Prva Venezuelanska Republika
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg)
.svg)
Prva Venezuelanska Republika (španjolski: Primera República de Venezuela) bila je nepriznata republika na teritoriju današnje Venezuele, službeno formirana 5. srpnja 1811. godine u jeku rata za nezavisnost. Iako nikada priznata, Prva Republika predstavlja prvi vid republikanske vlasti u toj zemlji te se, stoga, može smatrati pretečom suvremene Venezuele.
Proglašenje republike uslijedilo je u turbulentnom periodu kako za Venezuelu, tako i za matični Španjolski Imperij pod čijom se upravom formalno nalazila. Još 1810. godine, Vrhovna hunta u Caracasu prisilila je bonapartističkog generalnog kapetana Vicentea Emparána na ostavku i tako uspostavila civilnu upravu formalno lojalnu svrgnutom Fernandu VII., ali koja je u suštini nastojala izboriti nezavisnost tadašnje kolonije; istovremeno s tim činom, započeo je i Venezuelanski rat za nezavisnost. Nakon nešto više od godinu dana, točnije 5. srpnja 1811. godine, dio venezuelanskih provincija potpisao je deklaraciju nezavisnosti temeljem koje je formirana Prva Republika; predvodnik tog pokreta bio je emigrant Francisco de Miranda, koji je od neuspjelog pokušala oslobođenja Venezuele 1806. godine bio persona non grata u vlastitoj domovini. Proglašenjem nezavisnosti, Vrhovna hunta je raspuštena, a izabrani Kongres je oformio trijumvirat, koji je preuzeo egzekutivnu vlast.
Prva Republika uspostavljena je kao konfederacija provincija, a njezino službeno ime bilo je Venezuelanska Američka Konfederacija (španjolski: Confederación americana de Venezuela), kako je navedeno u deklaraciji nezavisnosti. Ipak, nomenklatura ovdje nije bila jedinstvena tako da su se paralelno mogli pronaći i termini Savezne Države Venezuele (španjolski: Estados de Venezuela) te Sjedinjene Venezuelanske Države (španjolski: Estados Unidos de Venezuela). Ubrzo nakon proglašenja, odvjetnik Juan Germán Roscio je sastavio u ustav, kojega je Kongres ratificirao 21. prosinca 1811. godine.
Unatoč činjenici da su republikanske vlasti pretendirale na cjelokupni teritorij "bivše" generalne kapetanije, dio provincija ostao je vjeran španjolskoj Kruni i odbio je pristupiti novoj republici. Takva situacija dovela je do građanskog rata i nekoliko vojnih okršaja između rojalista i patriota. Situacija je s vremenom postajala sve nepovoljnija za patriote, a nakon niza vojnih poraza, težak udarac zadao im je i katastrofalni potres što je pogodio Venezuelu 26. ožujka 1812. godine, nanijevši katastrofalnu štetu mahom na području Republike. Kongres je ubrzo odustao od čistog republikanizma i 1812. godine je Mirandu imenovao vrhovnim komandantom i državnim poglavarom. Ipak, situacija se nastavila pogrošavati, što je iskoristio španjolski komandant, Juan Domingo de Monteverde, koji je ubrzo osvojio Valenciju, središte Prve Republike.
Shvativši da im prijeti katastrofa, Miranda je započeo pregovore s Monteverdeom i 25. srpnja 1812. godine potpisao kapitulaciju, kojom je nikad priznata Prva Republika formalno dokinuta i cijeli je teritorij ponovo vraćen u ruke španjolske Krune.