Fethullah Gülen

Fethullah Gülen
Rođenje27. april 1941. g. (godište 73.)[1]
ReligijaSunitski musliman
EraModerna era
ŠkolaHanefijska[2]
Glavni interesiPravoslavno-islamska razmišljanja, islamski konzervatizam, edukacija, međuvjerski dijalog među Ljudima Knjige, sufizam
Značajne idejeGülen pokret
UtjecajiRumi, Yunus Emre, Ibn Arabi, Al-Ghazali,[3] Said Nursî[3]

Muhammed Fethullah Gülen (rođen 27. aprila 1941. g.) je turski propovjednik,[4] bivši imam,[4][5] i pisac.[6] On je osnivač Gülen pokreta (ponekad poznatog i kao Hizmet). Trenutno živi u dobrovoljnom egzilu u Saylorsburgu u Pennsylvaniji, Sjedinjene Države.[7][8][9]

Gülen uči anadolijsku (hanefijsku) verziju islama, koja proizilazi iz učenja sunitskog muslimanskog učenjaka Saida Nursîja. Gülen je izjavio da vjeruje u nauku, međuvjerski dijalog među Ljudima Knjige i višepartijsku demokratiju.[10] Započeo je sličan dijalog s Vatikanom[11] i nekim jevrejskim organizacijama.[12]

Gülen je aktivno uključen u socijalne debate koje se tiču budućnosti države Turske i islama u modernom svijetu. U medijima na engleskom jeziku on je opisan kao "jedna od najvažnijih muslimanskih ličnosti".[10] Kako god, njegov Gülen pokret je opisan kao da "ima karakteristike kulta" a njegova tajnovitost i utjecaj u Turskoj politici se uspoređuje sa "islamskim Opus Dei-om".[13] U turskom kontekstu, Gülen se čini religijski konzervativnim.

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Gülen je rođen u selu Korucuk, u blizini Erzuruma.[14] Njegov otac, Ramiz Gülen, je bio imam.[5] Njegova majka je učila Kur'an u svom selu, unatoč zabrani vjeronauke od strane kemalističke vlade.[15] Gülen je započeo osnovno obrazovanje u svom rodnom selu, ali ga nije i nastavio nakon što se njegova porodica preselila. Sudjelovao je u islamskom obrazovanju u istoj džamiji u Erzurumu u kojoj je i otac radikalnog islamiste Metina Kaplana učio.[16][17] On je svoju prvu propovijed dao kada je imao 14 godina.[18] Gülen je bio pod utjecajem ideja Saida Nursîja i Maulana Jalaluddeena Rumija (Dželaludin Rumi).[19]

Kako bi usporedio Gülena sa liderima u pokretu Nur, Hakan Yavuz je kazao: "Gülen je više turski nacionalist u svome razmišljanju. Također, on je nešto više orijentiran ka državi, te mu je više stalo do tržišne ekonomije i neoliberalne ekonomske politike."[20]

Njegov profesionalni stav doveo je neke autsajdere da nazovu njegovu teologiju islamskom verzijom kalvinizma.[21] Oxford Analytica kaže:

"Gülen je primijenio Nursîjeve ideje u praksi, kada je prebačen u džamiju u Izmiru 1966. g. Izmir je grad u kojem se politički islam nikada nije ukorijenio. Međutim, poslovna i profesionalna srednja klasa je počela izvikivati ograničenja državne birokratije pod čijim krilima je i narasla, a podržavati prijateljsku tržišnu politiku, uz očuvanje barem nekih elemenata konzervativnog načina života. Takvi biznismeni su uglavnom pro-zapadnjački, jer je to i bio ustvari zapadnjački utjecaj (prvenstveno utjecaj SAD-a), koji je uvjerio vladu da omogući slobodne izbore (elekciju) prvi put u 1950. g. i američku pomoć, što je postalo pokretač bujajućeg ekonomskog rasta."[22]

Gülen se povukao iz formalnih dužnosti propovijedanja 1981. godine. Od 1988. do 1991. godine je držao niz propovijedi u poznatim džamijama u većim gradovima. U 1994. godini, on je sudjelovao u osnivanju "Fondacije novinara i pisaca"[23] te je dobio titulu "Počasni Predsjednik" od strane fondacije.[24] On nije iznio bilo kakav komentar u vezi sa zatvaranjem Socijalističke stranke 1998. g.[25] ili Virtuelne partije 2001. g.[26] Upoznao je neke političare poput Tansua Çillera i Bülenta Ecevita, ali on izbjegava susrete s čelnicima islamskih političkih partija.[26]

Godine 1999., Gülen je emigrirao u SAD, tvrdeći da je to putovanje zbog liječenja,[27] iako je vjerovatno da je očekivao da bude veoma zapažen (nakon emigracije u SAD) što se činilo favoriziranjem islamske države.[28] U junu 1999. g., nakon što je Gülen napustio Tursku, nekim turskim televizijskim stanicama su poslane video-snimke Gülena gdje on govori:

"Postojeći sistem je još uvijek moćan. Naši prijatelji koji imaju pozicije u zakonodavnim i upravnim tijelima trebaju naučiti njihove detalje i biti na oprezu cijelo vrijeme, tako da ih mogu transformirati i učiniti više plodonosnim u korist islama, u cilju provođenja restauracija širom zemlje. Međutim, oni bi trebali pričekati dok uslovi ne postanu povoljniji. Drugim riječima, oni ne bi trebali izaći na svjetlo prerano."[29]

Gülen se žalio da su primjedbe istrgnute iz konteksta,[30] a oni koji ga podržavaju su podigli pitanja o autentičnosti snimke,[31] za koju on [Gülen] kaže da je "izmanipulirna". Gülenu je suđeno u odsutnosti u 2000. g., a oslobođen je 2008. pod novom vladom Stranke pravde i razvitka (AKP), premijera Recepa Tayyipa Erdoğana.[27][32]

Gülen je nabavio zelenu kartu 2001. godine.[33]

Teologija

[uredi | uredi izvor]

Gülen ne zagovara novu teologiju nego se vodi klasičnim autoritetima vlasti teologije, uzimajući njihovu liniju argumenata.[34] Njegovo razumijevanje islama teži konzervatizmu i konvencionalizmu.[35][36] Iako nikada nije bio član sufijskog tarekata i nije vidio članstvo u tarekatu kao nužno za muslimane, on uči da "sufizam predstavlja unutarnju dimenziju islama" i da "unutarnje i vanjske dimenzije nikada ne smiju biti razdvojene".[37]

Njegova se učenja razlikuju u naglasku od onih drugih glavnih islamskih učenjaka u dva aspekta, oba na temelju njegovih tumačenja određenih stihova iz Kur'ana. On uči da muslimanska zajednica ima dužnost servisa (tur. hizmet)[38] za "opće dobro", zajednice i nacije[39], kao i muslimana i nemuslimana širom svijeta;[40] i da je muslimanska zajednica dužna provesti međuvjerski dijalog sa Sljedbenicima Knjige (Židovi i kršćani), iako se to ne odnosi na druge religije kao što je ateizam.[41] Gülen se čini netolerantnim prema ateizmu, komentirajući 2004. g. da je "terorizam preziran kao i ateizam".[42] U follow-up intervjuu, on je tvrdio da ne namjerava izjednačiti ateiste i ubice; umjesto toga, on je htio istaknuti činjenicu da je, prema islamu, obojima suđeno da pate vječnu kaznu.[43]

Aktivnosti

[uredi | uredi izvor]

Gülen pokret je transnacionalni građanski društveni islamski pokret inspiriran Gülenovim učenjima. Njegova učenja o hizmetu (nesebično služenje za "opće dobro") privukla su veliki broj pristaša u Turskoj, Centralnoj Aziji, a sve više i u drugim dijelovima svijeta.[44]

Edukacija

[uredi | uredi izvor]

U svojim propovijedima, Gülen je navodno izjavio: "Studiranje fizike, matematike i hemije je bogosluženje/obožavanje Allaha."[27] Gülenovi sljedbenici su izgradili više od 1 000 škola širom svijeta.[45] U Turskoj, Gülenove škole se smatraju da su među najboljima: skupi moderni objekti i učenje engleskog jezika od prvog razreda.[27] Međutim, bivši učitelji koji su izvan Gülenove zajednice, doveli su u pitanje postupanje prema ženama i djevojčicama u Gülenovim školama, navodeći da su ženski učitelji isključeni iz administrativnih odgovornosti, dopuštena im je mala autonomija, i – zajedno s djevojkama šestih razreda i naviše – oni su odvojeni od muških kolega i učenika tokom pauza i odmora za ručak.[46]

Međureligijski i međukulturalni dijalog

[uredi | uredi izvor]
Gülen sa papom Ivanom Pavlom II 1998. g.

Sudionici Gülen pokreta su osnovali veliki broj institucija širom svijeta za koje se tvrdi da promoviraju aktivnosti međuvjerskog i međukulturalnog dijaloga. Gülenova su ranija djela (prema riječima Bekima Agaia) "puna anti-misionarskih i anti-zapadnjačkih odlomaka",[47] i "žestokih" kleveta protiv Židova, kršćana i ostalih.[48] Tokom 1990-ih, on je počeo zagovarati međureligijsku toleranciju i dijalog.[12] Lično se susretao s čelnicima drugih religija, uključujući i papu Ivana Pavla II,[11] grčkog pravoslavnog patrijarha Bartolomeja, te izraelskog sefardskog glavnog rabina Eliyahua Bakshi-Dorona.[49]

Gülen je rekao da favorizira kooperaciju između sljedbenika različitih religija, kao i vjerskih i sekularnih (svjetovnih) elemenata u društvu.

Pogledi na suvremene probleme

[uredi | uredi izvor]

Sekularizam

[uredi | uredi izvor]

Gülen je kritizirao sekularizam u Turskoj kao "redukcionističi materijalizam". Međutim, on je u prošlosti rekao da sekularni pristup koji "nije anti-religiozni" i "dopušta slobodu vjere i uvjerenja, je kompatibilan s islamom".[50]

Prema jednom Gülenovom saopćenju, u demokratski-sekularnim državama, 95% od islamskih principa su dopušteni i praktički izvedivi, i nema problema s njima. Za preostalih 5% se "ne vrijedi boriti".[51]

Pripajanje Turske EU

[uredi | uredi izvor]

Gülen podupire kandidaturu Turske za ulazak u Evropsku uniju, te je rekao da se ni Turska ni EU nemaju čega bojati, a imaju mnogo za dobiti, iz budućnosti punog članstva Turske u EU.[50]

Uloge žene

[uredi | uredi izvor]

Prema Aras-u i Caha-i, Gülenovi pogledi na žene su "progresivni" ali "moderne profesionalne žene u Turskoj još uvijek smatraju njegove ideje daleko od toga da su prihvatljive".[25] Gülen kaže da je dolazak islama spasio ženu, koja "apsolutno nije bila zatvorena u svom domu i ... nikada potlačivana" u ranim godinama religije. On smatra da je feminizam zapadnjačkog stila, međutim, "osuđen na neravnoteže poput svih drugih reakcionarskih pokreta" i na kraju da je "pun mržnje prema ljudima".[52]

Međutim, Gülenovi pogledi su osjetljivi na optužbe za mizoginiju (mržnju prema ženama). Kao što je navedeno od strane Berne Turam, Gülen je tvrdio: "Čovjek se koristi za zahtjevnije poslove ... a žena mora biti isključena tokom određenih dana u mjesecu. Nakon poroda, ona ponekad ne može biti aktivna i dva mjeseca. Ona ne može sudjelovati u različitim segmentima društva cijelo vrijeme. Ona ne može putovati bez svoga muža, oca, ili brata."[53]

Terorizam

[uredi | uredi izvor]

Gülen osuđuje terorizam.[54] On upozorava na pojavu proizvoljnog (arbitrarnog) fenomena nasilja i agresije protiv civilnog stanovništva i rekao je da "tome nema mjesta u islamu". Napisao je članak osude u Washington Post-u 12. septembra 2001. godine, dan nakon Napada 11. septembra, te je naveo da "musliman ne može biti terorist, niti može biti terorist pravi musliman".[55][56] Gülen je oplakivao "iskorištavanje (otmicu) islama" od strane terorista.[12]

Flota Gaze

[uredi | uredi izvor]

Gülen je kritizirao flotu Gaze dovedenu od strane Turske za pokušavanje dostavljanja pomoći bez pristanka Izraela. On je govorio o gledanju naslovnica vijesti o smrtonosnom sukobu između izraelskih komandosa i multinacionalnih članova grupe potpore, te kako se njihova flota približava izraelskoj pomorskoj blokadi Gaze. On je rekao: "Ono što sam ja vidio nije bilo lijepo, bilo je veoma ružno." U međuvremenu je nastavio svoje kritike, rekavši kasnije da je propust organizatora da traže sporazum s Izraelom prije pokušaja da se dostavi pomoć bio "znak protivljenja autoritetu, te neće dovesti do plodnih stvari".[57]

Građanski rat u Siriji

[uredi | uredi izvor]

Gülen je snažno protiv turskog uplitanja u Građanski rat u Siriji.[58]

Utjecaj na tursko društvo i politiku

[uredi | uredi izvor]

Gülen pokret ima milione sljedbenika u Turskoj, kao i njih mnogo više u inostranstvu. Osim škola utvrđenih od strane Gülenovih sljedbenika, vjeruje se da mnogi gülenicisti drže pozicije moći u snagama turske policije i pravosuđa.[59][60] Turski i strani analitičari vjeruju da Gülen ima simpatizere i u turskom parlamentu, također, i da njegov pokret kontrolira naširoko čitani islamski konzervativni časopis Zaman (tur. zaman – vrijeme), privatnu banku Asya bank, Samanyolu TV televizijsku stanicu, te mnoge druge medije i poslovne organizacije, uključujući i Tursku konfederaciju poduzetnika i industrijalaca (TUSKON).[61] U martu 2011. g., turska vlada je uhapsila istraživačkog novinara Ahmeta Şıka i zaplijenila i zabranila mu knjigu Imamova vojska, vrhunac Şıkove istrage Gülena i pokreta Gülen.[62]

2005. g., muškarac povezan s pokretom Gülen je prišao tadašnjem ambasadoru SAD-a u Turskoj Ericu S. Edelmanu tokom zabave u Istanbulu i predao mu omotnicu koja sadrži dokument navodno detaljnih planova za predstojeći udar protiv vlade od strane turske vojske. Međutim, dokumenti su se ubrzo pokazali krivotvorinama.[60] Gülenove podružnice tvrde da je pokret "građanski" u prirodi i da nema političke aspiracije.[61]

Podijeljenost s Erdoğanom

[uredi | uredi izvor]

Unatoč tvrdnjama Gülena i njegovih sljedbenika da je organizacija ne-političke prirode, analitičari vjeruju da broj hapšenja vezanih za korupciju, izvršen protiv saveznika turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana, odražava rastuću političku borbu za prevlast između Gülena i premijera.[59][63] Ova su hapšenja dovela do Korupcijskog skandala u Turskoj 2013. godine, za koji su oni koji podržavaju vladajuću Stranku pravde i razvitka (AKP) (zajedno sa samim Erdoğanom) i opozicione slične stranke, naglasili da je u performiran od strane Gülena, nakon odluke Erdoğanove vlade, rano u decembru 2013. g., da zatvori mnoge privatne islamske škole u Turskoj koje je vodio pokret.[64]

Erdoğanova vlada je rekla da su korupcijska istraga i komentari od strane Gülena dugoročni politički program pokreta Gülen da infiltrira sigurnosne, obavještajne i pravosudne institucije države Turske; optužba je gotovo identična optužbi protiv Gülena od strane glavnog tužitelja Republike Turske u njegovom suđenju 2000. g., prije nego što je Erdoğanova stranka došla na vlast.[61] Gülenu se i ranije sudilo u odsutnosti 2000. g., a od ovih optužbi oslobođen je 2008. g. i to pod Erdoğanovom AKP vladom.[27][32]

U e-mail komentarima poslanim Wall Street Journal-u u januaru 2014. g., Gülen je rekao da je "turski narod ... uzrujan i da je u posljednje dvije godine demokratski napredak sada promijenio smijer", ali je demantirao da je dio zavjere da se zbaci vlada.[33] Kasnije, u januaru 2014. g., u intervjuu za BBC World, Gülen je rekao: "Da želim reći nešto narodu, to bi bilo da bi ljudi trebali glasati za one koji poštuju demokratiju, vladavinu zakona, tj. one koji se dobro slažu s ljudima. Pričanje ili potjecanje ljudi da glasaju za stranku bila bi uvreda intelekta naroda. Svi veoma jasno vide šta se događa."[65]

Publikacije

[uredi | uredi izvor]

Gülenova oficijelna web stranica[66] broji 43 njegove publikacije; one su, međutim, više srodne eseju i zbirkama propovijedi nego knjigama o određenim temama s specifičnim tezama. Za njega se također kaže da je autor mnogih članaka na razne teme: društvene, političke i vjerske probleme, umjetnost, nauku i sport; te snimljenih hiljada audio i video kaseta.

On pridonosi nizu časopisa i magazina u vlasništvu njegovih sljedbenika. On piše glavni članak za Fountain, Yeni Ümit, Sızıntı i Yağmur islamske filozofske časopise. Nekoliko njegovih knjiga su prevedene na engleski jezik.[67]

Odziv

[uredi | uredi izvor]

Fethullah Gülen se pojavio u Top 100 Public Intellectuals Poll-u 2008. g. i na kraju izašao kao najutjecajniji mislilac.[68]

Fethullah Gülen je prozvan jednim od 100 svjetskih najutjecajnijih ljudi u 2013. g. od strane magazina TIME.[69]

Fethullah Gülen je na listi 500 najutjecajnijih muslimana od strane Royal Islamic Strategic Studies Centre-a u Ammanu, Jordan.[70]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Robert A. Hunt, Yuksel A. Aslandogan, Muslim Citizens of the Globalized World: Contributions of the Gulen Movement, p 85. ISBN 1597840734
  2. ^ Erol Nazim Gulay, The Theological thought of Fethullah Gulen: Reconciling Science and Islam (St. Antony's College Oxford University May 2007). p. 57
  3. ^ a b Erol Nazim Gulay (maj 2007). "The Theological thought of Fethullah Gulen: Reconciling Science and Islam" (PDF). St. Antony's College Oxford University. str. 56.
  4. ^ a b "Fethullah Gülen's Official Web Site - Fethullah Gülen in Short". En.fgulen.com. 30. 9. 2009. Arhivirano s originala, 15. 9. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  5. ^ a b Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 26. ISBN 1402098944
  6. ^ "Fethullah Gülen's Official Web Site - Gülen's Works". En.fgulen.com. Arhivirano s originala, 11. 9. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  7. ^ Williams, Paul L. "A visit to the Pennsylvania fortress of “The World’s most Dangerous Islamist”"
  8. ^ http://www.cbn.com/cbnnews/world/2011/may/the-gulen-movement-the-new-islamic-world-order/
  9. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 16. 8. 2014. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  10. ^ a b "How far they have travelled". The Economist. 6. 3. 2008. Pristupljeno 2. 5. 2012.
  11. ^ a b Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 38. ISBN 1402098944
  12. ^ a b c Fethullah Gulen (Author) (16. 3. 2010). "Toward a Global Civilization of Love and Tolerance". Amazon.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  13. ^ "Turkey: up from the depths". The Guardian. 27. 12. 2013. Pristupljeno 31. 12. 2013.
  14. ^ M. Hakan Yavuz, John L. Esposito, Turkish Islam and the Secular State: The Gülen Movement, p. 20
  15. ^ Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p. 24. ISBN 1402098944
  16. ^ German report in Der Spiegel
  17. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 16. 10. 2007. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  18. ^ [1][mrtav link]
  19. ^ "The Gulen Movement: Communicating Modernization, Tolerance, and Dialogue in the Islamic World". The International Journal of the Humanities. Ijh.cgpublisher.com. str. 67–78. Arhivirano s originala, 7. 11. 2016. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  20. ^ Religioscope - JFM Recherches et Analyses. "Religioscope: The Gülen Movement: a modern expression of Turkish Islam - Interview with Hakan Yavuz". Religion.info. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  21. ^ "| Qantara.de - Dialogue with the Islamic World". En.qantara.de. Arhivirano s originala, 17. 8. 2010. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  22. ^ "Gulen Inspires Muslims Worldwide". Forbes. 21. 1. 2008.
  23. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 12. 5. 2009. Pristupljeno 9. 10. 2019.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  24. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 12. 5. 2009. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  25. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 27. 1. 2001. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  26. ^ a b "Clement M. Henry, Rodney Wilson, The politics of Islamic Finance, Edinburgh University Press (2004), p 236". Eupjournals.com. 1. 1. 1970. Arhivirano s originala, 22. 1. 2013. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  27. ^ a b c d e "U.S. charter schools tied to powerful Turkish imam". 60 Minutes. CBS News. 13. 5. 2012. Arhivirano s originala, 14. 5. 2012. Pristupljeno 14. 5. 2012.
  28. ^ "Turkish investigation into Islamic sect expanded". BBC News. 21. 6. 1999. Pristupljeno 2. 5. 2010.
  29. ^ "Clement M. Henry, Rodney Wilson, ''The Politics of Islamic Finance'', (Edinburgh University Press 2004), p. 236". Eupjournals.com. 1. 1. 1970. Arhivirano s originala, 22. 1. 2013. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  30. ^ "Gülen's answers to claims made based on the video tapes taken from some of his recorded speeches". En.fgulen.com. 24. 9. 2001. Arhivirano s originala, 3. 2. 2015. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  31. ^ Dogan Koc, Strategic Defamation of Fethullah Gülen: English Vs. Turkish, p. 24. ISBN 0761859306
  32. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 15. 10. 2007. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  33. ^ a b Joe Parkinson and Ayla Albayrak (20. 1. 2014). "From His Refuge in the Poconos, Reclusive Imam Fethullah Gulen Roils Turkey". The Wall Street Journal. Pristupljeno 22. 1. 2014.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
  34. ^ Erol Nazim Gulay, The Theological thought of Fethullah Gulen: Reconciling Science and Islam (St. Antony's College Oxford University May 2007). p. 1
  35. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 6. 2. 2010. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  36. ^ "Portrait of Fethullah Gülen, A Modern Turkish-Islamic Reformist". Qantara.de. Arhivirano s originala, 25. 12. 2018. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  37. ^ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (1. 1. 2005). "Thomas Michel S.J., ''Sufism and Modernity in the Thought of Fethullah Gülen'', The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, pp. 345-5". Amazon.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  38. ^ "Mehmet Kalyoncu, A Civilian Response to Ethno-Religious Conflict: The Gülen Movement in Southeast Turkey (Tughra Books, 2008), pp. 19–40". Books.google.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  39. ^ Berna Turam. "Berna Turam, Between Islam and the State: The Politics of Engagement (Stanford University Press 2006) p. 61". Sup.org. Arhivirano s originala, 11. 6. 2011. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  40. ^ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (1. 1. 2005). "Saritoprak, Z. and Griffith, S. Fethullah Gülen and the 'People of the Book': A Voice from Turkey for Interfaith Dialogue, The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, p.337-8". Amazon.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  41. ^ Guest Editor Zeki Saritoprak (Editor) (1. 1. 2005). "Saritoprak, Z. and Griffith, S. Fethullah Gülen and the 'People of the Book': A Voice from Turkey for Interfaith Dialogue, The Muslim World, Vol. 95 No. 3, July 2005, pp. 337–8". Amazon.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  42. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 12. 5. 2009. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  43. ^ "Hürriyet Arama Mobil". Arama.hurriyet.com.tr. 21. 4. 2004. Pristupljeno 24. 8. 2014.[mrtav link]
  44. ^ In Lester Kurtz's (of University of Texas, Austin) words, "One of the most striking operationalizations of Gulen's fusion of commitment and tolerance is the nature of the Gulen movement, as it is often called, which has established hundreds of schools in many countries as a consequence of his belief in the importance of knowledge, and example in the building of a better world. The schools are a form of service to humanity designed to promote learning in a broader sense and to avoid explicit Islamic propaganda." Kurtz also cites in the same work the comments of Thomas Michel, General Secretary of the Vatican Secretariat for Inter-religious Dialogue, after a visit to a school in Mindanao, Philippines, where the local people suffered from a civil war, as follows: "In a region where kidnapping is a frequent occurrence, along with guerrilla warfare, summary raids, arrests, disappearances and killings by military and para-military forces, the school is offering Muslim and Christian Filipino children, along with an educational standard of high quality, a more positive way of living and relating to each other." Kurtz adds: "The purpose of the schools movement, therefore, is to lay the foundations for a more humane, tolerant citizenry of the world where people are expected to cultivate their own faith perspectives and also promote the well being of others... It is significant to note that the movement has been so successful in offering high quality education in its schools, which recruit the children of elites and government officials, that it is beginning to lay the groundwork for high-level allies, especially in Central Asia, where they have focused much of their effort." See, Lester R. Kurtz, "Gulen's Paradox: Combining Commitment and Tolerance," Muslim World, Vol. 95, July 2005; 379–381.
  45. ^ Helen Rose Fuchs Ebaugh, The Gülen Movement: A Sociological Analysis of a Civic Movement Rooted in Moderate Islam, p 4. ISBN 1402098944
  46. ^ Spiegelman, Margaret. "What Scares Turkey's Women?". The Daily Beast. Pristupljeno 28. 11. 2012.
  47. ^ "Fethullah Gülen's Official Web Site - Discursive and Organizational Strategies of the Gülen Movement". En.fgulen.com. 12. 11. 2005. Arhivirano s originala, 17. 9. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  48. ^ Pınar Doğan; Dani Rodrik (5. 12. 2012). "Fethullah Gülen, the Jews, and hypocrisy". balyozdavasivegercekler.com. Pristupljeno 22. 12. 2013.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  49. ^ Ali Unal (Author) (1. 10. 2000). "Advocate of Dialogue: Fethullah Gülen". Amazon.com. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  50. ^ a b skyron.co.uk. "European Muslims, Civility and Public Life Perspectives On and From the Gülen Movement". Continuumbooks.com. Arhivirano s originala, 17. 10. 2012. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  51. ^ "Fethullah Gülen Web Sitesi - Devlet ve Şeriat". Tr.fgulen.com. 31. 10. 2006. Arhivirano s originala, 13. 8. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  52. ^ "Fethullah Gülen's Official Web Site - Women Confined and Mistreated". En.fgulen.com. 8. 5. 2008. Arhivirano s originala, 17. 9. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  53. ^ Berna Turam, Between Islam and the State: The Politics of Engagement (Stanford, CA: Stanford University Press, 2007), 125.
  54. ^ "Fethullah Gülen: A life dedicated to peace and humanity- True Muslims Cannot Be Terrorists". En.fgulen.com. 4. 2. 2002. Arhivirano s originala, 17. 9. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  55. ^ "Importance of Gulen Movement in the Post 9/11 Era: Co-existenceFethullah Gulen". Fethullah Gulen. Arhivirano s originala, 22. 10. 2014. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  56. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 16. 9. 2015. Pristupljeno 28. 8. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  57. ^ Lauria, Joe. "Reclusive Turkish Imam Criticizes Gaza Flotilla". Wall Street Journal. Pristupljeno 4. 6. 2010.
  58. ^ "Turkey and Syria: An explosive border". Economist.com. 18. 5. 2013. Pristupljeno 24. 8. 2014.
  59. ^ a b "Profile: Fethullah Gulen's Hizmet movement". BBC News. Pristupljeno 22. 12. 2013.
  60. ^ a b Arango, Tim (26. 2. 2014). "Turkish Leader Disowns Trials That Helped Him Tame Military". The New York Times. Pristupljeno 27. 2. 2014. In 2005, years before the trials, a man affiliated with the Gulen movement approached Eric S. Edelman, then the American ambassador, at a party in Istanbul and handed him an envelope containing a handwritten document that supposedly laid out a plan for an imminent coup. But as Mr. Edelman recounted, he gave the documents to his colleagues and they were determined to be forgeries.
  61. ^ a b c Dan Bilefsky and Sebnem Arsu (24. 4. 2012). "Turkey Feels Sway of Reclusive Cleric in the U.S." New York Times. Pristupljeno 22. 12. 2013.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
  62. ^ Hurriyet Daily News, 16 November 2011, Banned book goes on sale in Istanbul book fair
  63. ^ Arango, Tim (26. 2. 2014). "Turkish Leader Disowns Trials That Helped Him Tame Military". The New York Times. Pristupljeno 27. 2. 2014. Bilo da su korupcijske optužbe opravdane ili ne – postojalo je mnogo dokaza koji su procurili, naročito prisluškivanih konverzacija, koje su se pokazale inkriminirajućim – korupcijska kazna će razotkriti utjecaj Gülenovih kretanja unutar države Turske, koja su u velikoj mjeri sumnjičava, ali teško dokaziva.
  64. ^ "Turkey's Fethullah Gulen denies corruption probe links". BBC News. 27. 1. 2014. Pristupljeno 4. 2. 2014.
  65. ^ Tim Franks (27. 1. 2014). "Fethullah Gulen: Powerful but reclusive Turkish cleric". BBC. Pristupljeno 5. 2. 2014.
  66. ^ Gulen's publications (Turkish) Arhivirano 11. 3. 2014. na Wayback Machine, last visisted 2nd March 2014
  67. ^ "Gulen books in English". en.fgulen.com. Arhivirano s originala, 11. 9. 2014. Pristupljeno 29. 1. 2014.
  68. ^ "2008 top 100 public intellectual poll Arhivirano 30. 9. 2009. na Wayback Machine"
  69. ^ "100 Most Influential People for 2013". Arhivirano s originala, 19. 4. 2013. Pristupljeno 28. 8. 2014.
  70. ^ "The 500 Most Influential Muslims

Generalne reference

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Fethullah Gülen