Svetozar Pribićević | |
Svetozar Pribićević | |
Rođenje | 26. listopada 1875., Hrvatska Kostajnica, Hrvatska |
---|---|
Smrt | 15. rujna 1936., Prag, Češka |
Politička stranka | SSS, DS, SDS |
Zanimanje | političar, publicist |
Svetozar Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 26. listopada 1875. – Prag, 15. rujna 1936.), bio je hrvatski političar, vodeća politička figura hrvatskih Srba. Isprva bio je pobornik unitarizma i centralizma jugoslavenske države a pred kraj života preobrazio se je u federalista i republikanca.[1] Osnivač je Demokratske stranke, jugoslavenske unitarističke političke stranke, koja je bila jednom od vodećih političkih stranaka u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlazi u oporbu 1924. godine i osniva Samostalnu demokratsku stranku koja prihvaća federalistička načela, te kasnije razočaran provedbom jugoslavenske ideje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao velikosrpske hegemonije sklapa Seljačko-demokratsku koaliciju s HSS-om. Adam Pribićević mu je bio jedan od braće.
Svetozar Pribićević rodio se u Hrvatskoj Kostajnici 1875. godine. Pohađao je realnu gimnaziju u Petrinji i Zagrebu.[2] Na Sveučilištu u Zagrebu završio je studij matematike i fizike te je kraće vrijeme predavao u srpskim učiteljskim školama u Pakracu i Karlovcu.[3] Već od studentskih dana s dubokim uvjerenjem izjašnjavao se za politiku jugoslavenskoga integralizma.[3] Kao član Ujedinjene hrvatske i srpske omladine, u almanahu Narodna misao (1897.), u članku Misao vodilja Srba i Hrvata, izložio unitarno-jugoslavenski program, prema kojemu su Hrvati i Srbi dva naziva jednoga naroda. Zajedno sa Stjepanom Radićem 1900. godine pokrenuo je Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine.[4]
Od 1902. godine bio je glavnim urednikom glasila Srpske samostalne stranke, Novog Srbobrana.[5] Kao član Srpske samostalne stranke ušao je u Hrvatsko-srpsku koaliciju, a nakon povlačenja Frana Supila (1909.) preuzeo je vodstvo Koalicije. Frankovci su u centru Zagreba 1909. godine toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj.[6] Ulaskom Koalicije u Narodno vijeće SHS postao je drugi potpredsjednik vijeća, ali je zapravo imao vodeću ulogu u vijeću, a potom i u Državi SHS. Sudjelovao je u pripremi sjednice Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. te je podnio prijedlog o raskidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom. Pridonio je opozivu Ženevske deklaracije i zagovarao što brže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom pa je uspio ishoditi odlazak delegacije Narodnoga vijeća u Beograd bez temeljite rasprave i oblikovanja čvrstih stajališta o ustroju buduće države: poduzima u to vrijeme Pribičević sve što je bilo u njegovoj moći (a njegov politički utjecaj je bio znatan) da što prije zaživi jugounitarizam, smatrajući da ovaj pokret ima svijetlu budućnost. Sudjelovao u izradbi adrese Narodnoga vijeća i bio jedan od potpisnika akta o ujedinjenju.[4]
U Kraljevstvu/Kraljevini SHS bio je ministrom unutarnjih poslova (1918. – 1920.) a kasnije u dva navrata ministrom prosvjete (1920. – 1922. i 1924. – 1925.).[7] Bio je pobornikom centralizma i unitarizma u novoj državi. Do 1927. godine bio je politički protivnik Stjepana Radića, HSS-a i oporbe centralizmu i unitarizmu. Dok je bio jedan od važnih ljudi u novoj državi (ministar unutarnjih poslova) nad Stjepanom Radićem i njegovim političkim djelovanjem vodio je poseban nadzor nastojeći ukloniti ga iz političkoga života.[8] Bio je jednim od čelnika Demokratske stranke koja je osnovana 1919. godine.[7] Demokratska stranka bila je utemeljena na programu unitarne jugoslavenske države s centralističkim ustrojem; program je znatno utjecao na donošenje Vidovdanskog ustava (1921.). Zbog sukoba s Ljubom Davidovićem, koji je bio sklon ublaživanju centralizma i sporazumu sa Stjepanom Radićem, istupio je 1924. godine iz stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku.[4]
Pritom je ostao dosljedan unitarističkom i centralističkomu programu te je, unatoč protivljenju velikosrpskim pretenzijama srpskih radikala, u sporazumu s Nikolom Pašićem formirao vladu Nacionalnoga bloka. Kada su, međutim, Pašićevi radikali procijenili da je HRSS i nadalje ostala najjačom strankom u Hrvatskoj, te 1925. godine odbacili suradnju s Pribićevićem i postigli sporazum s Radićevom strankom, Pribićević je prešao u oporbu. 1925. godine napustio je politiku unitarizma i centralizma.[7] Slijedio je odlučan obrat u njegovoj politici pa je od 1927. godine istupao, zajedno sa Stjepanom Radićem, protiv velikosrpske hegemonije. Zajedno s Radićem osnovao je Seljačko-demokratsku koaliciju te se zauzimao za federalističko uređenje države i reviziju ustava.[4]
Tijekom 1928. godine Radiću i Pribićeviću sve više počinje se prijetiti smrću a prijeti se i njihovim suradnicima.[9] U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države.[9] U to su vrijeme u Narodnoj skupštini, tijekom zasjedanja, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa kako bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera.[9] To je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine atentatom u Narodnoj skupštini. Pribićević je tada bio u Narodnoj skupštini kada je Puniša Račić, dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke, revolverskim hitcima, usmrtio zastupnike HSS-a Đuru Basarička i Pavla Radića, smrtno ranio Stjepana Radića te ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara. Sjedio je u zastupničkoj klupi do Stjepana Radića ali nije bio pogođen.
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1929. godine, uhićen je i interniran u selo Brus podno Kopaonika a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja 1931. godine.[10] Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.[11] U emigraciji je boravio u Pragu i Parizu. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, Pismo prijateljima u Beogradu, Pismo Srbima i Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U Pismu Srbima diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".[12]
Napisao je knjigu Diktatura kralja Aleksandra (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na francuskome jeziku, u Parizu, 1933. godine. Diktatura kralja Aleksandra njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u Marseilleu, 9. listopada 1934. godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda Legije časti, te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.[13] U svojim sukobima sa službenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu.[14]
Umro je u Pragu 1936. godine.[5] Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon Drugoga svjetskog rata njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, 21. listopada 1968. godine, na Novom groblju u Beogradu.[15]
|