Rođen je u židovskoj obitelji, od oca Vjekoslava-Aloisa i majke Line, rođene Jellinek. Završio je pučku školu, a zatim maturirao u realnoj gimnaziji u Zagrebu. Pohađao je Češku visoku tehničku školu, nakon završetka Prvoga svjetskog rata Češke visoke tehničke nauke (ČVUT) u Pragu u razdoblju od 1911. – 1918. godine, gdje je diplomirao 19. ožujka 1921. godine. Sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu i bio zarobljen u Rusiji, gdje je proučavao rusku drvenu vernakularnu arhitekturu.
Nakon diplome bio je zaposlen u od 25. ožujka do 30. svibnja 1921. godine u Tehničkoj poslovnici Građevinskog poduzeća "Špiller, Juzbašić i Šurina", a od 1. lipnja 1921. godine do sredine 1923. godine u Poslovnici Ignjat Fischer. Prema biografiji u katalogu izložbe "Arhitektura u Hrvatskoj 1888. – 1938." bio je zaposlen u Gradskom građevnom uredu u Zagrebu. Prema nekrologu bio je jedan od prvih asistenata na Tehničkoj visokoj školi, kasnije Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1922. godine bio je član osnivačkog odbora društva "Narodni rad - društvo židovskih asimilanata i anticionista u Hrvatskoj". 22. ožujka 1922. godine položio je praktični ispit za arhitekta. Od 11. veljače 1925. bio je ovlašten za obavljanje javne prakse iz arhitektonske struke na cijelom području Kraljevine SHS, a 17. svibnja 1925. godine položio je propisanu prisegu kao ovlašteni civilni inženjer.
Od 1923. godine bio je samostalni ovlašteni arhitekt u Zagrebu. 1929. godine projektirao je dio unutarnjeg uređenja jugoslavenskog paviljona u Barceloni, kojega je projektirao arhitekt Dragiša Brašovan. Projektirao je i izveo mnogo vila, stambenih kuća i drugih zgrada u Zagrebu, zagrebačkoj okolici, Slavonskom Brodu, Osijeku i Vinkovcima.[1]
1931. godine sudjelovao je na I. izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu, 1932. godine na izložbi Kluba arhitekata sekcije UJIA u Zagrebu, a 1938. godine na izložbi "Pola vijeka hrvatske umjetnosti" u Zagrebu, gdje je i umro 6. ožujka 1941. godine, ostavivši udovicu Aleksandrinu rođ. Favalle, te sinove Veljka i Vojka, koji su nastavili živjeti u Zagrebu do 1949. godine, kada su iselili u Izrael.
Ugrađena uglovna upravna, poslovna i stambena javna zgrada Radničke Komore u Zagrebu, suautor arhitekt Jovan Korka, Trg Kralja Petra Krešimira IV. 2, Zagreb. 1935. – 1938.
Samostojeća stambena zgrada Fürst, Babonićeva 35, Zagreb. 1936. – 1937.
Poluugrađena stambena zgrada Kranjčec, Gajdekova 16, Zagreb. 1936. – 1937.
Ugrađena stambena najamna zgrada Medved, Arnoldova 4, Zagreb. 1937.
Samostojeća stambena zgrada Neumann, Pantovčak 103A, Zagreb. 1939.
Ugrađena stambena i trgovačka najamna zgrada Pećina, Kukuljevićeva 6, Zagreb. 1940. – 1941.
"Pola vijeka hrvatske umjetnosti" (katalog izložbe, Zagreb, 1938.),
Vladimir Potočnjak: "Arhitektura u Hrvatskoj 1888. – 1938." (Građevinski vjesnik, br. 4 -5, Zagreb, 1939.),
Stjepan Planić: "Pedeset godina arhitekture u Hrvatskoj" (Časopis Književnik, br. 2, Zagreb, 1939.),
Željka Čorak: "U funkciji znaka" (NZMH, Zagreb, 1981.),
Tomislav Premerl: "Hrvatska moderna arhitektura između dva rata" (NZMH, 1989.),
Darko Kahle: "Zagrebačka uglovnica u razdoblju od 1928. do 1944. godine" (Prostor, 12[2004] 1[27], 2004.)[2]
Vanja Žanko i Silvija Limani: "Mladost i starost zagrebačkih vila" (katalog izložbe, Modulor, Zagreb, 2005.),
Darko Kahle: "Potpisani projekti i realizacije Vladimira Šterka u Zagrebu od 1923. do 1941." (Prostor, 16[2008] 2[36], 2008.), sa životopisom, bibliografijom, katalogom projekata i izvedenih zgrada.