Vedrana Rudan

Vedrana Rudan
Vedrana Rudan
Vedrana Rudan
Rođenje 29. listopada 1949.
Prebivalište Rijeka
Nacionalnost Hrvatica
Zanimanje književnica i novinarka
Suprug Ljubiša Drageljević
Portal o životopisima

Vedrana Rudan (Opatija, 29. listopada 1949.) hrvatska je književnica i novinarka.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Bila je učiteljica, turistički vodič, prodavala je sladoled, radila je kao novinarka za više hrvatskih novina. Radila je kao urednica na Hrvatskome radiju i bila voditeljica televizijske emisije. 1991. dobila je otkaz. Prvostupanjskom sudskom presudom 1993. vraćena je na posao, ali je uskoro sama dala otkaz. U siječnju 2009. dobila je otkaz na Novoj TV.

Piše kratkim i britkim stilom. Kritičari joj zamjeraju vulgarnost. Članica je Hrvatskog društva pisaca.

Objavila je djela koje su prevedena na: engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji joj je prevedeno nekoliko knjiga, a u Americi nekoliko priča i knjiga. Kazališne predstave dramatizirane prema njezinim knjigama igrane su u: Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Monici, Budimpešti.[2]

Živi u Rijeci.

Stavovi

[uredi | uredi kôd]

Pojedini mediji optužuju Vedranu Rudan za antisemitizam. U svojoj kolumni u Nacionalu napisala je kako hrvatski Židovi hrvatske nacionaliste etiketiraju kao fašiste, a istodobno podržavaju one koji imaju bliske veze s Izraelom.[3] Rudan je 2009. na Dan sjećanja na holokaust na Novoj TV usporedila stanje u Gazi s holokaustom. Zbog toga je prekinuta njezina suradnja s Novom TV, a Rudan je ustvrdila da je razlog tomu članstvo vlasnika Nove TV u Svjetskom židovskom kongresu.[4]

Više je puta u svojim javnim nastupima Katoličku Crkvu nazvala "zločinačkom organizacijom".[5]

Nerijetko u svojim kolumnama i pojavljivanjima u medijima optužuje SAD za poticanje ratnih sukoba i nemira na svjetskoj razini. Iznimno kritički se postavlja prema ulozi Baracka Obame i Joe Bidena u ratnim previranjima. Drukčije mišljenje ima o bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu za kojeg nije skrivala javne simpatije, ističući da njegova vladavina nije bila "ogrnuta demokratskim fašizmom" kao što je to bio slučaj kod njegovih prethodnika i nasljednika.[6]

Pisala je i o invaziji Rusije na Ukrajinu 2022. Smatra da se ne radi o ratu između Rusije i Ukrajine, već Rusije i SAD-a. Drži da je odgovornost i krivnja SAD-a znatno veća od ruske te Vladimira Putina ne smatra pokretačem rata. U kolumni Zimmer frei optužuje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, da je "licemjer" jer navodno iznajmljuje vile u inozemstvu ruskim državljanima.[7]

Između ostalog, Rudan se protivi posvajanju djece iz siromašnih (afričkih) zemalja, navodeći da to "najčešće jest kriminal i svi to znamo". U kolumni Pošto crna beba?, koju je objavila u siječnju 2023., kritizirala je skupinu hrvatskih građana, inače blisku lijevoj političkoj stranci Možemo!, koju je uslijed pokušaja posvajanja djece iz DR Konga pritvorila zambijska vlast, i to zbog sumnje u trgovinu ljudima. Njihov čin, kao i slične činove, Rudan povezuje s rasizmom, robovlasništvom, bjelačkom nadmoći, lažnom humanosti i sl.[8][9]

Potpisnca je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.[10][11]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Uho, grlo, nož (Zagreb, 2002.)
  • Ljubav na posljednji pogled (Zagreb, 2003.)
  • Ja, nevjernica (Zagreb, 2005.)
  • Crnci u Firenci (Zagreb, 2006.)
  • Kad je žena kurva, kad je muškarac peder (Zagreb, 2008.)
  • Strah od pletenja (Zagreb, 2009.)
  • Dabogda te majka rodila (Zagreb, 2010.)
  • Kosturi okruga Madison (Zagreb, 2012.)
  • U zemlji krvi i idiota (Zagreb, 2013.)
  • Amaruši (Zagreb, 2013.)
  • Zašto psujem (Beograd, 2015.)
  • Muškarac u grlu (Beograd, 2016.)
  • Život bez krpelja (Beograd, 2018.)
  • Ples oko sunca: autobiografija (Beograd, 2019.)
  • Dnevnik bijesne domaćice: predgovor novom izdanju (Beograd, 2020.)
  • Puding od vanilije (Beograd, 2021.)
  • Doživotna robija (Beograd, 2022.)
  • Besplatna dostava (Beograd, 2023.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Vedrana Rudan - Biografija. biografija.com. Pristupljeno 27. prosinca 2018.
  2. ↑ Vedrana Rudan. laguna.rs. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  3. ↑ Fascist Overtones From Blithely Oblivious Rock Fans. The New York Times. 2. srpnja 2007. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  4. ↑ Croatia: International Religious Freedom Report 2009. www.lupiga.com. 26. listopada 2009. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  5. ↑ VEDRANA RUDAN: Katolička Crkva je skupina razbojnika. www.lupiga.com. 1. ožujka 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  6. ↑ Hirošima na Balkanu. www.rudan.info. 31. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  7. ↑ Vedrana Rudan: 'Meni se j*** za Ukrajinu, Zelenski svoje vile u inozemstvu iznajmljuje Rusima'. Večernji list. 6. rujna 2022. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  8. ↑ ‘POŠTO CRNA BEBA?’ Vedrana Rudan s nikad manje psovki i nikad više oštrine: ‘Nikad neću povjerovati u to s*anje’. Dnevno.hr. 24. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  9. ↑ Pošto crna beba?. www.rudan.info. 23. siječnja 2023. Pristupljeno 1. ožujka 2023.
  10. ↑ Derk, Denis. 28. ožujka 2017. Deklaracija o zajedničkom jeziku iz Zagreba. Večernji list. Zagreb. str. 6–7. ISSN 0350-5006. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. rujna 2017. Pristupljeno 30. ožujka 2024. Alt URL.
  11. ↑ Deklaracija o zajedničkom jeziku. Jezici i nacionalizmi. Pristupljeno 30. ožujka 2024.

Vanjske povezice

[uredi | uredi kôd]