Radič Sanković
| Radič Sanković | |
|---|---|
|
| |
| Mesto rođenja | Zaborani (danas dio Nevesinja) (Srednjovjekovna Bosna) |
| Datum smrti | 1404. |
| Mesto smrti | Blagaj (Kraljevina Bosna) |
| Titula | knez, vojvoda |
| Period | ?–1404 |
| Prethodnik | Sanko Miltenović |
| Poreklo | |
| Dinastija | Sankovići |
| Otac | Sanko Miltenović |
| Porodica | |
| Supružnik | Gojsava Balšić |
Radič Sanković (umro 1404. god) bio je bosanski vlastelin iz roda Sankovića, vojvoda rusaga bosanskog u Kraljevini Bosni u vrijeme Stjepana Dabiše, Jelene Grube i Stjepana Ostoje. Bio je i oblasni gospodar na području današnjeg Nevesinja, Humske zemlje, Popova polja i Primorja između Dubrovnika i Stona nakon pripajanja te oblasti srednjovjekovnoj Bosni 1377. god. Radič je imao i funkciju kaštelana u Konavlima i Sutorini.[1]
Bio je sin Sanka Miltenovića, a imao je i braću: Beljaka, Budelju, Sančina i sestru Draganu. On i Vlatko Vuković 1388. god. predvodili su bosansku vojsku protiv Osmanlija kod Bileća.
U trenutku kad je kralj Tvrtko I bio na vrhuncu ekspanzije i uživao veliki ugled među balkanskim vladarima, Dubrovčani su održavali izrazito dobre odnose sa susjednom vlastelom Sankovićima. Dodijelili su im kuću u gradu u vrijednosti od 400 dukata i dozvolili uvoz namirnica bez plaćanja carine, izuzimajući vino. Čim su saznali da je kralj Tvrtko naprasno umro, stupili su u kontakt sa Sankovićima, sa namjerom kupovine Konavoske župe, prije nego što se prilike u Bosni stabiliziraju.[2][3]
Pregovori su brzo i uspješno okončani jer su župan Bjeljak i vojvoda Radič 15. aprila donijeli odluku o ustupanju dijela svojih posjeda Dubrovčanima. U ugovoru se navodi:
- Sankovići će ustupiti Dubrovčanima Župu Konavosku zajedno s Donjom Gorom i tvrđavom Soko na njoj i Vitaljinu
- precizno definirane granice
- ako se neko od stanovnika Konavala i Vitaljine ne bi htio podvrgnuti gospotstvu dubrovačkom, Sankovići će ih progoniti i silom vratiti.[2]
- Sankovići će braniti ustupljena mjesta od onih koji pokušaju osporiti ugovor
- Do prodaje je došlo jer je Cavtat (Epidaurum) mjesto iz kojeg su se stari Dubrovčani iselili i podigli u blizini novi grad (Dubrovnik), nakon čega su raška i humska gospoda uzurpirala prostor konavoske župe. Time su Sankovići vratili ono što je nekad davno bilo dubrovačko.[1]
- Dubrovnik će isplaćivati godišnji dohodak od 1000 dukata.
Vojvoda Radič Sanković sa svojom ženom Goislavom[4] izdao je povelju sa sličnim sadržajem Dubrovčanima 15. maja 1391. u svojim dvorima u Zaboranima kod Nevesinja. Tom poveljom, uz izrečeno u ugovoru, podaruje Dubrovčanima još i slobodu trgovanja.
Obe navedene povelje najbolje svjedoče kako su se samovoljno i samostalno ponašali braća Sankovići. Radič je u svojstvu vlastelina preuzeo ingerencije vladara, potvrdivši i sve dosadašnje bosanske povelje Dubrovniku. Posebno je upadljivo što su Sankovići u obe povelje, upotrebljavali vosak crvene boje prilikom pečaćenja, što je bilo rezervirana isključivo za krunisane suverene.
Kralj Dabiša i bosanski Stanak (skupština vlastele) reagirali su vrlo oštro i poslali kneza Pavla Radinović i vojvodu Vlatka Vukovića koji su s vojskom ušli u Konavle i izbacili braću Sankoviće.[5] Vojvodu Radiča su zarobili i ostao je kod Kosača u zatvoru do 1398. god, dok se župan Bjeljak prestaje spominjati u izvorima.
U doba kralja Ostoja, 1398. god. Radič je vraćen u porodični posjed, osim u Konavlima. Te godine mu je umrla i žena, pa se oženio drugi put. U početku pregovora oko prodaje Primorja Dubrovniku, kao posrednik je aktivno učestvovao jer su se njegovi posjedi naslanjali na Primorje. Ostoja je poslao krajem maja 1398. godine Dubrovčanima direktnu ponudu o prodaji Primorja.
Umjesto vojvode Radiča Sankovića, koji je uživao podršku kralja Ostoje, u nastavku pregovora Dubrovčani su angažirali Hrvoja Vukčića Hrvatinića, najsnažnijeg bosanskog plemića na prelasku iz XIV u XV stoljeće. Nakon finalizacije pregovora, kralj je izdao povelju sredinom januara 1399. godine, dok je boravio s vojskom u Lišnici u Usori.
Naknada za darovano zemljište se ne spominje izričito u povelji. Kralj Ostoja imenovan je dubrovačkim vlastelinom. Dobio je kuću vrijednu 1.500 dukata i jednu parcelu na kupljenom zemljištu. Sve što je dobio kralj dobio je i vojvoda Hrvoja Vukčić.[2]
Dubrovčani su nakon višemjesečnih pregovora i sa Radičem Sankovićem pronašli zajednički jezik. Krajem augusta primljen je u Veliko vijeće, čime je i on, nakon Ostoje i Hrvoja, postao njihov plemić. Bilo je to pola stoljeća nakon što je njegov otac Sanko Miltenović dobio pravo dubrovačkog građanstva.
Radič je učestvovao u Bosansko-dubrovačkom ratu 1403-1404, predvodeći napade na Dubrovčane u ime kralja Ostoje. U promjenama oko svrgavanja kralja Ostoje 1404. god, Sandalj Hranić ga je zarobio i ponovo poslao u zatvor. Postoji predpostavka i da ga je oslijepio, prije nego što je umro 1404. god. Njegove posjede od gornjeg toka Neretve na sjeveru do jadranske obale preuzeo je vojvoda Sandalj Hranić Kosača.[6]
- Gregor Čremošnik - Prodaja bosanskog primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja, Glasnik Zemaljskog muzeja
knj. XL, Sarajevo, 1928, 109-110.
- Aranđel Smiljanić - Povelja vojvode Radiča Sankovića Dubrovčanima 1391, maj 15, Zaborani, 2008.
- Siniša Mišić - Povelja Beljaka i Radića Sankovića Dubrovniku, 15. april. 1391.
- Vinko Foretić - Povijest Dubrovnika do 1808. I, Zagreb, 1980.
- Pavao Živković - Ustupanje Konavala Dubrovčanima, Konavle u prošlosti, sadašnjosti i budućnosi I, Dubrovnik, 1998,
- Pavao Živković - Učešće bosanske vlastele u diobi Konavala, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 16/15, 1979
- Pavao Živković - Bosanski srednjovjekovni plemićki rod Radanovića-Mikojevića-Tezalovića-Ozrisaljića(Kopijevića)
- Radoslav Grujića - Konavli pod raznim gospodarima od XII-XV veka),
- ↑ 1,0 1,1 „Paula Kaulić: ŠIRENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE NA PROSTOR KONAVALA”. Sveučilište u Zadru, Zadar 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 „Adis Zulić: Uspješni i neuspješni pokušaji širenja Dubrovnika na bosanske teritorije”. Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju, Sarajevo 2019.. Pristupljeno 9. 11. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Nekropola Biskup”. Komisija za nacionalne spomenike. Arhivirano iz originala na datum 2017-01-03. Pristupljeno 13. 12. 2016.
- ↑ „Amer Maslo: Slavni i velmožni gospodin knez Pavle Radinović - Završni magistarski rad”. UNIVERZITET U SARAJEVU -FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA HISTORIJU Sarajevo, 2018.. Pristupljeno 9. 11. 2023.
- ↑ „Sanković”. Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.. Pristupljeno 9. 11. 2023.
