Srednji režanj hipofize

Hipofiza

Histologija hipofize
Hipofiza
Hipofiza

Srednji režanj hipofize, pars intermedia je granični režanj između prednjeg i stražnjeg režnja hipofize. Sastoji se od triju vrsta stanica: bazofilnih, kromofobnih stanica i koloidom ispunjenih cista. Ciste su ostatak Rathkeove vrećice.

U fetalnom razdoblju ljudskog života, ovaj režanj proizvodi melanocitno stimulacijski hormon MSH koji uzrokuje otpuštanje melaninskog pigmenta u kožnim melanocitima (pigmentnim stanicama). U svakom slučaju srednji režanj je uobičajeno vrlo mali ili gotovo potpuno nestane u odrasloj dobi, pa se govori da ga čovjek i nema.[1] Preciznije, kod čovjeka je rudimentaran.[2] Ovaj režanj jako je reduciran u ljudi bijele puti.[3]

Kod životinja koje ga imaju (poput štakora) luči i hormon stimulacije melanocita (melatonin).[1] Ima ga i u psa i konja, dok u dupina nedostaje.[2] Kod nižih kralježnjaka (ribe, vodozemci) MSH iz srednjeg režnja odgovoran je za tamnjenje kože, često kao odgovor na promjenama u pozadinskoj boji. Promjena boje se javlja zato što MSH potiče raspršivanje melaninskog pigmenta u kožnim melanofornim stanicama.

Srednji režanj razvija se iz Rathkeove vreće,[4] od stražnje stijenke.[2]

Tvore ga blijede bazofilne stanice koje sadrže mala sekretna zrnca. Tu su i veće poligonalne epitelne stanice bogate mitohondrijima. Ovo područje proizvodi melanostimulirajući hormon .[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Tadić, Zoran. Odgovori na postavljena pitanja iz biologije. Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb. E mail škola mladih znanstvenika - Biologija. Održava Toni Nikolić . Posljednje promjene 31. svibanj 1999. (pristupljeno 26. travnja 2019.)
  2. ↑ a b c d Veterinarski fakultet u Zagrebu Goran Domitran: Usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina, Zagreb, 2007., str. 9 (pristupljeno 28. travnja 2019.)
  3. ↑ Ilić, Sanda. Zadražil, Lela. Kostanić, Ljubica. Školski leksikon biologije s pitanjima za maturu i prijemne (ur. Hrvoje Zrnčić), Hinus, Zagreb, ISBN 978-953-6904-26-6, str. 84
  4. ↑ Veterinarski fakultet u Zagrebu Goran Domitran: Usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina, Zagreb, 2007., str. 7 (pristupljeno 28. travnja 2019.)