| The Small Faces | |
|---|---|
| Mjesto | London, Engleska |
| Žanrovi | Beat, Rock, R&B, Hard rock |
| Djelatno razdoblje | 1965. – 1969. |
| Producentska kuća | Decca Records, Immediate Records, Atlantic Records |
| WWW | |
| Stranica | TheSmallFaces.com |
| Bivši članovi (članice) | |
| Steve Marriott Ronnie Lane Kenney Jones Ian McLagan Jimmy Winston | |
The Small Faces su bili londonski rock sastav, koji je ispočetka bio pod snažnim utjecajem američke rhythm and blues glazbe.[1] Sastav su 1965. godine osnovali; Steve Marriott, Ronnie Lane, Kenney Jones i Jimmy Winston (njega je ubrzo zamijenio Ian McLagan).
Ostat će u sjećanju kao najutjecajniji mods sastav, u doba kad je postojao sukob dviju supkultura Modsa i Rockersa 1960-ih,[2] Veliki hitovi grupe bili su Itchycoo Park, Lazy Sunday, All or Nothing, Tin Soldier i njihov konceptualni album Ogdens' Nut Gone Flake. Pri kraju svog djelovanja vrlo su uspješno eksperimentirali sa psihodeličnim rockom, raspali su se 1969.[3]
Sastav su osnovali momci iz Istočnog Londona 1965. Steve Marriott kao gitarist i pjevač, Ronnie Lane (basist), Kenney Jones (bubnjar) i Jimmy Winston (orgulje) on je ubrzo zamijenjen Ianom McLaganom. Njihov prvotni repertoar bio je sastavljen od brojnih klasičnih R&B i soul naslova američkih crnačkih pjevača poput pjesme Jamesa Browna - Please Please Please, ili pjesme You've Really Got a Hold on Me Smokeya Robinsona, kao i slavnu Ben E. Kingovu Stand by Me.
Isprve baš nisu imali uspjeha u svojim nastupima po londonskim klubovima, ali su onda zapeli za oko tek rođenim američkim zvijezdama Sonny & Cher i tako se sve pokrenulo. Potpisali su ugovor s izdavačkom kućom Decca Records.
Prva ploča koju su snimili za Deccu bila je Whatcha Gonna Do About It 1965. koja se odmah probila na top liste (#15 UK). Druga ploča bila im je Sha-La-La-La-Lee s brzom i snažnom pjesmom koju su snimili 1966. i koja se popela na #3 britanske liste. U svibnju 1966. su snimili svoj prvi album Small Faces, popularnost im je naročito porasla nakon nastupa u kultnoj televizijskoj emisiji Ready Steady Go! i showu Top of the Pops, tad su počeli koncentrirati po Britaniji i Europi.
U kolovozu 1966. izašla im je All or Nothing, koja se popela na #1 britanske ljestvice.
1966. godina na kraju je završila loše jer su se posvađali sa svojim prvim menadžerom Don Ardenom (koji ih je optužio pred roditeljima za uzimanje droga - heroina) a istovremeno su zbog Ardena raskinuli s izdavačkom kućom Decca.
Nakon razlaza s Deccom potpisali su za novoustanovljenu kuću bišeg menadžera Rolling Stonesa Andrew Oldhama - Immediate. Prvi uradci im baš nisu dobro prošli.
Tek na kraju 1967. uspjeli su izbaciti hit Itchycoo Park, koji se popeo na #3 britanske ljestvice, te na #16 američke. Zatim su uslijedile još dvije uspješnice Tin Soldier i Lazy Sunday (1968.) U svibnju te iste godine izdali su album Ogdens' Nut Gone Flake pod jakim utjecajem tada vrlo popularne psihodelične glazbe. Album se dobro prodavao, ali je pred sastav donio novi problem, - oni pjesme iz s albuma nisu mogli izvoditi na koncertima jer je to bio komplicirani studijski uradak.
Nakon tog albuma sastav se raspao 1969., Steve Marriott je pronašao novi izazov sastav Humble Pie, nakon njegovog odlaska Small Facesi više nisu postojali. Ronnie Lane, Kenney Jones i McLagan udružili su se s bivšim članovima sastava Jeff Beck Group, s pjevačem Rod Stewartom i gitaristom Woodom. Snimili su jedan album kao Small Facesi da bi nakon toga postali jednostavno Faces te nakon toga Rod Stewart and The Faces.
Diskografska kuća Decca:
Diskografska kuća Immediate:
Diskografska kuća Atlantic: