Füruzan
| Füruzan Yerdelen | |
|---|---|
 Fürüzan u 2013. | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 29.10. 1932. Istanbul |
| Nacionalnost | turska |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | Književnik |
| Opus | |
| Književne vrste | Proza, kratke priče i romani |
| Jezik | turski |
| Znamenita djela | |
| |
Füruzan (Istanbul, 29. oktobra 1935) je turska književnica poznata po prozi, romanima, reportažama i pričama, pa nešto manje po pjesmama i dramama. Objavljivala je i pod imenima Füruzan Yerdelen ili Füruzan Selçuk.
Rođena je 1939. godine u Kadikoju u Istanbulu, njezina majka je iz stare istanbulske porodice a njezin otac iz obitelji koja je doselila sa Balkana. Vrlo rano je ostala bez oca. Školovala je se u Istanbulu, ali je nakon diplome morala napustiti studije. Pedesetih godina je je pokušala karijeru glumice, te je sredinom 50-ih uspjela objaviti nekoliko priča u književnim časopisima. U julu 1958. je se udala za karikaturistu Turhana Selçuka. Iz ovog braka, koji je završio razvodom 1974. godine, rodila joj se kćer Aslı. U svojim djelima koristila je uvijek svoje prvo ime Füruzan a nikada prezime. Stoga njezina književna karijera je se mahom razvila tijekom 60-ih godina, kada se potpuno osvrće prema pisanju i postaje vrlo poznata autorica.
Postala je poznata kada je 1972. osvojila nagradu Sait-Faik-Abasıyanık[1] za zbirku priča Parasiz Yatili objavljenu 1971. Bila je prva spisateljica koja je osvojila nagradu. Godine 1972. je dobila poziv sa Sveučilišta u Iowi sa jednogodišnjom stipendijom, ali je morala odustati zbog loših uvjeta.
1975. je objavila svoj prvi roman Kırk Yedi’liler. Djelo govori o rođenima 1947. godine, o revolucionarnoj i buntovnoj generaciji koja je ušla u tursku povijest. Roman je široka publika zavoljela i 1975. godine je dobio Nagradu za roman Ustanove za turski jezik. 1974. godine je dobila poziv iz Njemačke za akademsku razmjenu[2], te ovaj put je prihvatila i to je u biti bio razlog zašto je prekinula sa mužem. Otišla je u Berlin, gdje je bila pozvana u sklopu umjetničkog programa. Taj je poziv iz više razloga produžen do 1980. pozivima iz NDR-a a u Tursku je dolazila jednom ili dvaput u intervalima. Podsjećala je rudnike uglja u Dujzburgu, razgovarala s radnicima iz Grčke, iz Mađarske, iz Jugoslavije i najviše iz Turske. U radničkim domovima boravila je 15 dana radi istraživanja u Duisburgu. Intervjue je prikupila u svojoj knjizi Novi gosti (1977). Knjiga je zainteresovala književno-akademske krugove i zauzela mjesto na odjelu za studije radnika migranata na pariškom sveučilištu Sorbonne. U svom drugom romanu, Berlinski cvijet nara, objavljenom 1988., bavila je se životima imigranata u Njemačkoj. Poslije Novih gostiju obavila je rad u kojem je razgovarala s piscima iz Zapadne Njemačke (Böll, Grass, Drewitz, M. Welser, Schenk) o mračnom razdoblju Hitlerove njemačke. Novi gosti i Domaćini objavljeni su u Zapadnom Berlinu i postali su vrlo popularne knjige.
Vratila je se u Tursku 1980. godine uoči Državnog udara generala Evrena. U to vrijeme je reditelj Yılmaz Güney najavio svoju namjeru snimiti priču pod naslovom Ah Güzel İstanbul ali je u međuvremenu bio uhićen i nije mogao ostvariti nacrt. Ideju je preuzeo redatelj Ömer Kavur i predložio je Füruzanu da zajedno rade na scenariju. U Turskoj je trajalo izvanredno stanje. Film je izašao 1981. godine. Nastavila je pisati priče (Drugo lice noći, Sezona ruža, Ljeto puno ljubavi) a usto je objavila i dva dramska djela koja su pak imala poteškoće da bi stupila na scenu (Prije nego što dođe zima, Ljeto puno ljubavi). Svoju prvu i jedinu knjigu poezije (Grad Lebića) je objavila 1991. godine.
1990. godine je u suradništvu sa Gülsün Karamustafom radila na filmskoj adaptaciji svoje rane knjige Benim Sinemalarim (Moji bioskopi, 1973). Film je predstavljen na Festivalu u Tokiju i na Kanskom festivalu. Zlatnu palmu je odnio Lynchov Divlji u srcu mada Moji bioskopi ostaje jedan od najznačajnijih turskih filmova te godine.
Za vrijeme Građanskog rata u Jugoslaviji, na prijedlog lista Sabah i Zulfua Livanelija odlazi na putovanje po krajevima u kojima se rat odvijao, pokrivajući cijeli Balkan. Između 1994. i 1996. su izašle knjige İşte Bizim Rumeli i Balkan Yolcusu.
Turska je Pedesetih godina i Šezdesetih godina vidjela veliki rast žena na književnoj sceni. Taj ženski književni val je pak zagovarao svoj umjetnički identitet. Neke su više pisale po romantičko-sentimentalnim motivima, druge pak po uže političko-socijalom polju, što je slučaj Füruzana. Putovala je u Njemačku u nekoliko navrata radi izrade izvještaja. U svojim djelima prikazuje siromašne ili doseljeničke likove, često ženske. Njezina djela su prevedena na mnogim jezicima, dok na jezično-stilskoj razini su zadnjih godina nastale i akademske istrage o Füruzanovom riječniku.
- Parasiz Yatili (Besplatni upis, 1971)
- Kusatma (Opsada, 1972)
- Benim Sinemalarim (Moji bioskopi, 1973)
- Gecenin Oteki Yuzu (Drugo lice noći, 1982)
- Gul Mevsimidir (Sezona ruža, 1985)
- Yedi Öykü (Sedam priča, 1992)
- Sevda Dolu Bir Yaz (Ljeto puno ljubavi, 1999)
- Toplu Öyküler (Sabrane priče, 2004)
- Haraç (Harač, 2008)
- Yaz Geldi. Seçme Öyküler (Ljeto je stiglo. Sabrane priče, 2009, YKY)
- 47’liler (Rođeni 1947., 1975)
- Berlin’in Nar Cicegi (Berlinski cvijet nara, 1988)
- Kırk Yedi'liler 40 Yaşında (Četrdeset godina od Rođenih 1947., 2014)
- Yeni Konuklar (Novi gosti, 1977)
- Ev Sahipleri (Domaćini, 1981)
- İşte Bizim Rumeli (Evo naše Rumelije, 1994)
- Balkan Yolcusu (Balkanski putnik, 1996)
- Redife'ye Güzelleme (Uljepšavanje za Redife, 1981)
- Kış Gelmeden (Prije nego što dođe zima, 1997)
- Lodoslar Kenti (Grad Lebića, 1991)
- Sira sende fistik (Tvoj je red, pistać; 1971) – glumica; režija Müjdat Saylav
- Ah güzel Istanbul (O prelijepi Istanbul, 1981) – scenario; režija Ömer Kavur
- Benim sinemalarim (Moji bioskopi, 1990) – režija i scenario
- (en) „Füruzan na IMDb”. Pristupljeno 20. 02. 2022.
