London u periodu Tudora
Henry Tudor, koji je zauzeo engleski prijesto kao Henry VII 1485. godine i oženio se Elizabetom od Yorka, završio je Ratove dviju ruža. Henry VII je bio odlučan i efikasan monarh koji je centralizirao političku moć u kruni. Naredio je izgradnju proslavljene "Kapele Henrika VII" u Westminsterskoj opatiji i nastavio je kraljevsku praksu posuđivanja novca od grada Londona za svoje ratove protiv Francuza. Plaćao je zajmove u roku, što je bila određena novina. Međutim, općenito gledano, nije se mnogo zanimao za poboljšavanje Londona. Bez obzira na to, relativna stabilnost tudorskog kraljevstva imala je dugotrajne efekte na taj grad, koji je brzo rastao u toku 16. vijeka. Vlastela je otkrila da je zadobijanje moći i bogatstva sada bilo najlakše dobijanjem povlastica na dvoru umjesto međusobnim ratovanjem u provincijama kao što su često radili u prošlosti. Smatra se da je tudorski period završio 1603. smrću kraljice Elizabete.
Bez obzira na sve, tudorski London je često bio buran sudeći prema modernim standardima. Pretendent Perkin Warbeck, koji je tvrdio da je zapravo Richard, vojvoda Yorka, mlađi brat maloljetnog monarha Edwarda V, 1497. godine je napravio je kamp u Blackheathu sa svojim sljedbenicima. Isprva je među građanima zavladala panika, ali je kralj organizirao obranu grada, pobunjenici su se razišli, a Warbeck je uskoro zarobljen i obješen kod Tyburna.
Reformacija je izazvala vrlo malo krvoprolića u Londonu, gdje su više klase većinom sarađivale u svrhu uvođenja polaganog prelaska na protestantizam. Prije reformacije, više od polovine površine Londona bilo je u vlasništvu manastira, ženskih manastira i ostalih religijskih građevina, a oko trećina stanovništva bili su monasi, redovnice i kaluđeri. Iz tog je razloga "Raspuštanje manastira" Henrika VIII imala dubok utjecaj na taj grad, budući da su gotovo svi ti posjedi promijenili vlasništvo. Proces je otpočet sredinom 1530-ih, a do 1538. većina većih građevina je zatvorena. Samostan Svetog trojstva u Aldgateu pripao je lordu Audleyu, a markiz Winchestera sam je sebi sagradio kuću u dijelu njegovih oblasti. Kartuzijanski manastir pripao je lordu Northu, crni fratri lordu Cobhamu, a Bolnica za gubavce sv. Giles lordu Dudleyu, dok je kralj sebi uzeo Bolnicu za gubavce sv. James, koja je ponovo izgrašena kao Palača sv. Jamesa.[1] Henry je preuzeo kuću kardinala Wolseya kod Westminstera, York Place, i preobratio ju i proširivao u stadijima dok nije prekrila čitavu površinu Whitehalla neorganiziranim putevima. Henry je pretvorio bivše tlo Westminsterske opatije u park za jelene, današnji Park Hyde i Park sv. Jamesa. Zapadno se nalazilo selo Kensington.
Kratko prije svoje smrti, Henry je ponovo osnovao Bolnicu sv. Bartolomeja, ali većina velikih građevina ostale su nenezauzete kada je on umro 1547. godine. Za vrijeme vladavine Edwarda VI, mnoge su pripale gradskim esnafskim društvima kao otplata dugova krune, a u nekim slučajevima kirije koje su se iz njih dobijale koristile su se u dobrotvorne svrhe. Odvojeno, grad je 1550. kupio plemićko imanje u Southwarku, na južnoj obali Temze i ponovo osnovao manastir sv. Tome kao Bolnicu sv. Tome. Hristova bolnica osnovana je u tom periodu, a Palača Bridewell preobraćena je u sirotište i dom za ispravljanje žena. Raspuštanje je također bilo vrlo isplativo za dvorjane-miljenike koji su tako dobili vlasništvo pod velikodušnim uvjetima. Mnogo se toga intenzivno ponovo gradilo, zbijajući dodatnu stambenu izgranju koju je zahtijevala londonska rastuća populacija na svakom uglu.
Smrću Edwarda VI 1553. godine Jane Grey je primljena u Londonski Tower kao kraljica, ali su gradonačelnik, viječnici i zapisničar uskoro promijenili cilj i proglasili Mary I od Engleske kraljicom umjesto nje. Sljedeće je godine odluka novog monarha da se uda za Philipa II od Španije izazvala ustanak predvođen Sir Thomasom Wyattom, koji je zauzeo Southwark, a kasnije dosip do Charing Crossa, na putu od Westminstera do grada, koji se sada smatra tačkom oslonca Londona, prije nego što je nastavio prema Ludgateu. Međutim, u gradu nije došlo do pobune i Wyatt se predao. To pokazuje ključni politički značaj grada u to doba i maleni značaj okruga izvan zidina.
Krunisanjem kraljice Elizabete 1558. nastupilo je elizabetansko doba. Ono se obično smatra vrhuncem engleske renesanse i tudorske kulture.
Kasni 16. vijek, kada su William Shakespeare i njegovi savremenici živjeli i radili u Londonu, bio je jedan od najznačajnijih perioda u kulturnoj historiji tog grada. Međutim, postojala je znatna odbojnost prema razvoju pozorišta. Javne zabave stvarale su gužve, a vlasti su se pribojavale većih ljudskih masa zato što su se mogle pretvoriti u svjetine, kao i mnogi normalni građani koji su se plašili da bi velika okupljanja mogla dovesti do širenja kuge. Samo pozorište nije odobravao sve utjecajnija grupa puritanaca u državi. Međutim, kraljica Elizabeta je voljela igrokaze, koji su se izvodili za nju privatno na dvoju, a podržavala je javne izvedbe "samo onih igrokaza koji su primjerni da odgovaraju iskrenoj razonodi i nisu primjer zla". 11. aprila 1582. lordovi Savjeta pisali su gradonačelniku u smislu da, kako "je njezino Veličanstvo povremeno uživalo u tim razbibrigama, nije se smatralo neodgovarajućim, uzimajući u obzir godišnje doba i raščišćavanje grada od zaraze, dozvoliti određenim društvima glumaca u Londonu, djelimično da bi mogli dobiti više na vještini i savršenstvu u toj profesiji, kako bi bolje ugodil njezinom Veličanstvu".[2]
Bez obzira, pozorišta su se većinom gradila izvan granica grada, izvan njegove jurisdikcije. Prvi pozorišni distrikt nalazio se sjeveno od gradskih zidina, u Shoreditchu. Tu su sagrađeni The Theatre (en. "pozorište") i The Curtain (en. "zavjesa") 1576. odnosno 1577. godine. Kasnije je južna strana rijeke, koja je već osnovana kao područje na kojem se može vidjeti manje zdrava zabava poput uznemiravanja medvjeda, postala glavni centar. Među pozorišta na Banksideu spadali su The Globe, The Rose, The Swan i The Hope. Pozorište Crnih fratara, iako je bilo unutar zidina, također je bilo izvan gradske jurisdikcije.
Tokom većinom mirnih kasnijih godina Elizabetine vlasti, neki od njenih dvorjana i neki od bogatijih građana Londona gradili su si seoske rezidencije u Middlesexu, Essexu i Surreyu. To je bio rani početak pokreta vila, ukusa za rezidencijama koje nisu bile ni gradske niti poljoprivredna imanja, ali kada je posljednji Tudor umro 1603. godine, London je još uvijek bio prilično kompaktan.
Za vrijeme perioda Tudora, London je brzo rastao na značaju među evropskim trgovačkim centrima, a njegove mnogobrojne male industrije cvjetale su, naročito pletenje. Trgovina se proširila izvan Zapadne Evrope u Rusiju, Levant i Amerike. To je bio period merkantilizma. Trgovačka udruženja koja su održavala monopol poput Moskovske kompanije (1555) i Britanske istočnoindijske kompanije (1600) osnovana su u Londonu od strane Royal Chartera. Potonje, koje je na kraju uzelo prevlast nad većinom Indije, bila je jedna od ključnih institucija u Londonu i čitavoj Britaniji iduća dva i pol vijeka. Španci su 1572. uništili veliki trgovački grad Antwerp, pruživši Londonu prvo mjesto među lukama u Sjevernom moru. Imigranti su dospijevali u London, ne samo iz čitave Engleske i Walesa, već i iz inostranstva; na primjer, Huguenoti su došli iz Francuske. Populacija je narasla sa procijenjeno 50 000 stanovnika 1530. na oko 225 000 1605. godine.[1]
Tokom tog vremena ponovljeni propisi, u uzaludnom pokušaju reguliranja urbanog rasta, zabranili su izgradnju novih kuća na manje od 4 jutra tla 1580., 1583., 1593. i 1605. godine, primjenjujući na zemlju sve do Chiswicka ili Tottenhama[1] tudorski ekvivalent kontrola zelenog pojasa i zoniranja pet rala. Jedna od posljedica toga bilo je povećano dijeljenje i loša izgradnja unutar grada, gdje su uobičajene kuće srednjih klasa zadržale svoju srednjovjekovnu poludrvenu izgradnju, sa prozorima na nagnutom krovu, zabatima i gornjim spratovima koji su se izdizali iznad prometnica. 1605. je procijenjeno da 75 000 je osoba živjelo u gradu, a 115 000 u okolnim oblastima sa vlastitim pravosuđem, unutrašnjim predgrađima gdje gradski sudski nalozi nisu važili. Lincoln's Inn Fields ostala su polja, "maleni ostatak Ayrea" prema memorandumu Savjesnog vijeća 1617. godine, kada je prvi put predložena izgradnja kuća na toj lokaciji.
East End Londona razvio se u tom periodu u neplaniranom razvoju duž postojećih puteva. Topograf i historičar grada Stow prisjećao se da se Staza Petticoat u njegovoj mladosti pružala duž polja, oivičena živicama, ali da je postala "neprekidna građevina kuća sa vrtovima i malenih koliba", a Wapping "neprekinuta ulica ili pljav prav prolaz sa uskim ulicama malenih oronulih zgrada".[1] U East Endu, industrije su se mogle voditi bez nadgledanja londonskih esnafa, kompanija, još uvijek snažnih i ljubomornih u pogledu svoje jurisdikcije.
Tokom tog perioda nacrtane su prve karte Londona. Velika većina populacije još uvijek je živjela unutar grada pri gustini naseljenosti koja je u 21. vijeku nepoznata u razvijenom svijetu. Stara cesta iz grada do kraljevskog dvora u Westminsteru, Strand, sa južne strane bila je oivičena rezidencijama aristokrata. Njihovi vrtovi protezali su se do rijeke, koja je ostala glavni put. "Veoma lijep prikaz" zapisao je venecijanski ambasador 1551. godine, "ali unakažen ruševinama mnogih crkava i manastira."[1] Iako su se počele razvijati postranične ceste na Strandu, ta dva naselja mimo toga bila su odvojena: Westminster je bio malen djelić ukupne veličine grada.
Drugi distrikti koji su bili gotovo jednako centralni kao i u Londonu 21. vijeka, Westminster i sami grad, još uvijek su bili ruralni u kasnom 16. vijeku. Covent Garden je zaista bio povrtnjak. Bolnice i domovi za oporavljanje osnovani su u Holbornu i Bloomsburyju kako bi se iskoristila prednost seoskog zraka. Islington i Hoxton bili su zabačena sela.
1561. grom je udario u Staru katedralu sv. Pavla. Krov je popravljen, ali zavojnica od 500 stopa nikada nije zamijenjena. Nove crkve nisu izgrađene u Londonu nakon završetka St. Giles Cripplegate sve do Kraljicine kapele koju je sagradio Inigo Jones, počevši 1623. godine. Osjećala se potreba za novim školama nakon raspada monaških škola. Katedralu sv. Pavla osnovao je John Colet 1510. godine. Nakon Hristove bolnice (1552, na tlu Sivih fratara) uslijedio je kartuzijski manastir 1611. godine. Thomas Gresham je 1565. osnovao novu trgovačku razmjenu u gradu koja je nazvana "Kraljevskom burzom" od strane Kraljice Elizabete 1571. godine. U aprilu 1580. u zemljotresu u Doverskim vratima 1580. nanesena je određena šteta dimnjacima i zidovima.
- Historija Londona
- Vremenska linija Londona 16. vijeka
- Karta Londona na bakarnoj ploči
- Karta Londona na drvenoj ploči
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Nikolaus Pevsner, London I: The Cities of London and Westminster rev. izdanje 1962, Uvod, str. 48-49.
- ↑ Rowse, Alfred Leslie (1950). The England of Elizabeth, str. 238. University of Wisconsin Press.
- Walter Besant (1904), London in the Time of the Tudors, Survey of London, London: A. & C. Black
- G. E. Mitton (1908), Maps of Old London, London: A. and C. Black, OCLC 1476892
