Semiz-Ali paša

Ali paša Semiz (?, Prača - 28. juni 1565, Istanbul) bio je veliki vezir Osmanskog Carstva od 1561. do 1565. za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog.[1][2] Bio je begler-beg Egipatskog ejaleta od 1549. do 1555.[3]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Porijeklom je Bošnjak[4][5] iz Prače koja je u tom periodu pripadala Hercegovačkom sandžaku.[6][7][8]

Semiz Ali-paša
Rođenje
Prača
Smrt28. juni 1565.
Istanbul
ZanimanjeVeliki vezir Osmanskog Carstva
PrethodnikRustem-paša Opuković
NasljednikMehmed-paša Sokolović
Supružnik/ciAyse Humasah Sultan

Prije nego što je njegov otac prešao na islam, odveden je kao dijete u Istanbul u janjičare; srodnik Hasta Alije, ćehaje velikog vezira Ibrahim-paše, njegovim je utjecajem dospio u carski saraj, iz kojeg je izašao kao janjičarski aga.[9] U Istanbulu je stekao obrazovanje i obavljao visoke položaje. Počeo je kao mir-i alem (državni zastavnik) 1545, a potom je postavljen za begler-bega Rumelije.[10][11] Naslijedio je Daud-pašu na mjestu begler-bega Egipatskog ejaleta 1549. godine nakon kratkog mandata Lala Kara Mustafa-paše, koji je služio samo nekoliko mjeseci. Na ovom položaju je Ali-paša ostao do 1555.[12] Bio je vrlo debeo zbog čega je dobio nadimak "Semiz", što znači "debeli" na turskom jeziku.

Pod Ali-pašom Semizom su uspješno privođeni kraju ugarski mirovni pregovori.[13] Naslijedio je Rustem-pašu Opukovića na mjestu velikog vezira Osmanskog carstva 10. jula 1561. godine.[14][15]

Oženio se sa Ajšom Humasah Sultan, kćerkom Mihrimah sultanije i Rustem-paše Opukovića. Njihov brak predstavlja primjer usko povezane veze porodičnih odnosa na osmanskom dvoru jer je Ajša bila kćerka i supruga velikih vezira Carstva. Imali su četiri sina, ali je Ali-paša neočekivano umro 28. juna 1565. godine. Ajšu je time postala udovica sa samo 24 godine. Kasnije je imala još dva muža i nadživjela tri sina.[16][17] Semiz Ali-pašu je naslijedio Mehmed-paša Sokolović na mjesto velikog vezira.[18]

Sahranjen je uz mauzolej Ejjubi Ensarije u Istanbulu. Iza njega je ostalo dosta duhovitih dosjetaka, koje su zabilježili njegovi savremenici.[6]

Zaostavština

[uredi | uredi izvor]

Semiz Ali-paša je iza sebe ostavio bogat vakuf, kao i mnogi drugi osmanski veziri porijeklom iz Bosne. U Istanbulu na Ejupu je sagradio česmu 1558. godine i medresu na Fatihu 1565. godine koja je slična medresi sultana Sulejmana Veličanstvenog. Pored toga, Ali-paša je u Edirneu sagradio bezistan 1568. godine, kojeg čine 130 dućana. Bezistan je dug 300 metara i ima šest ulaza. Najznačajniji osmanski spomenik grada Babaeski jeste džamija Semiz Ali-paše. Gradnja je završena nakon njegove smrti, 1572. godine. Svi Ali-pašini vakufi su sagrađeni prema projektu poznatog osmanskog arhitekta Mimara Sinana.[19]

Osmanski putopisac Evlija Čelebija, prolazeći kroz Edirne, spominje više objekata koje su ostale iza Ali-paše: Kapali-čaršiju od 126 dućana i karavan-saraj. U obližnjem gradiću Babeskiju spominje kompleks Semiz Ali-paše Pračića (džamija, medresa, biblioteka, imaret, karavan-saraj, hamam, 13 šadrvana, čaršija, most).[20] Ali-paša Semiz je također u rodnoj Prači sagradio džamiju sa pratećim objektima.[21]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Pečevija Alajbegović, Ibrahim (2000). Historija 1: 1520–1576. El-Kalem i Orijentalni institut. str. 338.
  2. ^ Hadžihuseinović Muvekkit, Salih Sidki (1999). Povijest Bosne 1. El-Kalem i Gazi Husrev-begova biblioteka. str. 142.
  3. ^ Casale, Giancarlo (2010). The Ottoman Age of Exploration. Oxford University Press. str. 98, 102 i 114.
  4. ^ Československo-jihoslovanská revue, Opseg 5, Izd.1-2. 1935. str. 85.
  5. ^ Handžić, Mehmed, (1999), Teme iz književne historije, str. 244, Ogledalo, ur: Esad Duraković
  6. ^ a b Bašagić, dr. Safvetbeg (1931). Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Matica Hrvatska. str. 11.
  7. ^ Uzunçarşılı, prof. İsmail Hakkı (1975). Osmanli Tarihi, II cild. str. 551.
  8. ^ Murvar, Vatro (1989). Nation and Religion in Central Europe and the Western Balkans: The Muslims in Bosna, Hercegovina, and Sandžak. FSSSN Colloquia and Symposia, University of Wisconsin. str. 34.
  9. ^ Von Hammer, Joseph (1979). Historija Turskog Osmanskog Carstva. Elbookers. str. 485 i 486.
  10. ^ Bašagić, dr Safvet-beg (1931). Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini. Matica Hrvatska. str. 11.
  11. ^ Prilozi, godina XIV Broj 14-15. Institut za istoriju Sarajevo. 1978. str. 89.
  12. ^ Casale, Giancarlo (2010). The Ottoman Age of Exploration. Oxford University Press. str. 102 i 114.
  13. ^ Von Hammer, Joseph (1979). Historija Turskog Osmanskog Carstva. Elbookers. str. 486.
  14. ^ Murvar, Vatro (1989). Nation and Religion in Central Europe and the Western Balkans. FSSSN Colloquia and Symposia, University of Wisconsin. str. 34.
  15. ^ Pečevija Alajbegović, Ibrahim (2000). Historija 1 1520-1576. El-Kalem i Orijentalni Institut. str. 338.
  16. ^ Miszczak, Izabela (2021). Edirne: Gateway to the Balkan. ASLAN Publishing House.
  17. ^ Pečevija Alajbegović, Ibrahim (2000). Historija 1 1520-1576. El-Kalem i Orijentalni Institut. str. 338.
  18. ^ Prelog, dr Milan (1919). Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva. str. 69.
  19. ^ Dervišević, Haris (8. 5. 2018). "Bošnjaci su vakufima gradili Osmansko carstvo". Pristupljeno 17. 9. 2021.
  20. ^ Džafić, Jusuf (18. 9. 2014). "Evlija Čelebija o Bošnjacima [III dio]". Pristupljeno 17. 9. 2021.
  21. ^ Mujezinović, Mehmed (1977). Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II. Veselin Masleša. str. 88.