Kritika Biblije

Ne treba izjednačavati sa Biblijska kritika.
Primjerak Gutenbergove Biblije

U novijem razdoblju, uvjerenja da se Biblija mora prihvatiti kao povijesno ispravan i pouzdan izvor te moralni i etički uzor se počeo preispitivati od nekih akademičara na polju biblijske kritike. Kršćani uglavnom tvrde da je Bibilju nadahnuo Bog, a neki se protive interpretacijama Biblije koje nisu tradicionalne ili se smatraju fiktivnim štivom. Neki religiozni krugovi, kao što je Pokret jedino kralj James, vjeruju da je prijevod Biblije u izdanju Jakova I., kralja Engleske jedini točan engleski prijevod. Kršćanski fundamentalizam — kao i dio ortodoksnog judaizma — snažno podupiru tezu da je Biblija povijesno točna kronologija događaja i glavni izvor moralnog vodstva.

Uz rasprave o moralnosti, savršenosti i povijesnoj valjanosti, javljaju se i pitanja koje knjige bi trebale biti uključene u Bibiliju (tzv. biblijski kanon). Židovi odbacuju Novi zavjet, dok većina judeo-kršćana pak odbacuje apokrife Novog zavjeta, dok treća struja, Jezuizam, smatra da nijedan tekst Bibilije nema autoritet izuzev učenja Isusa Krista.

Spor oko biblijske povijesti

[uredi | uredi kod]

Hebrejska Biblija i kršćanska Biblija se smatraju svetim i autoritativnim spisima među religioznim krugovima.[1] Stari zavjet, tj. hebrejska Biblija, je izvorno napisan na hebrejskom, no segmenti Daniel i Ezra su napisani na aramejskom. Nepoznato je koji je razlog ovoj dvojezičnosti, pa je teolog Otto Eissfeldt pretpostavio da je dio hebrejske originalne knjige izgubljen te je zamijenjen aramejskim prijevodom, ili da je aramejski dio bio dio starije knjige i tek naknadno uključen.[2] Ovi spisi opisuju izraelsku religiju od početka do drugog stoljeća prije Krista. Novi zavjet je napisan na starogrčkom.

Dok je do 17. stoljeća većina biblijskih akademičara smatralo da je Toru napisao Mojsije, od 18. stoljeća su se pojavili liberalniji akademičari koji su počeli sumnjati u njegovo autorstvo, a kasnije su čak iznijeli tezu da je Tora djelo nekoliko autora u vremenskom razdoblju od nekoliko stoljeća, od oko 1000. pr. Kr. (vrijeme Davida) do 500. pr. Kr. (vrijeme Ezre), u kojima je povijesti opisana polemički, a ne strogo činjenično. U 20. stoljeću, Hermann Gunkel je skrenuo pozornost na mistične dijelove Tore, a Albrecht Alt, Martin Noth i škola tradicionalne povijesti su bili skloniji tumačenju da, iako temeljne tradicije koje opisuje imaju izvorne drevne korijene, priče u njoj su bile fiktivne te nisu bile pogodne za povijesnu kronologiju u modernom, znanstvenom smislu.[3][4] Noth je smatrao da se praktički ništa ne zna o povijesti Židova prije njihovog naseljavanja sadašnjeg Izraela.[5]

Jedan je primjer biblijski opis Jošuinog osvajanja gradova po Kanaanu koji nije mogao biti znanstveno potvrđen: 1950-ih i 1960-ih, arheolozi su utvrdili da te gradove nisi uništili Izraelci, već da su bili ili ranije uništeni ili jednostavno napuštena naselja. Kathleen Keynon je tako otkrila da se čuveni "pad Jerihona" vjerojatno nije tako dogodio jer je Jerihon već bio napušten u Jošinuo doba.[6] Prema novijim saznanjima, Jerihon je bio napušten već od 14. st. pr. Kr., gotovo sto godina prije Jošue. Zapravo, Jerihon je bio napušten od najmanje 1500. do 1200. pr. Kr.[7] Stari zavjet opisuje i Juditu koja je spasila Betuliju od asirijske vojske tako što je ušla u šator generala Holoferna, stekla njegovo povjerenje te mu odrubila glavu jedne noći. Prema opisu, asirijska vojska je potom odustala od napada na Izraelce jer nije imala vođu. Profesor André LaCocque navodi kako je ta priča "prepuna namjernih povijesnih i geografskih grešaka" te da "miješa različita mjesta, ljude i datume". Jedan je primjer Nabukodonosor koji nije bio vladar Asirije, kako se navodi u priči, već Babilona, te nije vladao iz Ninive, a Izraelci nisu spašeni već ih je odveo kao robove u Babilon. I grad Betulija nije nigdje lociran u povijesnim spisima, te se smatra da je priča alegorijske vrijednosti, tj. ohrabruje da pojedinci mogu svojom žrtvom spasiti svoj narod od nedaća.[8]

Lews Bayles Paton je 1908. napisao 14 stranica u kojima je izložio argumente za i protiv knjige o Esteri, te zaključio da ona nije povijesno autentična. Carey A. Moore je 1971. posvetio jedanaest stranica istoj problematici i također odbacio priču kao fikciju.[9]

Biblijski učenjak Thomas L. Thompson je izjavio:

Nema nikakvog dokaza o ujedinjenoj monarhiji, ili o glavnom gradu Jeruzalemu ili bilo kakvoj smislenoj, ujedinjenoj političkoj sili koja je vladala zapadnom Palestinom, a kamoli carstvom takve veličine koje opisuju legende. Nemamo dokaza o postojanju kraljeva Saula, Davida ili Salomona, niti imamo ikakavog dokaza o bilo kakvom hramu u Jeruzalemu tijekom tog razdoblja.[10]

SF pisac Isaac Asimov, dijete ortodoksnih Židova, također nije smatrao Stari zavjet povijesno valjanim, već dijelom hebrejske mitologije u jednakoj mjeri kao i što je Ilijada dio grčke mitologije.[11] U drugom stoljeću, gnostici su često navodili kako je njihov oblik kršćanstva bio prvi, i da smatraju Isusa učiteljom, ili alegorijom.[12] Neki su iznijeli i tezu da je Isus zapravo židovska manifestacija helenističkog kulta Ozirisa i Dioniza, te da je bio mitska figura koja je korištena kao poligon za učenje.[13]

Spor oko prijevoda

[uredi | uredi kod]
Glavni članci: Biblijski rukopisi i Tekstualna kritika

Neki kritičari su primjetili da nijedan izvorni rukopis biblijskih knjiga više ne postoji. Svi prijevodi Biblije su napravljeni na temelju respektabilnih, ali stoljećima starih kopija.[14]

Prijevod je doveo do nekoliko sporova, jer izvorni jezici imaju različita pravopisna i jezična značenja. Čikaška izjava o biblijskoj nepogrešivosti navodi kako se nepogrešivost odnosi samo na izvorne jezike, no neki kršćani smatraju da je njihov prijevod jedini ispravan, kao što je primjerice Pokret jedino kralj James.[15]

Zbog toga što neke riječi u izvornom jeziku mogu imati više sinonima ili značenja, odvijaju se rasprave oko ispravne interpretacije. Primjerice, prilikom stvaranja, riječ רוח אלהים (ruwach 'elohiym) može značiti "Božji vjetar", "Božji duh" ili "snažan vjetar". Na hebrejskom, רוח (ruwach) može značiti "vjetar","dah" ili "duh". I moderni i drevni prevoditelji su podijeljeni oko takvih podvojenih značenja.[16][17] Mazoretski tekst krije još jedan primjer: isti spominje ženu koja će roditi spasitelja, a njen opis može značiti mlada, neudana djevojka na hebrejskom, dok Evanđelje po Mateju[18] slijedi Septuagintu, grčki prijevod koji upotrebljava parthenos, što znači djevica, te se koristi u raznim kršćanskim krugovima kako bi se poduprla ideja da je djevica rodila Isusa.

Na samom engleskom jeziku Biblija je prevedena u nekoliko stotina različitih verzija, a različiti prijevodi su davali različite interpretacije.[19]

Svici sa Mrtvog mora, otkriveni tek u 20. stoljeću, uveli su dodatnu konfuziju te do novih izdanja prijevoda Biblije.[20]

Spor oko autentičnosti autora i prijepisa

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Apokrifi

Postoji i rasprava oko toga koje priče bi se trebale uključiti u biblijski kanon: Židovi odbacuju Novi zavjet, dok većina kršćana pak odbacuje apokrife. Knjiga o Danielu piše kako je isti postao savjetnik babilonskom vladaru Nabukodonozoru II. u 6. stoljeću pne. Međutim, već je novoplatonski filozof Porfirije Tirski uočio da je ta knjiga pseudoepigraf nastala u doba Makabejaca (2. stoljeće pne), te da stoga Danijel ne može biti njen autor.[21]

Neki akademičari smatraju da pojedine priče iz Biblije nisu autentične, već su napisane ili umetnute tek nekoliko stoljeća kasnije. Bart Ehrman u knjizi Misquoting Jesus navodi da se priča o Isusu i preljubnici nije nalazila u najranijim rukopisima Novog zavjeta te da je stilski strana i drugačija u odnosu na druga pisanja Evanđelja po Ivanu. Ehrman stoga zaključuje da je ta zgoda dodana u Novi zavjet tek nekoliko stoljeća nakon Krista.[22] Drugi je primjer i Evanđelje po Marku: Ehrman navodi kako se isto danas nalazi u Novom zavjetu do pasusa 16:9-20, no da najstariji grčki prijepisi taj dio nisu imali, nego je Evanđelje izvorno završavalo na pasusu 16:8, kada žene nalaze praznu grobnicu.[23]

Ehrman uočava da se Evanđelje po Luki malo razlikuje u opisu Isusovog razapinjanja u odnosu na Marka: dok je Isus po Luki bio smiren i stoički prihvatio golgotu, u Markovu opisu je očajavao i pokazao bol.[24] U Prvoj poslanici Timoteju 3:16 dodana je riječ "Bog" kako bi se naglasilo Isusovo božje porijeklo.[25] Matej 27:24-25 baca eksplicitnu krivnju na Židove jer su Pilatu navodno savjetovali da razapne Isusa ("Krv njegova na nas i na djecu našu!") što Ehrman također smatra kasnijim dodatkom od očito antisemitičkog pisca koji je tim prijepisom naglasio njihovu krivnju.[26] Evanđelje po Petru,[27] Evanđelje po Mariji, Evanđelje po Judi, Evanđelje po Tomi i Evanđelje po Filipu[28] se ne smatraju dijelom biblijskog kanona te ih većina kršćana odbacuje.

Etika u Bibliji

[uredi | uredi kod]

Moderni akademičari kritiziraju neke moralne odluke i postulate u Bibliji. Među upitnim etičkim načelima su i ženska prava,[29] vjerska netrpeljivost te smrtna kazna za svakoga tko prekrši Mojsijev zakonik, seksulani činovi kao što su incest,[30] toleriranje institucije ropstva i u Starom i Novom zavjetu,[31][32] obvezan religijski rat te naredba za vršenje istrebljenja naroda Kanaana i Amaleka. Kršćanski apologisti podržavaju biblijske odluke podsjećajući kako se Mojsijev zakonik odnosi samo na Izraelite koji su živjeli prije Isusova rođenja. Druge religijske skupine ne vide ništa sporno u tim učenjima.[33] Kao čest primjer se uzima biblijski zakon koji dopušta kamenovanje sina do smrti ako je on pijan i buntovan, kako bi se oprala čast obitelji.[34]

Ako tko ima sina tvrdokorna i buntovna, koji ne sluša glasa oca svojega niti glasa majke svoje, i kojega oni ukoravaju, ali ih on opet ne sluša, neka ga uzmu otac njegov i majka njegova i neka ga izvedu starješinama grada njegova, na vrata mjesta njegova, pa neka kažu starješinama grada njegova: ‘Ovaj sin naš tvrdokoran je i buntovan. Ne sluša glasa našega, izjelica je i pijanica.’Tada neka ga svi ljudi grada njegova zaspu kamenjem da pogine. Tako uklonite zlo iz svoje sredine! To će čuti sav Izrael i strah će ga spopasti." (Ponovljeni zakon 21:18-21)

Neki kritiziraju Bibliju i zbog otvorene homofobije, koja se potom prenijela na religiozne skupine. Jedan uhićeni maloljetnik iz 1992. je naveo da njegova homofobija potječe od svećenika koji je u njegovoj crkvi govorio kako "homoseksualci predstavljaju vraga".[35] Ipak, homoseksualnost se ne spominje u Novom zavjetu i učenjima Isusa Krista.[35] Kako bi ukinuli netoleranciju prema LGBT osobama, izdavači su 2012. objavili verziju Biblije kraljice James, u kojoj je osam stihova promijenjeno kako bi se ublažili neki dijelovi koji spominju homoseksualnost u negativnom kontekstu.[36] Ženska prava su također bila na niskoj razini u nekim stihovima te su se u međuvremenu drastično unaprijedila u odnosu na upute i pravila iz Biblije.

Žene vaše da šute u crkvama; jer se njima ne dopusti da govore nego da slušaju, kao što i zakon govori.

– Prva poslanica Korinćanima, 14,34[37]

Ali ženi ne dopuštam da uči niti da vlada mužem, nego da bude mirna.

– Prva poslanica Timoteju, 2,12

Bolja je zloba muška nego dobrota ženska; od žene potječe sramota i ruglo.

– Knjiga Sirahova, 42,14[38]

Sam Harris u knjizi Pismo kršćanskoj naciji adresira svoje argumente na članove konzervativne kršćanske desnice u Americi. U odgovor na njihovo pozivanje na Bibliju o pitanjima morala, on ističe izabrane dijelove iz Starog zavjeta Mojsijeva prava (smrt zbog preljuba, homoseksualnosti, neposlušnosti roditeljima itd.) i postavlja ih nasuprot, primjerice, potpunog nenasilja džainizma. Harris tvrdi da pouzdavanje u dogmu može stvoriti lažan moral koji se razilazi od realnosti ljudske patnje i napora za njezinim ublaženjem; stoga religijski prigovori stoje na putu uporabe kondoma, istraživanja matičnih stanica, pobačaja i uporabe nova cjepiva za humani papiloma virus.

“ Mi čitamo Zlatno pravilo i sudimo da je to sjajna destilacija mnogih naših etičkih poticaja. A zatim dolazimo do drugog Božjeg učenja o moralnosti: ako čovjek otkrije za vrijeme svoje prve bračne noći da njegova mladenka nije djevica, mora je kamenovati do smrti na pragu njezina oca (Ponovljeni zakon 22:13-21).[39] ”

I Friedrich Nietzsche je kritizirao moral Biblije, navodeći kako pravila ne mogu biti važnija od samog života i etike u društvu.[40] S druge strane, Marilyn Adamson piše kako je Isus pomogao unaprijediti status žena u Novom zavjetu, u izravnoj suprotnosti sa Starim zavjetom, jer su žene u njegovo doba bile isključene iz religioznog života, dok ih je on javno uključivao i iskazivao poštovanje. Adamson navodi kako je Isus pomogao u ranom feminističkom pokretu.[41] René Cassin također napominje kako su deset zapovijedi bile jedan od temelja za pisanje i usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948.[42]

Biblija i znanost

[uredi | uredi kod]
Umjetnički prikaz Božjeg stvaranja Adama. Moderni znanstvenici navode kako ljudski rod nije mogao nastati od samo dvaju roditelja jer je genetska raznolikost čovječanstva prevelika

U Srednjem vijeku, kada je kršćanska crkva bila na vrhuncu moći, sve biblijske priče smatrale su se znanstvenom istinom i predstavljale kočnicu novim znanstvenim teorijama.[43] Počevši od Renesanse, razni mislioci i znanstvenici - Paul Holbach, Ernest Renan, David Strauss, Karl Kautsky, Friedrich Engels - su ukazali na povijesnu i znanstvenu neodrživost mnogih biblijskih priča, proturječnosti, neusklađenosti sa stvarnim događajima i bitne razlike među piscima koji opisuju isti događaj.[43] Holbach navodi kako "Mojsije pokušava iznijeti tajnu nastanka svijeta, iako o istome ima jako konfuzne i nejasne ideje, te u svakoj rečenici razotkriva veliko neznanje o zakonima prirode", a kritizira i utjecaj religije na znanost svojeg doba jer tamo gdje su "religiozni i zemaljski despotizmi udruženi, ljudi životare u najsramotnijem neznanju i od letargične neaktivnosti".[44]

Većina znanstvenika navodi kako je znanost u Bibliji prikazana zastarjelo u usporedbi sa sadašnjim saznanjima. Neki navode kako su interpretirali kako se u Bibliji spominje ravna Zemlja (Izaija 11:12, 44:24) i geocentrični sistem planeta i zvijezda (Jošua 10:12–13, Eklezijast 1:5, 1 Kronike 16:30).[45] Moderna astronomija je dokazala kako je takav model pogrešan. S druge strane, mnogi kršćani i Židovi navode kako ti pasusi imaju metaforički i simbolički, a ne doslovni karakter.[46]

Krivulja pada i rasta globalne razine more u zadnjih 500 milijuna godina (trenutna vrijednost je uzeta kao normativ od nula metara). Čak niti tijekom najvećeg podizanja, razina mora nije prešla 400 metara, što osporava priču o Noinom potopu koji je navodno prekrio i najvišu planinu

Noa i opći potop se uzimaju kao čest primjer nespojivosti sa znanosti. Dr. Jason Long navodi detaljnu analizu nedosljednosti u toj priči: uništenje svijeta jer su ljudi postali zli i podmukli, ali su tako nastavili biti i nakon navodne poplave;[47] da je biblijska verzija mogući prijepis o legendi o Utnapištimu u epu o Gilgamešu;[47] neprekinuti zapisi o civilizacijama u Kini, Egiptu i Babilonu prije, tijekom i nakon navodne svjetske poplave; Mt. Everest je visok preko 8 km, što tadašnji Hebrejci vjerojatno nisu znali;[47] izračun da bi trebalo pasti najmanje 15 cm kišnice u minuti da se cijeli svijet prekrije vodom, što bi zbog siline uništilo i samu arku, iako je i tijekom najjačih tornada zabilježeno samo 15 cm vode po satu;[47] tajnoviti nestanak velike količine vode koja, da je isparila u tako velikom opsegu, bi dovela do takve vodene pare da bi ona dovela atmosferu planeta do vrenja;[47] razni površinski krateri diljem svijeta bi erodirali da su bili pod vodom; nedostatak geoloških dokaza o svjetskoj poplavi;[47] nemogućnost da je Noa mogao otići u Australiju kako bi doveo koale, u Sjevernu Ameriku kako bi doveo grizlije ili Antarktiku kako bi doveo pingvine, niti da su te životinje mogle preplivati oceane kako bi došle do njega;[47] također, neke divlje životinje mogu samo preživjeti u svojoj klimi, a ne u tuđoj;[47] a čak i da su preživjele u arci, ne bi imali ništa za jesti mjesecima jer bi slana voda uništila sve biljke a sjemenkama bi trebale mjesecima dok ne izrastu u nove biljke. Long zaključuje da je ta priča nemoguća i da je vjerojatno preuveličana anegdota neke lokalne poplave koja se je možda dogodila oko Crnog mora.[47] Znanstvena studija Yanko-Humbacha et al. baca sumnju i na tu hipotezu, jer navodi da nema nikavih dokaza za neku iznenadnu ili drastičnu poplavu Crnoga mora nakon što je Sredozemno more uspostavilo dotok s njim prije 9500 godina, odnosno u ranom holocenu. Uz to, pouzdani dokazi iz regije Ponta ne ukazuju na bilo kakvu uočljivu promjenu dinamike stanovništva od prije 14000 do 6000 godina koje se može povezati sa poplavom.[48] Geološki dokazi ukazuju da je od kraja zadnjeg ledenog doba (prije c. ~30.000 do 19.000 godina) došlo do otapanja leda, oslobađanja 50 milijuna kubičnih kilometara leda i povećanja razine mora za ~130 metara, odnosno do današnje razine, ali ništa više od toga.[49]

Mark Isaak na sličan način odbacuje priču o svjetskom potopu kao nemogućnost. Neke od njegovih zamjerki toj tezi su led na Arktiku na kojem nema nikakvog dokaza o sloju u kojem se primjeti promjena slanosti uzrokovane navodnom svjetskom poplavom, a i polarne kape bi otplivale i otopile se da su bile prekrivene vodom; temperatura isparavanja tako velike količine oceana bi dovela do temperature od preko 1.000 °C.[50] Također primjećuje da su zbog poplave i sve ljudske bolesti trebale izumrijeti, što bi značilo da je osmero ljudi u Noinoj arci moralo nositi i sve bolesti koje ljudski rod nosi i danas. Ipak, i to je nemoguće, jer kao primjer uzima boginje koje ne mogu opstati duže od nekoliko tjedana u zajednici manjoj od 250.000 ljudi.[50]

Drugi česti uzrok kritike leži u Knjizi Postanka koja navodi mit o stvaranju. Kreacionisti doslovno uzimaju rečenice u Knjizi Postanka, naime da je svemir i sveukupni život na Zemlji nastao izravno od Boga negdje prije 5.700 i 10.000 godina.[51] Takvi navodi su u suprotnosti sa znanstvenim istraživanjima, kao što su datiranje ugljikom-14, suvremeno razumijevanje genetike, evolucije i kozmologije.[52][53] Prema modernim saznanjima, Zemlja je stara oko 4,5 milijardi godina,[54] dok znanstvenici spominju da bi bila potrebna nemoguće visoka rata mutacija kako bi pokrila sadašnju količinu genetske raznolikosti u ljudskom rodu ako su svi ljudi postali od samo dvaju roditelja prije šest tisuća godina. Novija mapiranja genoma navode da broj ljudskih predaka nikada nije spao ispod 10.000 jedinki kroz prapovijest, čak niti tijekom najvećih katastrofa koje su smanjile njihov broj.[55] Filozof Kelsos je također kritizirao biblijsku verziju nastanka svijeta: "Još je gluplje nekoliko dana pridodati stvaranju svijeta prije nego što je bilo dana. Jer prije nego što je bilo nebo nastalo i dok još zemlja nije bila čvrsto zasnovana, niti se sunce kretalo u svojoj putanji, kako su tu mogli postojati dani?"[56] Kreacionisti pak svejedno navode kako imaju dokaza kako Biblija objašnjava postanak ljudskog roda.[57]

Biblija i arheologija

[uredi | uredi kod]
"Arhaeologija sigurno ne potkrepljuje biblijsko štivo...Ona ih preispituje, a to nekim ljudima smeta. Većina ljudi vjeruje da je arheologija tu da dokaže Bibliju. Nijedan arheolog tako ne misli."[58]

William G. Dever, znameniti stručnjak za biblijsku arheologiju

Od početka znanstvene grane poznate kao biblijska arheologija, u 19. stoljeću, akademičari su pokušali pronaći arheološke dokaze koji potvrđuju navode u Bibliji. Neko vrijeme se smatralo da to i dokazuje. William Albright je često govorio o "arheološkoj revoluciji." Međutim, novija saznanja podižu puno više pitanja o ispravnosti hebrejske Biblije, pa čak i Novog zavjeta, nego što daju odgovora.[59]

Arheološka iskapanja u Izraelu

William Dever je naveo kako je sadašnja arheologija otvorena istodobno i potkrijepiti i osporiti događaje opisane u Bibliji ako za njih pronađe dokaze. Spominje kako su se neke priče doista dogodile, ali druge nisu. Prema njemu, navodi o Abrahamu, Mojsiju, Jošui i Solomonu "odražavaju neka povijesna sjećanja na ljude i mjesta", ali biblijski opisi koji su "veći od stvarnosti" su neuvjerljivi i "u suprotnosti sa arheološkim dokazima."[60] Dever objašnjava kako nije religiozan te u svojim knjigama navodi kako su biblijske priče doista samo priče, često "fiktivne i gotovo uvijek u svrhi propagande, ali tu i tamo među njima ima i nekoliko valjanih povijesnih informacija."[61]

Arheolog sveučilišta Tel Aviv, Ze'ev Herzog, je u izraelskim novinama Haaretz ovo izjavio:

Ovo je što je arheologija naučila od iskopavanja diljem Izraela: Izraelci nikada nisu bili u Egiptu, nisu putovali po pustinji, nisu osvojili zemlju u vojnoj kampanji i nisu je predali 12 plemena Izraela. Još je teže prihvatiti da je ujedinjeno kraljevstvo Davida i Solomona, koje je u Bibliji opisano kao regionalna sila, bila u najboljem slučaju tek maleno plemsko kraljevstvo. I biti će to neugodan šok mnogima kada čuju da je Bog Izraela, YHWH, imao žensku družicu te da je izraelska religija usvojila monoteizam tek u razdoblju propadanja monarhije, a ne na planini Sinaj.[62][63]

Profesor Israel Finkelstein, poznat kao "otac biblijske arheologije", izjavio je za Jerusalem Post kako židovski arheolozi nisu pronašli nikavog dokaza za Egzodus, putovanje Židova po Sinaju ili Jošuino osvajanje Kanaana. Finkelstein je naveo kako čak nema ni arheoloških dokaza da je postojao i čuveni Solomonov hram.[64] U međuvremenu su u Jeruzalemu iskopani ostaci koji su možda bili dio Solomonovog hrama, no bolji dokazi još nisu pronađeni koji bi isti definitivno potvrdili.[65]

Što se tiče Egozdusa Izraelaca iz Egipta, egipatski arheolog Zahi Hawass je također naveo kako se radi o "mitu": "Ovo je moja karijera arheologa. Ja bi trebao govoriti istinu. Ako se ljudi uznemiruju, to nije moj problem."[66] Nadav Naʾaman navodi da se egzodus vjerojatno odnosi na izmijenjenu memoriju oslobađanja Hebrejaca od Egipćana tijekom razdoblja Novog kraljevstva kada je Egipat proširio svoj teritorij na Izrael i Bliski istok, te su sva hebrejska plemena trpila hegemoniju tijekom Devetnaeste i Dvadesete dinastije Egipta (12. i 11. stoljeće pr. Kr). Sjećanja na okupaciju Kanaana su "preseljana" u Egipat, te da to objašnjava izostanak dugog razdoblja egipatskog zauzimanja Kanaana u Bibliji.[67]

Neispunjena proročanstva

[uredi | uredi kod]

Jošuino osvajanje Svete Zemlje

[uredi | uredi kod]

Knjiga o Jošui opisuje kako Izraelci osvajaju Svetu Zemlju, Kanaan, pod vodstvom Jošue, nasljednika Mojsija. Nakon Mojsijeve smrti, Bog navodno kaže Jošui da će uspješno osvojiti to područje te vladati i zemljom Hetita.[68]

Međutim, čak i nakon Jošuine smrti, zemlja je bila tek djelomično stavljena pod vlast Izraelaca, u nekim dijelovima su poraženi u bitkama a Kanaanci su ostali značajna prijetnja.[4][69] Čak i u tom okviru, to je daleko manje od Božjeg obećanja prema kojem će Izraelci vladati i do rijeke Eufrata.[68]

Uništenje Tira

[uredi | uredi kod]
Moderna luka u Tiru

Ezekijel predviđa da će stari grad Tir (današnji jug Libanona) potpuno uništiti Nabukodonosor II te "postati sirovi kamen" koji "nikada neće biti ponovno izgrađen".[70] Međutim, Tir je izdržao Nabukodonosorovu opsadu 13 godina, koja je završila sporazumom prema kojem će kraljevska obitelj otići u egzil a grad ostati.

Skeptici[71] navode kako je to proročanstvo bilo potpuno pogrešno jer je Tir danas četvrti najmnogoljudniji grad u Libanonu.

Ezekiel je također rekao da će Egipat biti nenastanjena pustoš 40 godina [72] dok će ga Nabukodonosor opljačkati.[73] 40 godina se u Bibliji odnosi na razdoblje nakon Egzodusa, u kojem su Hebrejci napustili Egipat i putovali desetljećima pustinjom dok nisu stigli do Svete Zemlje.[74] Međutim, vojska faraona Amazisa II. je pobijedila Babilonce. Povijest je zabilježila kako je taj isti faraon uživao u dugom i uspješnom vladavinom Egipta. Herodot piše sljedeće o Amazisu II:

Govori se da je tijekom vladavina Amazisa II. Egipat postigao najveću razinu prosperiteta i u pogledu toga što je rijeka dala zemlji i u pogledu toga što je zemlja dala ljudima te po broju naseljenih gradova koji su u to vrijeme dosegli broju od dvadeset tisuća.[75]

Zaštita Ahaza

[uredi | uredi kod]

Izaija je govorio o Božjem proročanstvu Ahazu, kralju kraljevstva Juda, da mu neprijatelji neće nauditi,[76] međutim, prema Kronologijama, kralj Arama i Izraela je svejedno osvojio Judeju.[77]

Drugi pak spominju da je preduvjet za ostvarenje takvog proročanstva Ahazova čvrsta vjera u istu. Prema F.F. Bruceu, to znači da je trebao vjerovati Bogu a ne tražiti vojnu pomoć od Asirijaca, što je Ahaz svejedno potražio.[78]

Trajanje babilonskog ropstva

[uredi | uredi kod]
Umjetnički prikaz odlaska Židova u babilonsko ropstvo
Glavni članak: Babilonsko ropstvo

Nabukodonosor je između 597. i 587. pr. Kr. osvojio Judeju te velik dio stanovnika odveo u ropstvo. Jeremija je predvidio 70 godina egzila Izraelaca u Babilonu,[79] no ono je trajalo između 49 i 59 godina, jer je završilo 538. pr. Kr.[80]

Pristaše Biblije navode kako je prvi val odvođenja Izraelaca u ropstvo počelo još tijekom vladavine kralja Joakima, u 605. pr. Kr.[81] Ropstvo je završilo 538. pr. Kr. kada je Kir Veliki osvojio Babilon i dozvolio Izraelcima povratak u Judeju,[80] što bi sveukupno bilo 67 godina. Da li je ovo proročanstvo ispunjeno ili ne je i dalje sporno, no točna brojka od 70 godina, koju je naveo Jeremija, u oba slučaja nije bila apsolutno precizna.

Smrt judejskog kralja

[uredi | uredi kod]

Predviđajući da će Babilon osvojiti Jeruzalem, Jeremija je predvidio da Zedekija, kralj Judeje, "neće umrijeti od mača, već će umrijeti u miru"[82] Međutim, Zedekija je bačen u zatvor i tamo ostao do svoje smrti.

Pristaše Biblije navode kako Zedekija nije doživio nasilnu smrt kao drugi plemići Judeje kada ih je Nabukodonosar pogubio. Nema povijesnog zapisa što se dogodilo Zedekiji u Babilonu, tako da je ishod ovog proročanstva nepoznat.

Smrt Josije

[uredi | uredi kod]

Proročica Hulda je predvidjela da će Josija umrijeti u miru[83] ali je on ubijen u Megidu u bitci sa egipatskom vojskom.[84]

Pristaše Biblije navode da je Huldino proročanstvo djelomično ispunjeno jer Josija nije doživio katastrofe koje su Babilonci donijeli Judeji. Također spominju kako je Hulda navela da se mora držati mira, no on je svejedno otišao boriti se sa egipatskim vojnicima.

Zemlja obećana Abrahamu

[uredi | uredi kod]
Karta granica (crvene linije) koje pokazuje opseg područja kojim će vladati Abrahamovi potomci

Prema Knjizi Postanka,[85] Abraham i njegovi potomci, Izraelci, će posjedovati zemlju od "egipatske rijeke do Eufrata". Međutim, oni nikada nisu vladali tako velikim područjem, čak niti tijekom najvećeg opsega Izraela.[86]

Pristaše Biblije navode kako su Davidova osvajanja okupirala sve obećane zemlje, ako se umjesto Nila kao egipatska rijeka uzme Vadi Ariš, koji se nalazi istočnije, blizu Rafaha. F.F. Bruce piše:

Davidova sfera utjecaja sada se proseže od egipatske granice na Vadi Arišu do Eufrata; a te granice su ostale idealne granice izraelskog vladavina nakon što je Davidovo carstvo nestalo.[87]

Međutim, moderna arheologija nije našla dokaze da su Hebrejci ikada imali toliko područje pod svojom upravom. Gudrun Krämer i Graham Iarman navode kako to proročanstvo nikada nije ispunjeno te je i danas kamen smutnje među nekim iredentističkim skupinama.[88] Neki smatraju da je to proročanstvo kamen smutnje u postizanju dogovora u određivanju granica i rješavanju modernog palestinskog problema.[89] Druge skupine navode kako se možda ovo proročanstvo može interpretirati tako da ne mora izričito značiti kako će Izrael obuhvaćati sva ta područja, nego da će Židovi samo živjeti na njima, u obliku dijaspore. Colin Chapman navodi:

Abraham nije pretpostavio da Božje obećanje o zemlji njemu daje pravo ukrasti ju od njenih trenutnih vlasnika...On je inzistirao na kupnji zemlje, plaćanju njene pune cijene i sklapanju pravnih ugovora u prisustvu svjedoka.[89]

Sudbina Židova koji će ostati u Egiptu

[uredi | uredi kod]

Prema Jeremiji,[90] svi Židovi koji odluče otići živjeti u Egipat će "umrijeti od mača, gladi i pošasti". No Židovi su u stvarnosti tamo nastavili živjeti i stoljećima, te stvorili vlastiti kulturni centar u Aleksandriji koji postoji i danas. Do 1948. bilo ih je oko 75.000, da bi ih 2004. bilo manje od stotinu u toj državi.[91]

Povratak židovskih ratnih zarobljenika iz Asirije

[uredi | uredi kod]

Izaija[92] i Jeremija[93] su proricali da će zarobljeni Židovi, koji su odvedeni u Asiriju 722. pr. Kr., vratiti u Izrael. To se nikada nije dogodilo. Nakon asirijskog osvajanja, deset izgubljenih plemena Izraela su vjerojatno asimilirani, ostali tamo živjeti te nestali iz povijesti.[94] Za razliku od kraljevstva Juda, gdje su se Židovi vratili nakon babilonskog egzila, deset plemena Samarije nikada nisu dobili dozvolu vratiti se natrag. Asirija je u međuvremenu nestala te se danas nalazi na području Iraka.

Drugi dolazak

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Drugi dolazak Isusa Krista

Isus Krist govori sljedeće o svojem drugom dolasku:

I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele svoje s trubljom velikom i sabrat će mu izabranike s četiri vjetra, s jednoga kraja neba do drugoga. A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude.[95]

Međutim, neki primjećuju da će se njegov drugi dolazak dogoditi još tijekom njegovog naraštaja pošto spominje "naraštaj ovaj". Robert G. Ingersoll primjećuje kako Isus nikada nije sam ništa zapisivao niti je igdje u Novom zavjetu zabilježeno da je naredio da se zapiše nešto što je sam rekao, te navodi da je razlog tome što su svi ubrzo očekivali kraj svijeta. Prema njemu, svi su očekivali da će se Isus vratiti još u 1. stoljeću.[96]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Krleža 1969., str. 381
  2. ↑ Snell 1980, str. 32–51
  3. ↑ Britt 2004., str. 71–72
  4. ↑ 4,0 4,1 Bromiley 1995., str. 1136
  5. ↑ „Noth, Martin”. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  6. ↑ Kenyon & Moorey 1978., str. 35
  7. ↑ Wright 1959, str. 101–108
  8. ↑ Sugirtharajah 2008., str. 145–146
  9. ↑ Berlin 2001, str. 3–14
  10. ↑ Thompson 1999., str. 164
  11. ↑ Asimov & Asimov 2002, str. 179
  12. ↑ Ehrman 2003., str. 122–123, 185
  13. ↑ Martin 1991., str. 36–72
  14. ↑ Hayes & Hollady 1987., str. 34
  15. ↑ Ryan Grossman (12. ožujka 2011). „For some Christians, King James is the only Bible”. Chicago: Chicago Tribune. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-24. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  16. ↑ Day 1985., str. 52-53
  17. ↑ Rosenbaum 2002., str. 62
  18. ↑ „Izaija 7:14”. biblegetaway.com. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  19. ↑ Greenstein 1983, str. 9–39
  20. ↑ Eric Pement. „Gimme the Bible that Paul used: A look at the King James Only debate”. student.northpark.edu. Arhivirano iz online originala na datum 2007-10-12. Pristupljeno 21. studeni 2012. 
  21. ↑ Casey 1976, str. 15–33
  22. ↑ Ehrman 2009., str. 64–65
  23. ↑ Ehrman 2009., str. 67
  24. ↑ Ehrman 2009., str. 142–144
  25. ↑ Ehrman 2009., str. 157
  26. ↑ Ehrman 2009., str. 191-192
  27. ↑ Ehrman 2009., str. 31
  28. ↑ Ehrman 2009., str. 173
  29. ↑ Dnevnik (16. listopada 2012). „Godinu dana živjela točno po Bibliji!”. dnevnik.hr. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  30. ↑ „Genesis 9:20”. biblegetaway.com. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  31. ↑ „Dopušta li Biblija ropstvo?”. gotquestions.org. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  32. ↑ David Sper "How Can We Trust a Bible that Tolerated Slavery?" Discovery Series, RBC Ministries. 2004.
  33. ↑ Steven Weiss. „The Ghosts of Purim Past”. Slate. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  34. ↑ Schulweis 2009., str. 28-30
  35. ↑ 35,0 35,1 Peter J. Gomez (17. kolovoza 1992). „Homophobic? Re-Read Your Bible”. New York Times. Pristupljeno 23. svibnja 2013. 
  36. ↑ Elizabeth Harrington (20. prosinca 2012). „‘Queen James Bible' Scrubs 'Homophobic’ Passages”. cnsnews.com. Pristupljeno 23. svibnja 2013. 
  37. ↑ „1. Korinćanima 14. poglavlje”. biblija-govori.hr. Pristupljeno 9. ožujka 2013. 
  38. ↑ „Knjiga Sirhova 42”. bibliacatolica.com. Pristupljeno 9. ožujka 2013. 
  39. ↑ „Letter To A Christian Nation: Quotes”. Random House Inc.. Pristupljeno 21. veljače 2007. 
  40. ↑ Saugstad, Andreas. "Nietzsche & Christianity" Arhivirano 2011-01-02 na Wayback Machine-u 28. srpnja 2009. Preuzeto 6. siječnja 2013.
  41. ↑ Marilyn Adamson. „Jesus and Feminism: Was He Against Women’s Rights?”. Power to Change. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  42. ↑ Rene Cassin. „From the Ten Commandments to the Rights of Man”. udhr.org. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-19. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  43. ↑ 43,0 43,1 Krleža 1969., str. 382
  44. ↑ Holbach 1761., str. 30, 48
  45. ↑ Driscoll, J.F. (1909). "Firmament". In The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. Preuzeto 2013. od New Advent.
  46. ↑ The Galileo Controversy Arhivirano 2012-03-10 na Wayback Machine-u na Catholic Answers
  47. ↑ 47,0 47,1 47,2 47,3 47,4 47,5 47,6 47,7 47,8 Jason Long. „101 Reasons Why Noah's Story Doesn't Float”. biblicalnonsense.com. 
  48. ↑ Yanko-Hombacha, Gilbertb & Dolukhanov 2007, str. 91–113
  49. ↑ Lambeck, Esat & Potter 2002, str. 199–206
  50. ↑ 50,0 50,1 Marc Isaak. „Problems with a Global Flood”. talkorigins.org. Pristupljeno 25. ožujka 2013. 
  51. ↑ BBC (2. lipnja 2009). „Creationism and intelligent design”. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  52. ↑ „Pat Robertson Dispels Creationist Idea That Earth Is 6,000 Years Old”. Huffington Post. 29. prosinca 2012. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  53. ↑ Marshall Brain. „How Carbon-14 Dating Works”. Huffington Post. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  54. ↑ „History of life on Earth”. BBC Nature. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  55. ↑ Barbara Bradley Hagerty (9. kolovoza 2011). „Evangelicals Question The Existence Of Adam And Eve”. All Things Considered. 
  56. ↑ Woods & Pigeon 1837., str. 75
  57. ↑ Thomas, Brian (August 26, 2011). „Christian Professor Claims Genetics Disproves Historical Adam”. 
  58. ↑ Bible gets a reality check, MSNBC Arhivirano 2009-12-23 na Wayback Machine-u, Alan Boyle
  59. ↑ „The Bible's Buried Secrets”. PBS Nova. 2008. Pristupljeno 21. studeni 2012. 
  60. ↑ Dever, William G. (March 2006). „The Western Cultural Tradition Is at Risk”. Biblical Archaeology Review 32 (2): 26 & 76. 
  61. ↑ Dever, William G. (January 2003). „Contra Davies”. The Bible and Interpretation. Pristupljeno 2013-01-06. 
  62. ↑ Knopp 2004., str. 124
  63. ↑ Ze'ev Herzog (29. listopada 1999). „Deconstructing the walls of Jericho”. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-15. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  64. ↑ „Senior Israeli archaeologist casts doubt on Jewish heritage of Jerusalem”. Middle East Monitor. 9. kolovoza 2011. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  65. ↑ Menahem Kahana (26. veljače 2010). „King Solomon's Wall Found—Proof of Bible Tale?”. National Geographic. Pristupljeno 6. siječnja 2013. 
  66. ↑ Did the Red Sea Part? No Evidence, Archaeologists Say, The New York Times, 3. travnja 2007.
  67. ↑ Na'aman 2011, str. 39–69
  68. ↑ 68,0 68,1 „Joshua 1:1-9”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  69. ↑ Killebrew 2005., str. 152-154
  70. ↑ „Ezekiel 26:7-14”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  71. ↑ „Ezekiel and the Oracles against Tyre”. CRI/Voice Institute. 2006. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-12. Pristupljeno 2013-01-07. 
  72. ↑ „Ezekiel 29:10-14”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  73. ↑ „Ezekiel 29:19-20”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  74. ↑ „F.C. Cook, Bible Commentary: Proverbs-Ezekiel—footnote to Ezekiel 29:10-12”. Ccel.org. 4. listopada 2006. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  75. ↑ „Herodot o Amazisu II (II, 177, 1)”. reshafim.org. 
  76. ↑ „Izaija 7:1-7”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  77. ↑ „2 Chronicles 28:1-6”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  78. ↑ F.F. Bruce, Israel and the nations, Michigan, 1981, pages 62-67
  79. ↑ „Jeremiah 29:10”. biblegetaway.com. 
  80. ↑ 80,0 80,1 „Babylonian-Exile”. Encyclopædia Britannica. Britannica.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  81. ↑ Daniel 1:1, Third year of Jehoiakim is 605 BC (608 BC-3=605 BC)— Jewish Encyclopedia
  82. ↑ „Jeremiah 34:2-5”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  83. ↑ „2 Kings 22:18-20”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  84. ↑ „2 Chronicles 35:20-24”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  85. ↑ „Genesis 15:18”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  86. ↑ „Yahweh's Failed Land Promise, Farrell Till”. Theskepticalreview.com. 
  87. ↑ Bruce 1998., str. 32
  88. ↑ Krämer & Iarman 2011., str. 6-8
  89. ↑ 89,0 89,1 Ahmad 2010., str. 20
  90. ↑ „Jeremiah 42:17”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  91. ↑ Mitchell Bard. „The Jews of Egypt”. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  92. ↑ „Isaiah 27:12-13”. biblegetaway.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  93. ↑ „Jeremiah 3:18”. biblegetaway.com. 
  94. ↑ „Ten Lost Tribes of Israel”. Britannica Online. Britannica.com. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  95. ↑ „Evanđelje po Mateju - 24. poglavlje”. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-20. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 
  96. ↑ „Jesus Said that He Would Return in the First Century”. Arhivirano iz originala na datum 2013-01-14. Pristupljeno 7. siječnja 2013. 

Literatura

[uredi | uredi kod]
Knjige

Znanstveni časopisi

  • Berlin, Adele (2001). „The Book of Esther and Ancient Storytelling”. Journal of Biblical Literature 120 (1). DOI:10.2307/3268590. JSTOR 3268590. 
  • Casey, P. M. (1976). „Porphyry and the origin of the Book of Daniel”. The Journal of Theological Studies 27 (1). JSTOR 23957442. 
  • Greenstein, Edward (1983). „Theories of Modern Bible Translation”. Prooftexts 3 (1). JSTOR 20689053. 
  • Lambeck, Kurt; Esat, Tezer; Potter, Emma-Kate (2002). „Links between climate and sea levels for the past three million years”. Nature 429 (1). DOI:10.1038/nature01089. 
  • Na'aman, Nadav (2011). „The Exodus Story: Between Historical Memory and Historiographical Composition”. Journal of Ancient Near Eastern Religions. DOI:10.1163/156921211X579579. ISSN 1569-2124. 
  • Snell, Daniel C. (1980). „Why is there Aramaic in the Bible?”. Journal for the Study of the Old Testament 18 (5). DOI:10.1177/030908928000501803. 
  • Wright, G. Ernest (1959). „Is Glueck's Aim to Prove That the Bible Is True?”. The Biblical Archaeologist 22 (4). DOI:10.2307/3209116. JSTOR 3209116. 
  • Yanko-Hombacha, Valentina; Gilbertb, Allan S.; Dolukhanov, Pavel (2007). „Controversy over the great flood hypotheses in the Black Sea in light of geological, paleontological, and archaeological evidence”. Quaternary International 167 (1). DOI:10.1016/j.quaint.2006.08.004. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]