Rrahman Morina

Rrahman Morina

Rrahman Morina (srp. Rrahman Morina; Raušić, kod Peći, 1943. ] – Priština, 12. listopada 1990.), milicijski časnik i društveno-politički radnik SAP Kosova. Suprug srpske političarke Bratislave Morine, rođenje Banjac.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1943. godine u Raušiću, kod Peći.[1] Radio je kao agent u Sekretarijatu unutarnjih poslova Jugoslavije, a kasnije partijski radnik u Savezu komunista Kosova. Napredovao je u karijeri i do 1981. postao ministar unutarnjih poslova na Kosovu.[2]

Po izbijanju demonstracija na Kosovu ožujka 1981., angažirao je miliciju za suzbiti ne konzultiravši se s pokrajinskom vladom. Zbog ovog je poteza ostavku dao Mahmut Bakalli, ondašnji predsjednik Centralnog komiteta SK Kosova, izgubivši povjerenje savezne vlade u Beogradu.

Tijekom provođenja tzv. antibirokratske revolucije na Kosovu, Slobodan Milošević osigurao je smjenjivanje s vlasti Azema Vllasija i Kaqushe Jashari, dvoje najutjecajnijih političara na Kosovu u to vrijeme, i osigurao da 27. siječnja 1988. na čelo Saveza komunista Kosova dođe njegov saveznik, Rrahman Morina,[3] tada jedan od rijetkih albanskih političara koji se protivio separatizmu na Kosovu. Na mjestu predsjednika Saveza komunista Kosova naslijedio je Remzija Kolgecija kao 14. u nizu. Morinu su vidjeli kao sljedbenika srbijanskog vožda Slobodana Miloševića, premda ga je Milošević u početku prezirao. Srbijanski vožd jednom je otišao k jugoslavenskom predsjedniku Predsjedništva Lazaru Mojsovu, bijesno zahtijevajući uklanjanje Morine iz Kosovske vlade, kao i ostatak nje. Milošević je čak prijetio ostavkom na svoj položaj čelnika Saveza komunista Srbije ako se ne makne Morinu.

Po izbijanju štrajka rudara u Trepči veljači 1989., kosovski čelnici Morina, Ali Shukria i Husamedin Azemi podnijeli su ostavke na svoje dužnosti.[4][5] Iste noći kad su prijevarom izmamili rudare van, Slobodan Milošević i njegovi trabanti pokrenuli su svoje uvježbane organizatore mitinga. Od ponoći 28. veljače 1989. godine na 1. ožujka u središtu Beograda okupili su na stotine tisuća ljudi koji su se smjenjivali tijekom dana. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević držao je govore mitingašima, govoreći o bratstvu i jedinstvu, no oni su ga izviždali i ponižavali. Mitingaška jezgra organizirano je klicala "Uhapsite Vllasija!", kosovskog albanskog političara koji je stao na stranu trepčanskih rudara.[6] Tražili su pored ostalog povlačenje ostavki Morine, Shukriua i Azemija.[5] Pod tim Miloševićevim pritiskom su članovi Predsjedništva SFRJ donijeli odluku o uvođenju izvanrednog stanja na Kosovu.[6]

Rahman Morina umro je 12. listopada 1990. godine u Prištini, dok je predsjedavao konstitutivnoj sjednici Pokrajinskog odbora Socijalističke partije Srbije za Kosovo i Metohiju. Službeni uzrok smrti bio je srčani udar, iako postoje sumnje da je bio otrovan. Bio je član Glavnog odbora SPS-a Srbije i predsjednik Odbora za pripremu prve konferencije ove stranke za Kosovo i Metohiju.[1] Poslije njegove smrti funnkcija predsjednika Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Kosova.

Pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. U istoj je grobnici poslije pokopana srpska pjesnikinja Mira Alečković.

Odlikovanja

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Преминуо Рахман Морина, Јединство, Приштина, 13-14. listopada 1990., 1 (srp.)
  2. ↑ Ceskenarodnilisty.cz, Pristupljeno 24. travnja 2013. (češ.)
  3. ↑ Slobodnaevropa.org: Svedoci raspada - Raif Dizdarević: Velika prevara, Pristupljeno 24. travnja 2013. (srp.)
  4. ↑ Kurspahić, Kemal. 2003. Prime time crime: Balkan media in war and peace (engleski). US Institute of Peace Press. str. 49. ISBN 9781929223381. Pristupljeno 9. ožujka 2012.
  5. ↑ a b Meier, Viktor. 19. srpnja 1999. Yugoslavia: a history of its demise (engleski). Routledge. str. 84–5. ISBN 9780415185967. Pristupljeno 9. ožujka 2012.
  6. ↑ a b (srp.) Autonomija, Portal građanske Vojvodine  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. siječnja 2019. (Wayback Machine) Azem Vlasi: Moja uloga u istoriji. Intervjuirao Safet Šaćirović, 2008., objavljeno na portalu 6. travnja 2010. (pristupljeno 16. ožujka 2017.)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]