The Long Day's Dying | |
---|---|
![]() | |
Režija | Peter Collinson |
Producent | Michael Deeley Harry Fine |
Scenario | Charles Wood Michael Deeley (nenaveden na špici) Peter Yates (nenaveden na šoici) |
Predložak | The Long Day's Dying; autor: Alan White |
Uloge | David Hemmings Tony Beckley Tom Bell Alan Dobie |
Muzika | Malcolm Lockyer |
Fotografija | Ernest Day Brian Probyn |
Montaža | John Trumper |
Studio | Junction Films Limited |
Distribucija | Paramount Pictures |
Datum(i) premijere | 28. 5. 1968
|
Trajanje | 95 min. |
Zemlja | ![]() |
Jezik | engleski |
Budžet | 150.000-200.000 £[1] |
The Long Day's Dying (sh. Umiranje dugog dana) je britanski ratni film snimljen 1968. godine u režiji Petera Collinsona. Predstavlja adaptaciju istoimenog romana Alana Whitea, inspiriranog autorovim iskustvima pripadnika komandosa u Drugom svjetskom ratu. Protagonisti su trojica pripadnika britanskih padobranaca koja su se našla iza njemačkih linija i koji se pokušavaju vratiti svojoj matičnoj jedinici. Radnja prikazuje kako zarobe njemačkog padobranca koji im obeća kako će im pomoći ako mu poštede život. The Long Day's Dying je snimljen sa izuzetno niskim budžetom. Nakon premijere je zbunio kritičare, jer je, sa jedne strane svojim pesimističnim tonom sugerirao uticaj tada dominantnih i vijetnamskim ratom inspririanih pacifističkih stavove, odnosno implicitno osuđivao rat kao besmislen pokolj, dok je sa druge strane pozitivno prikazivao vojničke vještine i protagoniste koji se nimalo ne ustručavaju ubijati. Usprkos toga, na filmskom festivalu u San Sebastianu je osvojio Zlatnu školjku.