Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest 1979.

Sjeverna strana Everesta. Lijevo je istok i Sjeveroistočni greben, najviše korištena ruta sa sjevera (zelena boja). Desno je Zapadni greben, kojim se ispenjala jugoslavenska ekspedicija 1979. g. (narandžasta boja) i jedina koja je na uspon krenula iz Baznog kampa na nepalskoj strani.

Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest (JAHE VII) organizovana je u proljeće 1979. god. Imala je dva cilja: prvi jugoslavenski uspon na najviši vrh svijeta Mount Everest (8848 m.) i ispenjati novi smjer po dugom, tehnički zahtjevnom i snažnim vjetrovima izloženom zapadnom grebenu. Nakon brojnih pokušaja i nesreća raznih ekspedicija ovaj je smjer stekao epitet himalajskog problema br. 1. Završetkom ekspedicije dobio je naziv - jugoslavenski smjer.[1] Jugoslavenski državni vrh ovaj uspon proglasio je najvećim uspjehom jugoslavenskog sporta do tog vremena.[2][3]

Zapadni greben

[uredi | uredi kod]

Prvi ljudi koji su osvojili Mount Everest bili su ser Edmund Hilary i Šerpa Tenzing Norgaj.[4][5] Od prvog uspona 1953. godine pa do 1979. na Mount Everest popelo se uspješno 17 ekspedicija iz 11 zemalja, ukupno 84 uspona i to kroz 4 smjera:

Niko do vrha nije stigao zapadnim grebenom. Zapadni greben se proteže u dužini od 6,5 km, od sedla Lho La iznad baznog kampa do vrha. Konstantno je izložen vjetrovima sa Tibeta. U gornjem dijelu, kroz strme stijene niko nije znao kuda se može proći.[3]

Sa vrha Mount Everesta spuštaju se tri grebena. U odnosu na pravac sjever-jug, na istoku su dva grebena jugoistočni i sjeveroistočni. Zapadno je jedan greben, jugozapadni po orijentaciji, ali se u planinarskoj literaturi uglavnom naziva Zapadni greben.

Uspon Zapadnim grebenom prvi su pokušali Francuzi 1974. Pokušaj se završio tragičnom smrću dvojice Francuza i četvorice Šerpa. Na oko 6.000 metara, prilikom uspona na njih se sručila lavina. Bile su to 31-36 smrti na Everestu.[7]

Zapadni greben jednim dijelom svoje rute koristili su Amerikanci Tom Hornbein i William Unsoeld. Oni su do grebena došli iz Kampa II u Dolini tišine, kratko vrijeme išli grebenom, i da bi izbjegli smrtonosni greben, sišli su na Sjevernu stranu, prepriječili do Hornbeinovog kuloara (ime je došlo nakon njihovog uspona) i uspeli se na vrh.

Prvi uspon izveli su članovi jugoslavenske ekspedicije 13 i 15. maja 1979. godine (5 alpinista). Ekspedicija je na uspon krenuli iz Baznog logora sa južne strane, preko prevoja Lho La i grebenom do vrha. Da bi izbjegao lavine, vođa ekspedicije Tone Škarja djelimično je modifikovao francusku rutu. Ova jugoslavenska ruta proglašena je za jednu od najtežih na Everestu. Svi osvajači su se vraćali Hornbeinovim kuloarom, kojom prilikom je poginuo Ang Phu. [8]

Pripreme

[uredi | uredi kod]

Od 190 alpinista nakon tri temeljite višemjesečne provjere mogućnosti svakog ponaosob, uslove su ispunjavali četrdesetorica a odabrano je njih 24. Pripreme su trajale pune dvije godine i toliko ozbiljne, da je izgledalo kao da se planira vojni pohod. Svi su morali naučiti engleski, svačiji psihički profil je morao biti idealan, svi fizički zdravi, popraviti zube, ali i kreirati specifičnu opremu, kao što je bila ručna žičara, jer nije bilo da se kupi.[9] Istovremeno je trebalo obezbijediti finasije, vize i mnogobrojne dozvole.

Pet članova ekspedicije (Škarja, Belak, Marenče, Robas, Zaplotnik) otišli su godinu dana ranije, kako bi sve izvidjeli, provjerili, dogovorili i postavili bazni logor na 5.300 metara visine. Istovremeno je otkriven relativno siguran prilaz prijevoju Lho La.[10][11]

Oprema je iz Ljubljane kamionima dopremljena do Rijeke. U riječkoj luci na brod je utovareno 18 tona opreme: preko 10 km alpinističkih konopaca, 350 m visećih i aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 30 pari posebno izrađenih penjačkih cipela „gojzerica“, 500 vijaka i klinova za stijene i led, više stotina litara kerozina i plina za kuhanje i skoro četiri tone hrane. Opremi je trebalo dva mjeseca kako bi preko indijske Calcutte i nepalskog Katmandua stigla do polazišta u planine. Putovanje je započelo 27. februara 1979. godine.

U ekspediciji su učestvovala 24 penjača, 2 ljekara, 3 novinara i 20 Šerpa. Vođa ekspedicije je bio iskusni himalajac Tone Škarja, liječnici dr. Evgen Vavken, glavni liječnik ekspedicije, i dr. Igor Tekavčič, liječnik ekspedicije, a penjači su bili uglavnom iz Slovenije, njih dvadeset: Zvone Andrejčič, Stane Belak, Borut Bergant, Viki Grošelj, Tomaž Jamnik, Stane Klemenc, Franček Knez, Ivč Kotnik, Marjan Manfreda, Štefan Marenče, Vanja Matijevec, Dušan Podbevšek, Bojan Pollak, Roman Robas, Andrej Štremfelj, Marko Štremfelj, Jernej (Nejc) Zaplotnik, Jože Zupan. Iz Hrvatske su bili Vladimir Mesarić i Stipe Božić, a iz Bosne i Hercegovine Muhamed Gafić i Muhamed Šišić. Vođa Šerpa je bio Ang Phu koji je Everest već jednom bio ispenjao, godinu dana ranije sa austrijskom ekspedicijom.[12]

Ekspedicija je imala 18 tona opreme koju je punih 19 dana nosilo 750 lokalnih nosača sve do 6.000 metara nadmorske visine gdje je na ledniku Khumbu postavljen bazni kamp. Svaki od 750 nosača nosio je teret od 30 kg, a alpinisti su nosili svoju ličnu prtljagu. U baznom logoru na 5300 metara visine postavljeni su šatori i raspoređena oprema. U jednom šatoru nalazila se bačva u kojoj je bilo 60 kg dolarskih novčanica. Nosači su dnevno dobivali po 2 $. Danas je taj iznos do 30 $ po danu.

Početak uspona

[uredi | uredi kod]

Između 29. marta i 6. aprila ekspedicija je fiksirala užad na padini između Baznog logora (5.350 m.) i oboda Lho-La (6050 m) sedla, i montirala ručni lift u dužini 200 m. Na taj način je transportovano oko 6 tona opreme. Zatim je podignut Kamp 1 koji se sastojao od šatora i sniježnih jama u kojem je moglo boraviti 40 ljudi. Stepen težine uspona je iznosio između II i III, a posljednjih 150 metara između IV i V stepeni.

Između 7 i 14 aprila prikupljena oprema je preko ledene i kamene strane (težine IV) prebačena iznad sedla i osnovan je Kamp II (6.770 m.) sa 12 ležajeva. Do 18. aprila podigli su Kamp III (7.170 m.) 50 metara ispod jedne prepreke (Zapadno rame) i snabdjeli ga zalihama.

Na tom mjestu Američka ekspedicija iz 1963. godine, koja je krenula iz Doline tišine i jedno vrijeme išla grebenom, sišla je na Sjevernu stranu i kuloarom došla do vrha. Jugoslavenska ekspedicija je zaobišla Zapadno rame, vratila se na greben i na visini 7.520 metara 27 aprila podigla Kamp IV takođe sa 12 mjesta. Zatim je nastupilo olujno nevrijeme sa vjetrom 150 km/h u trajanju od pet dana i kamp V podignut je tek 9 maja, na visini 8.120 metara.

Rute na Mount Everestu. Jugoslavenski smjer označen je plavom bojom, a američki, koji se djelimično poklapa, sa ljubičastom

Završni usponi

[uredi | uredi kod]

Uspon su prvi pokušali Viki Grošelj i Marjan Manfreda. Puno vremena su izgubili tražeći put i zbog oštećenja na jednom od ventila boce s kisikom. Manfreda je skinuo rukavice nakon što se popeo preko vioke okomite granitne ploče na čijem je vrhu objesio uže, a kada ga je postavio vidio je da mora nazad - promrzle su mu ruke. Vratili su se u bazu, i za njih je uspon bio završen. Kasnije su mu amputirali prste, ali taj fiks je pomogao drugoj navezi da napreduje.[13][14]

Druga naveza Podbevšek i Robas zbog loše vidljivosti promašila je pravac ka vrhu, ali je time pokazala pravi put ostalima.

Nakon 40 mukotrpnih dana na planini, 13. maja, po snažnom vjetru i pri temperaturi zraka od -35°C krenula je naveza koju su činila braća Andrej i Marko Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Marko je odustao od uspona zbog oštećenja ventila na boci s kisikom. Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik takođe su kasnije imali probleme sa bocama, ali su izašli na Mount Everest u 13:51h, kao prvi jugoslavenski (slovenski) alpinisti.[3][15][14]Ostale su zapisane riječi Nejca Zaplotnika:

Sediva pri kitajski piramidi in ne veva, kaj bi. (Sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo).[16]

Naredna dva dana padao je snijeg, kovitlao je vjetar i nije bilo moguće prema vrhu. Kad se vrijeme donekle primirilo, krenuo je navez u kojem su bili Stipe Božić, Stane Belak kao i Šerpas Ang Phu koji je tako postao prvi čovjek koji je Everest popeo iz dva različita pravca. Kako su bila trojica u navezu, pa time i nešto sporiji, na vrh su izašli negdje oko 14:30h, te nije bilo dovoljno vremena za siguran silazak do Logora 4. i ostali su na otvorenom, na visini od 8.400 metara. To je inače bio i najviši bivak kojeg je čovjek preživio bez šatora i spavaće vreće. U jednoj od svojih knjiga Stipe Božić je zapisao:

Mnogo opasnija polovica je silazak u podnožje planine. Trenutak stajanja na vrhu najviše ovaj šport razlikuje od ostalih. U bilo kojem drugom športu kad igrač postigne odlučujući zgoditak, sudac odsvira kraj ili natjecatelj presiječe vrpcu na cilju i za njega je to kraj utakmice. Nakon utakmice ide se u toplu svlačionicu, pod tuš. Na vrhu planine jedna druga utakmica tek počinje, i to ona za život. Nad Mount Everestom zametnula se strahovita oluja. Vjetar je puhao brzinom od 150 kilometara na sat a temperatura se spustila na minus 40 stupnjeva. Toga dana nismo uspjeli sići do logora 4. pa smo zanoćili na visini od 8400 metara. To je bio najviši bivak, bez šatora i spavaće vreće, kojeg je čovjek preživio.

Sledećeg jutra, Šerpas Ang Phu se okliznuo. Pokušao je da koči cepinom, ali mu je ispao iz ruku i on se velikom brzinom otklizao niz kuloar dug 2000 metara na lednik Rongbuk.[17]

Pogibija prijatelja je jako pogodila članove ekspedicije pa su prekinuli sve aktivnosti u planini, i 21. maja napustili bazni logor. Članovi historijske ekspedicije vratili su se u Jugoslaviju 26. maja 1979. godine. [18] [19][14]

Poslije

[uredi | uredi kod]

Na listi penjača sa usponom na Mount Everest za 70-e godine XX vijeka zapisano je: [20]

Redni
broj 		Datum Penjač Smjer Ekspedicija Vođa Nacionalnost
85 13. maj 1979. Jernej Zaplotnik Zapadni greben Jugoslavenska Tone Škarja Slovenac
86 13. maj 1979. Andrej Štremfelj Zapadni greben Jugoslavenska Tone Škarja Slovenac
87 15. maj 1979. Stane Belak-Šrauf Zapadni greben Jugoslavenska Tone Škarja Slovenac
88 15. maj 1979. Ang-Phu (2) Zapadni greben Jugoslavenska Tone Škarja Nepal
89 15. maj 1979. Stipe Božić (1) Zapadni greben Jugoslavenska Tone Škarja Hrvat

Devetog oktobra 1979. god. održan je najveći zagrebački planinarski skup svih vremena: 3.500 Zagrepčana došlo je u dvoranu Lisinski da čuje i vidi hrvatske himalajce koji su osvojili Mont Everest. Oko hiljadu ljudi ostalo je pred vratima prepune dvorane. Od tada je održavanje predavanja o ekspedicijama u Lisinskom postala tradicijom, pa ih je do danas održano oko petnaest.[21]

Ekspedicija na Mont Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznate jugoslavenske penjače na listu svjetskih alpinista. Stipe Božić je kamerom snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh čime je ova ekspedicija uveliko odredila njegov daljnji životni put kao režisera brojnih dokumentarnih filmova i emisija na Hrvatskoj radio televiziji.

Nakon ovog uspjeha država više nije imala interes da finansira alpinističke ekspedicije. Slijedeće ekspedicije imale su republički i regionalni karakter.[19]

Do današnjeg dana više niko nije stigao do kraja zapadnim grebenom, tim prvenstvenim smjerom. Bugarska ekspedicija iz 1985. god. ponovila je najveći dio uspona, ali su pred kraj morali promijeniti smjer i preći na smjer američkih alpinista.

Godišnjica

[uredi | uredi kod]

Prvo obilježavanje 40. godišnjice prvog jugoslavenskog uspona na Everest organizovano je na Festivalu planinarenja u Ljubljani. [22][23][24] Proslave su nastavljene u planinarskim društvima alpinista. Slijedeće okupljanje legendarnih planinara bilo je 14. marta 2019. u Karlovcu gdje su u razgovoru i prezentaciji ponovno zaživjeli uspomene na istorijski uspon na najvišu planinu svijeta.[25]

Literatura

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ „Mount Everest (8848 m)”. planinarenje.ba. Arhivirano iz originala na datum 2020-10-24. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  2. ↑ „Mount Everest 40 godina kasnije”. KAportal.hr - 15.03.2019. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 „35 godina od prvog jugoslovenskog uspona na Everest”. Visokogorci Crne Gore. Arhivirano iz originala na datum 2020-02-17. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  4. ↑ „Mount Everest”. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje - 15.03.2020. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  5. ↑ „Evo kako je prvi put osvojen Mont Everest”. Zdravija, 29.05.2019. Pristupljeno 15. 2. 2020. 
  6. ↑ Predavanje Everest '79
  7. ↑ Unsfort
  8. ↑ „Uspon Zapadnim grebenom”. EverestHistory.com. Pristupljeno 13. 11. 2020. 
  9. ↑ Jugosloveni su prije 40 godina bili na krovu svijeta: Na vrhu smo i ne znamo šta ćemo - Vijesti, 21.07.2019
  10. ↑ Jugoslaveni na vrhu Mont Everest Beta N - Nostalgija
  11. ↑ „Tone Škarja: Jugoslavenska Everest ekspedicija”. The Himalayan Journal Vol.37, 1981. Pristupljeno 13. 9. 2020. (en)
  12. ↑ „Umrl je Tone Škarja: vodja, ki je alpiniste na gori premikal kot »šahovske figure«”. Delo. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  13. ↑ „PROŠLA 41 GODINA Daleke 1979. Stipe Božić postao je prvi Hrvat na krovu svijeta: Ovako je izgledala povijesna ekspedicija”. Dalmacija danas - 16.05.2020. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 „Andrej Štrempfelj”. Word Press. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  15. ↑ „Mount Everest (8848 m)”. Kamra (portal). Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  16. ↑ M. Salihović: Jugosloveni na vrhu Mont Everesta (FOTO) (1979) beta N nostalgija - 15.12.2015
  17. ↑ Predavanje Everest '79
  18. ↑ „Najpoznatije ekspedicije Hrvata: Od 'Pika Komunizma' do 'Sjevernog pola'”. Direktno - 14.12.2016. Arhivirano iz originala na datum 2020-10-22. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  19. ↑ 19,0 19,1 „Hrvatske planinarske i alpinističke ekspedicije”. Hrvatski planinarski savez - 2020.. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  20. ↑ Usponi na Mount Everest 70-ih - everesthistory.com(en)
  21. ↑ Hrvatske planinarske i alpinističke ekspedicije
  22. ↑ „Prije tačno 40 god. Nejc Zaplotnik i Andrej Štremfelj stupili na vrh svijeta”. RTV SLO - 13.05 2019. god.. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  23. ↑ „Slovenija slavi 40. godišnjicu prvog uspona na Everest”. UIAA - 2019. god.. Pristupljeno 15. 9. 2020. 
  24. ↑ Predsednik Pahor primio članove ekspedicije Everest 1979
  25. ↑ „40. OBLJETNICA EKSPEDICIJE EVERESTA 1979”. HRVATSKO PLANINARSKO DRUŠTVO IVANČICA Ivanec - 2019. god.. Arhivirano iz originala na datum 2022-08-18. Pristupljeno 15. 9. 2020.