Obrazovanje u Austriji

Obrazovni sistem u Austriji reguliran je na saveznom nivou, tako da su sve škole širom Austrije, osim alternativnih, jednake. U nadležnosti Ministarstva obrazovanja je i obrazovanje nastavnika i održavanje škola.

Historija

Spomen ploča sa likom Otto Glöckel, reformatora školstva u Austriji

U prošlosti je obrazovanje bilo privilegija visokih slojeva društva i zadaća vjerskih institucija i monaha, koji su podučavali ljude. 1774. godine potpisivanjem prvog Školskog pravilnika, Maria Theresia postavlja osnovu austrijskog školskog sistema, koji se širi carstvom i u svojim načelima ostaje nepromijenjen do danas. Pravilnik određuje šestogodišnje obavezno školovanje, upotrebu istovjetnih udžbenika i reguliranje obrazovanja učitelja. Prestolonasljednik Joseph II reformira školstvo i gradi škole. Franz Joseph I 1848. godine formira prvo Ministarstvo javnog školstva, koje 1849. prerasta u Ministarstvo kulture i obrazovanja, danas Savezno ministarstvo obrazovanja, znanosti i kulture. Kasnijim reformama 1869. godine, školska obaveza se sa šest produžava na osam godina, smanjuje se broj učenika u razredima, obrazovanje konačno prelazi u nadležnosti države i regulira se obrazovanje djevojčica, koje po drugačijem programu, apsolviraju osmogodišnje školovanje. Međutim, prva Ženska gimnazija bit će otvorena tek 1892. godine. Od 1901. bit će dozvoljeno da djevojke posjećuju neke fakultete. 1918. godine sekretar za obrazovanje pri Ministarstvu, Otto Glöckel, provest će značajnu reformu školstva, koja je na snazi i danas, da svako dijete, neovisno o polu i socijalnom statusu, treba imati optimalno obrazovanje. 1927. godine uvodi se viša osnovna škola za djecu od 10 do 14 godina. 1932. godine stupaju novi planovi na snagu. Tih godina već su 30% učenika djevojčice, a 5% nastavnog osoblja čine žene, uprkos činjenici da se učiteljice nisu smjele udavati. U vrijeme nacizma, nakon 1938. godine, mogućnosti obrazovanja, naročito djevojkama, su ograničene. Školstvo je u potpunosti podređeno politiziranom i ideologiziranom sistemu, čiji je zadatak, između ostalog, širenje nacionalističkih ideja.

Sa krajem rata, pod upravom saveznih sila, u Austriji će biti zabranjeni svi prije važeći školski zakoni i planovi. Tek 1955. odlaskom saveznika, Austrija počinje sa vlastitom obrazovnom politikom, zasnovanom na starim tradicijama. 1962. godine novim odredbama, školska obaveza se produžava na devet godina. Za nastavnike je obavezno obrazovanje na Pedagoškoj akademiji. 1974. godine stupa na snagu Zakon o školstvu, koji je i danas na snazi. 1975. uvedena je koedukacija, a od 1979. se dječaci i djevojčice ne odvajaju na nastavi ručnog rada ili sporta u nižoj osnovnoj školi. 1982. ratificirana je Konvencija o uklanjanju svakog oblika diskriminacije žene. Od 1993. za učenike sa smetnjama u učenju postoji mogućnost da posjećuju integrativnu nastavu, znači zajedno sa ostalim učenicima. 2000. godine austrijski obrazovni sistem se po PISA studiji nalazi na sredini ljestvice evropskih zemalja, što nije zadovoljilo očekivanja. Od 2007. uređeno je obrazovanje nastavnika. Pedagoške akademije, Stručne Akademije, Religijski pedagoški instituti i Pedagoški instituti objedinjeni su u Pedagoške visoke škole. Ovdje se obrazuju i dalje školuju svi nastavnici, osim nastavnika viših škola, za koje je obavezno univerzitetsko obrazovanje.

Školska uprava

Zadaci Ministarstva obrazovanja su:

• osnivanje škole
• održavanje škole
• raspuštanje škole
• obrazovanje i dalje školovanje nastavnika
• nostrificiranje stranih diploma

U saveznim pokrajinama Ministarstvo zastupaju Pokrajinski školski savjeti. Nadležni su za:

• nadzor škola
• saveznu pomoć učenicima
• upravu saveznih škola i njihovih nastavnika.

Školska obaveza

Nastava je obavezna za svu djecu koja u Austriji duže borave. Obaveza počinje sa septembrom one godine u kojoj dijete napuni šestu godinu starosti. Obavezno pohađanje nastave traje devet godina pohađanjem:

• državne škole
• privatne škole
• kućne nastave ili
• škole u inostranstvu.

Školsku obavezu u Austriji kao i ostalim zemljama carstva uvela je Maria Theresia još 1774. godine.

Vrste odgojnih i obrazovnih institucija

Novorođena djeca do 3 godine mogu posjećivati jaslice. Nakon treće godine dio djece posjećuje vrtić, koji nije obavezan. Sa šestom godinom života počinje školska obaveza. Ukoliko se pri upisu u nižu osnovnu školu (njem.: Volksschule), iskaže potreba, zbog nezrelosti i nepripremljenosti za školu, roditeljima i dijetetu se savjetuje posjeta predškolskog razreda. Nakon četiri godine niže osnovne škole, posjećuje se četiri godine viša osnovna škola (njem.: Hauptschule), ili općeobrazovna viša škola (njem.: Algemeinbildende höhere Schule (AHS)), , za upis u koju je potreban dobar uspjeh ili položen prijemni ispit. Za djecu sa poteškoćama u učenju postoje specijalne škole (njem.: Sonderschule). Nakon završenih osam godina, nudi se, zavisno od interesovanja i uspjeha, više mogućnosti:

• Viša realna gimnazija (njem.: Oberstufenrealgymnasium),
• Viša stručna škola (njem.: Berufsbildende höhere Schule (BHS)),
• Obrazovna ustanova za predškolsku, odnosno socijalnu podagogiju (njem.: Bildungsanstalt für Kindergarten- bzw. Sozialpädagogik),
• Srednja stručna škola (njem.: Berufsbildende mittlere Schule ),
• Politehnička škola (njem.: Polytechnische Schule), sa daljnjom zanatskom stručnom školom (njem.: Berufslehre),

Prve tri škole u nizu završavaju ispitom zrelosti, maturom, što omogućava upis na Univerzitet i studije.

Podjela na:

• predškolsko vaspitanje,
• primarno,
• niže sekundarno,
• više sekundarno,
• postsekundarno i
• tercijarno obrazovanje

je po ISCED (International Standard Classification of Education) UNESCO-ovim odredbama.

Šematski prikaz obrazovnog sistema u Austriji od predškolskog stepena do postsekundarnog obrazovanja (mature).

Niža osnovna škola

Roditelji i staratelji djece koja su školski obveznici moraju djecu prijaviti radi upisa kod nadležne škole. Najčešće je to škola koja je u istom okrugu u kom dijete stanuje, tj. najbliža škola. Za 1. stepen (1. i 2. razred) đaci imaju 3 godine vremena. To znači da se djeci, koja još nisu dovoljno pripremljena za savladavanje školske svakodnevice, daje vrijeme koje trebaju, pohađanjem predškolskog razeda ili ponavljanjem 1. ili 2. razreda. I u tom slučaju školska obaveza završava sa navršenom 15-tom godinom života. Moguć je i prijevremeni prijem za djecu koja šestu godinu pune između 1. septembra i 31. decembra, ukoliko to roditelji zatraže i ako djeca time nisu preopterećena. Od školske 2003/04. nastavnim planom je predviđen jedan živi strani jezik, od 1. razreda kao obavezan predmet. U četvrtom razredu se roditelje podrobnije informira o uspjehu djeteta, kako bi se na osnovu pokazanog interesa i uspjeha, razmislilo i odlučilo o daljem obrazovnom putu. Uvjet za upis u višu osnovnu školu je završen četvrti razred, dok je za upis u općeobrazovne više škole neophodan uspjeh "vrlo dobar" ili "odličan" iz njemačkog jezika, matematike i prirode i društva ili zaključak nastavničkog vijeća niže osnovne škole da postoji velika vjerovatnost da će đak uspjeti odgovoriti zahtjevima općeobrazovne više škole ili položen prijemni ispit. Sistem ocjenjivanja je različit: verbalan, opisan, brojčani ili kombiniran. U četvrtom razredu svi učenici bivaju brojčano ocjenjeni za uspjeh i to ocjenom:

• 1 za odličan (njem.: sehr gut),
• 2 vrlo dobar (njem.: gut),
• 3 dobar (njem.: befriedigend),
• 4 dovoljan (njem.: genügend) i
• 5 nedovoljan (njem.: nicht genügend) uspjeh.

Učenicima se najkasnije u četvrtom razredu uručuju svjedodžbe.

Viša osnovna škola

Višu osnovnu školu posjećuju đaci od 10-te do 14-te godine. Ona fleksibilno odgovara potrebama učenika i njihovim interesovanjima, ali i regionalnim potrebama. Svaka škola ima mogućnosti u određenom okviru, prilagoditi svoju ponudu nastavnih predmeta svojoj specifičnoj situaciji, sve do izdavanja autonomnih nastavnih planova. Tako nastaju osobeni školski centri sa jezičkim, umjetničkim, sportskim, prirodno-tehničkim, ekološkim, informativnim, itd. težištem. Za nastavne predmete: njemački jezik, matematika i strani jezik (gotovo isključivo engleski), postoje grupe po uspješnosti (njem.: Leistungsgruppe), kojima se omogućava ciljan pedagoški rad, vodeći računa o sposobnostima učenika. Nastava se pri tom izvodi u manjim grupama, a normativi 1. grupe odgovaraju onima u općeobrazovnoj višoj školi. Za obavezne predmete, u slučaju potrebe, nudi se dopunska nastava. U 3. i 4. razredu obraća se posebna pažnja daljem obrazovanju, putem profesionalne orijentacije, na danima stručne prakse, posjetama firmama ili ekskurzijama. Sa odgovarajućim uspjehom po završetku četverogodišnjeg školovanja, postoji mogućnost prijelaza u općeobrazovne više škole, srednje i više stručne obrazovane škole.

Politehnička škola

Ovaj oblik skole nastavlja se na 8. školski stepen i traje jednu godinu. U ovoj školi se učenici pripremaju za profesionalni život, sa općim obrazovanjem i profesionalnom orijentacijom. Cilj dana provedenih na praksi i upoznavanja poslovnog svijeta je pomoć u izboru zanimanja. Njemački jezik, matematika i engleski jezik izvode se u grupama uspješnosti ili u stručnim interesnim grupama. Svaki učenik, uz obavezne nastavne predmete u obimu od 19 sati sedmično, ima mogućnost izbora jednog od sedam interesnih područja, u obimu od 15 sati sedmično.

Specijalna škola

Specijalana škola obuhvata osam ili, sa politehničkom školom, devet školskih stepeni u deset područja. Sa djecom rade nastavnici školovani za rad sa hendikepiranom djecom, uz primjenu individualnih nastavnih metoda, koje omogućavaju savladavanje daljeg profesionalnog obrazovanja ili nastavljanje školovanja. Specijalne škole rade po vlastitom nastavnom planu i grupiraju se u:

• opće specijalne škole, koje postepeno nestaju ustupajući mjesto integrativnim razredima u obaveznim školama,
• specijalne škole za tjelesno hendikepiranu djecu,
• specijalne škole za djecu s govornom manom,
• specijalne škole za djecu oštećenog vida,
• specijalne škole za nagluhu djecu,
• specijalne škole za teškoodgojnu djecu i
• specijalne škole pri lječilištima.

Teži se što veći broj đaka ovih škola, nakon završetka školovanja, uključiti u svakodnevan život. Veliki je broj firmi koje usko surađuju sa školama, zapošljavanjem učenika sa teškoćama u učenju, kao i socijalnih organizacija, čiji je zadatak pružanje pomoći i posredovanje na burzi rada.

Općeobrazovne više škole

Akademska gimazija u Beču

Općeobrazovna viša škola (gimnazija) obuhvata četverogodišnji niži i četverogodišnji viši stepen i završava ispitom zrelosti, maturom, kojom se stiče pravo na dalji studij ili pravo na zaposlenje u javnim službama. Uvjet za prijem u općeobrazovne više škole je uspjeh "vrlo dobar" ili "odličan" iz njemačkog jezika, matematike i prirode i društva ili zaključak nastavničkog vijeća niže osnovne škole da postoji velika vjerovatnost da će đak uspjeti odgovoriti zahtjevima općeobrazovne više škole ili položen prijemni ispit. Prelazak u razrede višeg stepena moguć je iz više osnovne škole, sa postignutim uspjehom "odličan" ili bilješkom da nastavu glavnih predmeta đak treba pohađati u okviru prve grupe uspješnosti, sa najnižom ocjenom "zadovoljava" iz ostalih predmeta ili nakon položenog prijemnog ispita, ako su ocjene iz glavnih predmeta u drugoj grupi uspješnosti bile lošije od ocjene "vrlo dobar". Od 1. do 3. razreda (niži stepen) nastavni plan i program je isti za sve vrste škola. U 3. i 4. razredu granaju se:

• gimnazija (njem.: Gymnasium), sa nastavom latinskog jezika,
• realna gimnazija (njem.: Realgymnasium), sa nastavom geometrijskog crtanja, većim brojem sati matematike i fizike, općom tehničkom naobrazbom ili tekstilnim radom,
• ekonomska realna gimnazija (njem.: Wirtschaftskundliches Realgymnasium), sa više nastave hemije, općom tehničkom naobrazbom ili tekstilnim radom.

Nastava engleskog jezika je obavezna u svih osam razreda, na nižem i višem stepenu. Na višem stepenu razlikuju se:

• gimnazija, sa nastavom latinskog jezika, a od 5. razreda i grčki ili neki drugi živi strani jezik,
• realna gimnazija, više matematike, latinski jezik od 5. razreda ili drugi živi strani jezik, više sati nacrtne geometrije, biologije i ekologije, hemije i fizike,
• ekonomska realna gimnazija, od 5. razreda drugi živi strani jezik ili latinski, ekonomija domaćinstva i prehrana, više geografije i ekonomije, psihologije i filozofije sa praktičnim radom.

U 7. i 8. razredu svih gimnazija, biraju se obavezni izborni nastavni predmeti u obimu od 8 do 12 sati.

Po nešto imjenjenom programu djeluju i :

• općeobrazovne više škole s težištem na umjetničkom ili sportskom obrazovanju,
• dopunska gimnazija, u koju je upis moguć bez starosnih ograničenja,
• gimnazije za zaposlene, sa večernjom nastavom u trajanju od 9 semestara,
• Savezna gimnazija za Slovence Klagenfurt, nastava se izvodi na slovenskom jeziku,
• Dvojezična savezna gimnazija Oberwart, nastava se izvodi i na hrvatskom i mađarskom jeziku,
• Školski dom za učenike na zanatskom obrazovanju Ebenau, općeobrazovne više škole sa zanatskim obrazovanjem za stolarski i bravarski zanat i radio-mehaniku/elektroniku i
• gimnazije sa pojačanom nastavom stranih jezika.

Postoje i općeobrazovne više škole sa internatom.

Zanatske škole

U ovim školama šegrti stiču teorijska znanja kroz stučnu nastavu sa praktičnom obukom. Stručno-teorijska nastava i nastava pogonske ekonomije odvijaju se u dvije grupe uspješnosti. Škola se pohađa ili jednom sedmično ili u obliku nastavnog kursa od osam sedmica, tokom svake školske godine. Preduslov za upis u zanatsku školu je sigurno mjesto šegrta u nekoj firmi, u kojoj će učenik odrađivati praktičnu obuku. Status učenika (šegrta) je sličan statusu radnika zaposlenog u firmi, te su njegovo radno vrijeme, prava i obaveze, regulirani posebnim zakonom. Učenik u toku školovanja, dobija novčanu nadoknadu, čija visina zavisi od školske godine i vrste zanata kojeg učenik pohađa. Visina naknade regulirana je kolektivnim ugovorom privredne grane.

Srednje stručne škole

Obrazovanje u srednjim stručnim školama traje od 1 do 4 godine. Uvjet upisa je završen 8. školski stepen. Za učenike sa lošim uspjehom iz glavnih predmeta, obavezan je prijemni ispit. Ispita su oslobođeni đaci koji završe 9. školski stepen, politehničku školu, osim ako to nije škola sa posebnim zahtjevima na području sporta i umjetnosti. Učenici koji završe ove škole imaju pristup zanatima. Različitim dopunskim kursevima moguć je pristup ispitu zrelosti i diplomskom ispitu, kao i stručnom ispitu zrelosti. Neke od srednjih stručnih škola su:

• Tehničke, zanatske i umjetničko-zanatske stručne škole, sa trajanjem od 4 godine,
• Trgovačka škola, 3 godine,
• Stručna škola za privredna zanomanja, 3 godine,
• Škole za gospodarenje u domaćinstvu, 2 godine,
• Stručna škola za modni dizajn i tehniku odjevanja, 1 ili 2 godine,
• Stručna hotelijerska škola, stručna škola za turizam, 3 godine,
• Stručne škole za socijalna zanimanja, 2 ili 3 godine,
• Stručne poljoprivredne i šumarske škole, 2 do 4 godine i
• Škole za zdravstvenu zaštitu i njegu bolesnika.

Više stručne škole

Viša stručna škola (HTL) Mödling

Više stručne škole traju 5 godina i daju viši nivo stučnog obrazovanja. Završavaju ispitom zrelosti i diplomskim ispitom, što je uvjet za studij i zaposlenje u javnoj službi. Ovisno o obrazovanju moguć je pristup raznim obrtima. Apsolventi nekih od viših škola, nakon dvogodišnje djelatnosti u struci, stiču pravo da obavljaju zanatsku djelatnost, bez polaganja majstorskog ispita, a nakon tri godine prakse u struci stiču pravo na zvanje "inženjer". Uvjeti prijema su završen 8. ili 9. stepen i po potrebi položen prijemni ispit. Najvažnije više stručne škole su:

• Više tehničke i zanatske obrazovne ustanove,
• Viša obrazovna ustanova za modu i tehniku odjevanja i viša obrazovna ustanova za modni dizajn i oblikovanje proizvoda,
• Viša obrazovna ustanova za turizam,
• Trgovačka akademija,
• Viša obrazovna ustanova za privredna zvanja,
• Više poljoprivredne i šumarske obrazovne ustanove.

Nastava religije

Država se, na osnovu Konkordata sa Vatikanom iz 1933. godine i Ustavom zagarantirane jednakosti, ne smije mješati u resor nastave religije. Postavljanje nastavnog osoblja i obrazovanje istog, te donošenje planova su zadaci religijskih zajednica, koje od države dobijaju pomoć. Nastava religije je obavezna za đake koji pripadaju jednoj od priznatih religijskih zajednica u Austriji. Djeca, odlukom roditelja, mogu biti i odjavljena. Osim rimokatoličke, evangelističke i islamske, nudi se i održava nastava religije za djecu pravoslavne, jevrejske i budističke vjeroispovjesti.

Nastava maternjeg jezika

U Austriji pohađaju školu djeca i mladi iz preko 160 zemalja svijeta. Više od 10% učenika s roditeljima kod kuće govori isključivo ili djelimično neki drugi jezik osim njemačkog. Zato se za učenike, čiji su roditelji ili oni sami stranci, oganizira nastava maternjeg jezika. Nastavu nudi Ministarstvo školstva, a prisustvo nastavi je dobrovoljno. Najveći broj učenika, koji za maternji imaju neki drugi jezik, govori turskim, zatim bosanskim, hrvatskim, srpskim, albanskim i rumunskim jezikom. Nastava se nudi u obaveznim školama, a u većim gradovima i na nivou srednjih škola. U školskoj 2006/07. godini iz bečkih škola su izašli prvi đaci koji su maturirali na maternjem, turskom jeziku. Nastava maternjeg jezika se obično nudi u popodnevnim satima, sa trajanjem od najmanje dva školska sata sedmično. Učešće na nastavi se bilježi u đačkim svjedodžbama potvrdom o prisustvu ili ocjenom. Na žalost su nastavnici koji izvode ovu nastavu često prepušteni vlastitoj maštovitosti, jer su materijali koje obezbjeđuje Ministarstvo često zastarjeli i nedovoljni. Pomoć matičnih država kroz ambasade i konzularna predstavništva je zanemariva. Interes roditelja i učenika, kojima je nastava namijenjena se kreće od pasivnosti do velike zainteresovanosti. Značajan broj je onih koji ponudu prihvaćaju, svjesni značaja i prednosti poznavanja drugih, pa i "malih" jezika.

Procentualni udio učenika sa drugim maternjim jezikom u Austriji školske 2006/07.

Integrativna nastava

Integrativna nastava i odgoj namijenjeni su djeci koja imaju poteškoće u učenju, zbog tjelesnih ili psiholoških razloga. U jednom razredu, uz učenike koji ga pohađaju, je nekoliko đaka koji zahtijevaju posebnu pomoć. U integracionim razredima su najčešće dvije nastavnice, od kojih je jedna školovana za rad sa djecom koja imaju teškoće. Ona izrađuje individualne planove za svakog takvog učenika i prati njegov rad i razvoj. Djeca sa potrebom posebnog pedagoškog poticanja mogu integrativno biti uključena u nastavu u nižoj i višoj osnovnoj školi, kao i na nižem stepenu općeobrazovnih viših škola. Nastoji se što više đaka sa poteškoćama obuhvatiti ovakvim načinom nastave i svakom djetetu obezbjediti uvjete za svestran razvoj.