Branko Fučić
| Branko Fučić | |
| Rođenje | 8. rujna 1920. |
|---|---|
| Smrt | 31. siječnja 1999. |
| Nacionalnost | hrvatska |
| Standardizacija infokutija | |
Branko Fučić (Bogovići u Dubašnici kraj Malinske, 8. rujna 1920. – Rijeka, 31. siječnja 1999.) istaknuti je hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik, esejist, paleograf, arheolog, putopisac, vodeći stručnjak i promicatelj glagoljaške baštine i srednjevjekovnog zidnog slikarstva Istre. Od 1989. godine dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani, a od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Već u najranije doba Branko Fučić s obitelji napušta rodni kraj Dubašnicu na otoku Krku. Nakon nekoliko godina mladosti provedenih u Generalskom Stolu, opet zbog službe oca seli, ovaj put u Zagreb. U Zagrebu je pohađao osnovnu školu, a zatim i u Četvrtu gornjogradsku gimnaziju. Nakon gimnazije upisuje Umjetničku akademiju, smjer slikarstvo, ali ju napušta. No, znanje i vještine koje je stekao u njoj trajno su mu pomogle u stručnom radu tijekom života. Zatim upisuje Filozofski fakultet na kojem 1944. godine stječe diplomu iz grupe predmeta Povijest umjetnosti i kulture i talijanskog jezika. Već krajem studija radio je u Gipsoteci gdje je naučio izradu odljeva u gipsu, što mu je također koristilo tijekom životnih istraživanja kada je radio odljeve brojnih glagoljaških spomenika i grbova s istarskog i primorskog područja.
Prvo je dvije godine radio kao zaposlenik Konzervatorskog zavoda u Zagrebu, a zatim 1946. godine odlazi u novoosnovani Konzervatorski zavod za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, također na samo dvije godine. Naposlijetku se zaposlio u Historijskom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Iako je službeno imao mjesto u Zagrebu, veliku većinu vremena proveo je u Rijeci i to najviše na terenu, istražujući pretežno po Istri, Kvarneru, otocima. Doktorirao je pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani 1964. godine, disertacijom Srednjevjekovno zidno slikarstvo u Istri.
Umro je u Rijeci 31. siječnja 1999. a sahranjen je, prema izričitoj svojoj volji, na groblju u Dubašnici uz staru crkvu sv. Apolinara.[1]
Tijekom dugogodišnjeg plodnog rada Fučić je bio ponajprije terenski istraživač – propješačio je gotovo cijelu Istru, Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke, tragajući uvijek za nečim novim, vodeći se često tek izvjesnim naznakama. Njegov je interes bio usmjeren na srednjovjekovne kulturne spomenike, naročito na zidno slikarstvo i glagoljicu. Otkrio je i obradio srednjovjekovne freske na čak šezdesetak mjesta u Istri te više od polovice registriranih glagoljskih natpisa na prostoru bivše Jugoslavije, prema tome i današnje Hrvatske. Vodio je arheološka iskapanja opatije Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, kada je došao do zaključka da Bašćanska ploča nije spomen-ploča nego zapravo lijevi plutej septuma tj. dio pregradnog zida ispred oltara, sagrađen istodobno s crkvom. Pri tom je zaključio da mora negdje postojati i desni plutej te je za njim tragao do konca života, pišući, samo dvije godine prije smrti: „..još uvijek tragam“.
Osim Sv. Lucije, vodio je i sudjelovao u arheološkim iskapanjima i konzervacijama drugih objekata, npr. starokršćanskog kompleksa Sv. Marije u Osoru, crkvice Sv. Marka kraj Baške i drugih.
Doprinos Branka Fučića istraživanju glagoljskih natpisa, uz otkrića, očituje se i u obradama, rekonstrukcijama, revizijama, čitanjima ili novim interpretacijama glagoljskih natpisa. Pronašao je srednjvjekovne frske u crkvici sv. Jerolima u Humu iz 12. stoljeća. Našao je i brojne grafite na glagoljici, a među njima i poznati „Humski grafit“.
Glagoljski grafiti su do istraživačkog rada Branka Fučića bili gotovo potpuno zanemareni u znanstvenim istraživanjima. Tek je Fučić počeo njihovo značajnije obrađivanje. Smatrao je naime, da su grafiti prvorazredni povijesni izvori jer otkrivaju ono što ne otkrivaju veliki dokumenti, a to je tzv. mala povijest, povijest malih ljudi, njihove svakodnevnice. To su mala zrcala u kojima se spontano odrazuje život.
Osim što je bio vrstan stručnjak u spomenutim područjima važno je navesti još jedan njegov, ne manje važan talent. Branko Fučić je na razumljiv i privlačan način znao obratiti pozornost laika i dočarati mu mnoga svoja otkrića i spoznaje: freske, glagoljicu, glagoljske grafite, čime je odigrao važnu ulogu njihova promicanja u širem društvu, ne samo znanstvenim i kulturnim krugovima. Bio je čest gost u školama gdje je na slikovit, a opet jednostavan način budio u učenicima interes za kulturnu i povijesnu baštinu. Tu istu baštinu, osim što ju je otkrivao, obrađivao, dokumentirao i konzervirao, na razne je načine promovirao i u široj javnosti. Tako je od 1992. godine do 1994. godine, subotom na Radiju Rijeka i Radiju Zagreb imao kratke emisije, svaki put na neku novu temu iz povijesti, o freskama, glagoljskim grafitima, legendama i zanimljivostima na koje je naišao tijekom istraživanja. Zbog velike slušanosti emisija, na temelju njih je potom sastavio i njegovu najčitaniju knjigu „Terra incognita“. U njoj je, gotovo na literaran način, ne lišavajući se, ovisno o potrebi, koristiti i dijalektom, izložio spomenutu tematiku.
Najznačajnija Fučićeva djela su: Istarske freske ( 1963), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.) - po mnogima njegovo kapitalno djelo, Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998., 2001.).
Prema Tomislavu Galoviću, njegova se bibliografija može svrstati u pet skupina.
- Prvoj skupini bi pripadali radovi nastali od 1936. godine do 1945. godine, a obuhvaćala bi njegove mladenačke radove, pretežno poeziju i prozu i nešto stručnih članaka.
- Druga skupina obuhvaća radove od 1946. do 1964. godine. Već 1946. godine, Fučić je sudjelovao u postavljanu izložbe „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i napisao katalog za istu, a koji je preveden i na francuski jezik. To je razdoblje kada Fučić intenzivno obilazi Istru i kvarnerske otoke te istražuje, pronalazi, spašava i zapisuje. Rezultat toga je prvo „Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju“ te njegova vrlo značajna knjiga „Istarske freske“.
- U trećoj skupini, od 1964. godine do 1981.godine, posebno mjesto zauzima Fučićevo koautorstvo u „Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“ koji je kasnije doživio više izdanja. Među brojnim radovima valja istaknuti i vodič koji je Fučić sa suradnicima priredio za postavu „Izložba glagoljice“, 1968. godine u Rijeci.
- Četvrto razdoblje, od 1982. godine do 1998. godine, najplodnije je u Fučićevom znanstvenom stvaralaštvu. Tada su mu objavljeni „Glagoljski natpisi“, a potom na više jezika „Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja“, monografija „Vincent iz Kastva“ također na više jezika, kao i široj javnosti poznata, a možda i najčitanija Fučićeva knjiga „Terra incognita - Nepoznata zemlja Hrvatska“.
- U petoj skupini su posthumno objavljeni radovi. Tako je 1999. godine u Londonu tiskana Fučićeva knjiga, a u Hrvatskoj - gotovo nepoznata – „Croatian glagolitic epigraphy“ tj. „Hrvatska glagoljska epigrafika“. Radi se o engleskom prijevodu, preradi i dopuni novopronađenim natpisima, prijašnje studije „Glagoljska epigrafika“ iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i „Fraške“ koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga „Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu“ objavljena je 2000. godine, te četvrto, a 2006. godine i peto izdanje - već kultnog – „Leksikona ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“. Knjiga „Terra incognita“ čije je prvo izdanje tiskano 1997., nanovo je objavljeno 1998., a 2001. dobilo je i svoje treće izdanje u izdavačkoj kući „Kršćanska sadašnjost“.
Za svoj znanstveni i stručni rad Branko Fučić dobio je brojne nagrade i priznanja. Neka od najvažnijih su:
- 1983. godine papa Ivan Pavao II proglasio ga je vitezom komendatorom reda Sv. Grgura Velikog.
- 1985. godine za „Glagoljske natpise“ i ukupan rad na polju srednjovjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafike uručena mu je prestižna Herderova nagrada Bečkog sveučilišta.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2009-04-20. Pristupljeno 2014-07-26.