Unutarnje zemlje (jap. 内地 naichi) bio je predratni (prije drugoga svjetskog rata) službeni naziv za teritorije Japana kojim se razlikovalo "unutarnji" od "vanjskih" teritorija (gaichi), a to su bile japanske kolonije u istočnoj Aziji. Nakon Drugoga svjetskog rata taj izraz više nije bio uobičajen, ali je ostao u uporabi kao neslužbeni izraz za razlikovati ostatak Japana od otočja Ryū Kyū ili Hokkaida. U unutarnji Japan se ubraja nekoliko glavnih otoka (Honshū, Kyūshū, Shikoku, Hokkaidō) te više manjih otoka. To može zbuniti jer Hokkaido je izostavljen u nekim tumačenjima. Izrazom unutarnjeg Japana naziva se najveći otok Honshū.
Meijijevski ustav, članak 1. Općeg zakona Kyōtsūhōa (kanji: 共通法, hiragana: きょうつうほう) sadrži nabrojane teritorije koji spadaju u odgovarajuće skupine. Taj zakon nikad nije ukinut, ali izgubio je snagu sprovođenja nakon što je Japan izgubio sve svoje kolonije (gaichi) nakon Drugoga svjetskog rata.
Ponekad otočani Hokkaida i Okinawe riječju naichi služe se kad govore o unutarnjim otocima, ali bez ovih krajeva. Kolokvijalna uporaba službeno je neispravna, jer oba područja su po zakonu unutar naichija. Na Hokkaidu službeni naziv kojim se naziva Japan izuzimajući Hokkaidō je Dōgai ("izvan Hokkaida"). Porastom uporabe pojma Dōgai u kolokvijalnom govoru, naichi se sve manje rabio.
Izraz "glavni otoci" primjenjuje se na Honshū, Kyūshū, Shikoku, Hokkaidō i Okinawu. Ostalih oko 6.847 otoka naziva se "udaljenim otocima".[3]
Klasifikacija Ministarstva zemlje, infrastrukture,transporta i turizma 6.852 otoka (glavni otoci: 5 otoka, udaljeni otoci: 6.847 otoka)