Josip Vancaš studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1876-81, a zatim radio u atelieru F. Fellnera i H. Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka pozorišta, pa i za Hrvatsko narodno pozorište u Zagrebu. U tom ateljeu Vancaš je bio orijentiran na renesansni stil, što će mu kasnije naročito dobro doći u Sarajevu. Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u oktobru 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike. Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet.
Na poziv bosanske vlade dolazi 1883. u Sarajevo, gdje je proveo najveći dio života i bio vodeća ličnost u arhitekturi. Proučavao je bosansko narodno graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti "bosanski stil".[1] Bio je neobično produktivan. Za vrijeme djelatnosti u Bosni 1883-1921. sagradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka,10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela i kafana i izveo niz pregradnja.[2]
Kao zastupnik u bosanskohercegovačkom saboru podnio je 1911. rezoluciju o zaštiti spomenika kulture u Bosni i Hercegovini.
U Vancaševoj djelatnosti u Sarajevu, sakralna arhitektura zauzima najvažnije mjesto. U sakralnim projektima strogo se držao historicizma, a kao službeni arhitekt i savjetnik Vrhbosanske nadbiskupije, radi ne samo crkve, nego i ostale vjerske objekte kao što su nadbiskupski dvor sa domom kanonika a svojom kvalitetom i brojem realizacija, Vancaš je stekao visoki ugled i autoritet crkvenog graditelja te projektirao najveći broj crkava za novu, Vrhbosansku nadbiskupiju. U to vrijeme, osim vlade, Crkva je bila jedan od glavnih investitora i najbogatijih naručioca.
Prilikom gradnje sakralnih objekata, za njega je bilo važno ispoštovati princip jedinstva stila, tako da su njegove građevine bile stilski cjelovite sa skladnim oblikovanjem interijera, pa nije rijetko da je Vancaš, pored osnovnog arhitektonskog projekta, često puta davao i nacrte za unutarnju opremu crkvi, oblikujući ih na taj način kao cjelovita umjetnička djela (njemački: Gesamkunstwerk).
Njegovi najpoznatiji projekti su:
Katedrala Srca Isusova. Projekat sadrži kombinaciju elemenata romanike i gotike, i po ovoj sintezi, ovaj objekat se izdvaja od ostalih. Po isttom projektu urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekta je započela 1884.. godine, a 1889. godine objekat je završen i predat na upotrebu Sarajevskoj gradskoj općini. Za izgradnju sarajevske Katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine odlikovan je viteškim križem Franje Josipa I, a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII viteškim križem Sv. Georga.[3]
Crkva svetog Ilije (Zenica), izgrađena je u periodu 1908–1910. god, je u osnovnim masama zadržala karakter neoromaničke građevine, ali je Vancaš upotrebom dekoracija, fasadama dao secesijski iskaz[8]
Ovu zgradu Vancaš je, zajedno sa Karlom Paržikom projektovao kao hotel (Grand hotel). Poslije hotela, poznata je kao Landesbank (Zemaljska banka), zatim kao SDK (Služba društvenog knjigovodstva) u SFRJ, a danas ova građevina je poznata kao Zavod za platni promet. Objekat je izgrađen u Sarajevu 1893. godine, a otvoren je 1895. godine. Pročelje zgrade je građeno u duhu rane renesanse. Ispred pročelja zgrade nalazi se Vječna vatra, koja je upaljena 1946. godine kao spomenik oslobodiocima Sarajeva i žrtvama fašizma koji su pali u II svjetskom ratu.
Josip Vancaš projektovao je i ovu poznatu zgradu u Sarajevu, što je i zapisano u holu iznad vrata Vojne pošte. Izgrađena je 1913. godine u stilu secesije, uz neodoljivo podsjećanje na Bečku Poštansku kasu. I danas je unutrašnjost ove zgrade ostala ista, ali nedostaju veliki sat, grbovi K. Und K. Monarhije, vojnici i kraljevski sto presvučen zelenom čohom.
1890. godine Narodno pozorište u Sarajevu, ali ga nije realizirao;
Sagradio je sebi vlastitu kuću u Sarajevu, u Titovoj ulici na broju 45, a iz nje je iselio u Zagreb 27.9. 1921. godine, pošto je ustupio Savezu Hrvatskih Seljačkih Zadruga;