting of friends: a study of the Wilberforces and Henry Manning (engleski). Murray. London. str. 399, 402

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Conrad, Burkhard. 2016. The politics of a conversion – the case of Robert Isaac Wilberforce. International Journal for the Study of the Christian Church (engleski). 16 (3)