Ivan Goran Kovačić

Ovo je glavno značenje pojma Ivan Goran Kovačić. Za druga značenja pogledajte Ivan Goran Kovačić (razdvojba).
Ivan Goran Kovačić
Ivan Goran Kovačić
Puno imeIvan Goran Kovačić
Rođenje21. ožujka 1913., Lukovdol, Hrvatska
Smrt12. srpnja 1943., okolica Foče, kod sela Vrbnice, Bosna i Hercegovina
Zanimanjeknjiževnik
NacionalnostHrvat[1]
Period pisanja1929. – 1943.
Važnija djela
  • Lirika 1932, Dani gnjeva, Jama
Portal o životopisima

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice,[2] 12. srpnja 1943.)[3] bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar, publicist i književni kritičar. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika.

Životopis

[uredi | uredi kôd]
Rodna kuća Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.

Ivan Kovačić rodio se je 1913. godine u Lukovdolu u obitelji Ivana i Ruže rođ. Klein.[4][5] Otac mu je bio Hrvat, a majka Židovka. Imali su još četvero djece: Otona (1903. – 1981.), Roziku (1911. – 1918.), Zvonka (1916. – 1958.) i Roziku (1920. – 1921.).[6]

Pučku školu ("obospolnu nižu pučku školu") pohađao je od godine 1919. u rodnome mjestu,[6] a godine 1923. zbog školovanja odlazi u Karlovac gdje je završio prve tri godine realne gimnazije.[7][8] Iz Karlovca je prešao u Zagreb u kojemu je od godine 1926. i tu nastavlja školovanje u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji do godine 1932. Po završenoj maturi upisao je slavistiku, godine 1932., na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na fakultetu položio je pet semestara, a nakon šestoga semestra prekinuo je studij. Godine 1935. intenzivnije se posvećuje književnom i novinarskom radu. Godine 1935. imenu je pridodao nadimak Goran s kojim je želio izraziti svoju pripadnost rodnome kraju, Gorskome kotaru.[9] Iste je godine 8. kolovoza u Lukovdolu pred crkvom, a povodom 7. obljetnice smrti Stjepana Radića održao "javan govor političkog značenja bez odobrenja vlasti", zbog čega je osuđen "na kazan novčane globe od 500 din. u korist državne kase, koja se u slučaju neutjerivosti pretvara u kazan zatvora od 10 dana, te na platež takse od 20 dinara na presudu".[10]

Prvo novinsko namještenje dobiva godine 1936. i otada se uzdržavao baveći se novinarskim poslovima; uređivao je kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku (1936. – 1940.), potom u Novostima (1939. – 1941.). Od godine 1938. Kovačić je često boravio u sanatorijima za plućne bolesti.[9] Nakon što je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska bio je imenovan upraviteljem pošte u Foči, no Mate Ujević zadržao ga je u Zagrebu kao suradnika u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu.[11] Kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima.[12] Tada je sa sobom ponio i svoju nedovršenu poemu Jama.[13] Nakon dolaska u partizane kratko vrijeme ostao je s hrvatskim borcima, a onda je dodijeljen jednoj crnogorskoj borbenoj postrojbi.[9] Sudjelovao je u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno je pisao.

Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob godinama ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio u pjesmi Moj grob (svojevrsni epitaf samomu sebi).[14][15] Njegovo počivalište pronađeno je 1957. godine.[16] Dio njegovih pronađenih posmrtnih ostataka položen je godine 1996. u memorijalni spomenik (po projektu arhitekta Zvonimira Krznarića izradilo ga je klesarstvo Jerbić iz Samobora) u Lukovdolu.[17][18] Preseljenjem njegovih posmrtnih ostataka Lukovdol je postao i njegovo posljednje počivalište.[19]

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]
Početni stihovi Jame u mapi iz godine 1944., ilustracija Zlatka Price.[15]
Stihovi Jame u podnožju Kamenog cvijeta

Ako je pjesnikov zemni trag do danas ostao zametenim, izgubljenim u legendi, njegov je umjetnički trag itekako prepoznatljiv u hrvatskoj književnosti. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade. Tada se je, godine 1929., javio proznim zapisom Ševina tužaljka, koji je objavljen u časopisu Omladina. Piše na štokavskome i kajkavskome narječju. Već godine 1931. – napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama – zajedno s još dvojicom mladih pjesnika, Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem,[3] objavio je prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će godine 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva seljačkoga pokreta »otkrio hrvatstvo«, a »pobunu malenih«, te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskorištavanima, postavio je ciljem i smislom vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu - služeći se tehnikom lirskog realizma - uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, godine 1945. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme.

No, Goran je pjesnik i »polja svijetlih i polja tamnih«. »Polja tamna« naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama,Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju), a kulminirali su u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju - u proturatnoj poemi Jama,[17] tiskanoj nakon njegove smrti, 1944. godine. Nakon priključenja partizanima zajedno s Vladimirom Nazorom 1943. godine napisao je i zbirku Hrvatske pjesme partizanke (sačuvana su samo prva dva arka, 32 stranice) čije tiskanje započeto je u listopadu, nekoliko mjeseci nakon pjesnikove smrti, no njezino objavljivanje omela je peta ofenziva.[20] Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj prosvjed protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao »svjetlo/sklad — ljepota — umjetnost« i »tama/zločin«.

U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Vjekoslavu Kalebu, Ranku Marinkoviću, Miroslavu Krleži, Antunu Branku Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti. Napisao je zbirku dječje poezije Za našu djecu koja je objavljena godine 1951. Objavio je sedamdesetak zagonetka koje su tiskane u enigmatskoj periodici Sfinga, Rebus razonoda i Mladost.

Potpisivao se i pseudonimima kao što su: Ivan Kovačić te Iv. Kovačić, I. Kovačić, I. K., IK, ik, Lisina, Josip Litorić, jl, Jl, L. I., Lć-ć, I. L., –n, Striček Šimek, Crnac Nik, Cik, CIK, Ujak Vanja, Ivica, CAK, ran., Cik-Cak, Zvrk, (-ran.) I. G. K., –igk, (igk), an, -ran-, RAN, Ran, VIK i I. Sunčan.[17]

Prevoditelj

[uredi | uredi kôd]

Pokraj književnoga stvaralaštva Kovačić je bio i prevoditeljem, jednim od najplodnijih i najboljih prevoditelja lirike 1930-ih godina 20. stoljeća. Istaknuo se je u prijevodima engleske lirike a još je prevodio francuske, talijanske, njemačke, slovenske, češke i ruske pjesnike.[11]

Djela

[uredi | uredi kôd]

Posmrtno objavljena

[uredi | uredi kôd]

Nepotpun popis:

  • Hrvatske pjesme partizanke, Šuma Javornica u Gorskom kotaru, 1943. (suautor Vladimir Nazor) ↓1
  • Jama, Bari, 1944.; Delnice, 1944.; Crna Lokva, 1944.; Topusko, 1944.; Beograd, 1944.[20] (više od 14 izd. do 1999.); Zagreb 1947. (više od 9 izd. do 2001.); Sarajevo 1954. (6 izd. do 1971.); Titograd 1977.; Gornji Milanovac 1980.[17]
  • Ognji i rože, Zagreb, 1945., 1947., 1975. (Ognjevi i ruže), 2004.
  • Djela Ivana Gorana Kovačića, 2–4. (knj. 2 Dani gnjeva, knj. 3 Sveti psovač, knj. 4 Eseji i ocjene) Zagreb 1946.; 6. (knj. 6 Prijevodi strane lirike) Zagreb, 1947.; 7. (knj. 7 Pjesme) Zagreb 1948.; 1., 5.(knj. 1 Prvi koraci, knj. 5 Prikazi i članci) Zagreb 1949.
  • Mrak na svijetlim stazama, Beograd, 1947.
  • Sedam zvonara Majke Marije, Zagreb, 1947. (14 izd. do 2005.); Varaždin, 2005. (i druge pripovijetke).
  • Izabrana djela, Zagreb, 1951.
  • Za našu djecu, Zagreb, 1951.
  • Smrt u čizmama, Beograd, 1956.; Zagreb, 1964. (14 izd. do 1985.).
  • Pjesme, Beograd, 1959.
  • Poezija i proza, Zagreb, 1963.
  • Novele. Eseji i kritike. Pjesme, Zagreb, 1967.
  • Izbor iz djela, Zagreb, 1973. (5. izd. do 1987.)
  • Zagonetke Ivana Gorana Kovačića, prir. Slavko Peleh, Bjelovar, 1974.
  • Novele iz lukovdolskog zavičaja, Zagreb 1974.
  • Novele, pjesme, eseji, kritike i feljtoni, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 135 (s bibliografijom), Zagreb, 1975.
  • Poezija, Sarajevo, 1976., 1982.
  • Pjesme, Sarajevo, 1981., 1987.
  • Sabrana djela, 1–5 (s bibliografijom), Zagreb, 1983.
  • Pripovijetke, Zagreb, 1994. (7 izd. do 2006.)
  • Izabrane pjesme. Jama., Zagreb, 1997.

Spomen

[uredi | uredi kôd]
Poštanska marka izdana godine 1993. u čast Ivanu Goranu Kovačiću.
  • Mnoge škole, ulice i kulturno-umjetnička društva nazvani su po njemu.
  • U rodnome Lukovdolu mu je godine 1958. postavljen spomenik a u Zagrebu postavljen je godine 1964. (rad Vojina Bakića).[17]
  • U Lukovdolu je njegov Memorijalni muzej gdje ima stalni postav. Tu se nalazi i knjižnica s izložbenim prostorom.[18]
  • Njegova književna ostavština i korespondencija čuvaju se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.
  • Primjerak pjesničko-grafičke mape Jama iz godine 1944. nalazi se u Istorijskom arhivu Beograda.
  • Njemu u čast Hrvatska pošta je, o 50. obljetnici smrti, izdala poštansku marku i posebnu omotnicu (tzv. "Omotnica prvoga dana") ↓2 godine 1993.[21]

Goranovo proljeće

[uredi | uredi kôd]

Njemu u čast od godine 1964., svake godine, u njegovu rodnom mjestu Lukovdolu, u Gorskom kotaru, održava se pjesnička manifestacija Goranovo proljeće. Tijekom pjesničke manifestacije dodjeljuju se nagrade Goranov vijenac (od 1971. godine) i Goran za mlade pjesnike (od 1977. godine).

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑1 Pjesme Ivana Gorana Kovačića: "Ognjeni vlak", "Naša sloboda", "Leševi putuju", "Partizanka", "Kukavice", "Kljuse", "Jutro", "Proljeće", "Mrzimo vas!". Pjesma Vladimira Nazora: "Čamac na Kupi".[22]
  2. ↑2 "Osim marki, upotrebljavaju se i prigodni žigovi za njihovo poništavanje koji su u uporabi samo jedan dan. Žigovima se obilježava izdanje novih maraka koje se lijepe na posebne omotnice i nazivaju se "Omotnica prvoga dana"."[23]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Igor Graovac, Dragan Cvetković. Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati..., str. 194.:
    »Kovačić, I. G. (Ivan i Rozalija ili Ruža, rođena Klein) iz Zagreba, muškarac, neoženjen, Hrvat (rimokatoličke vjeroispovijesti), intelektualac (književnik), seljačkog porijekla, rođen 21. ožujka 1913. u Lukovdolu (Vrbovsko), najvjerojatnije ubijen iz pištolja ili zaklan 12. srpnja 1943. godine, vjerojatno u Avdinoj dolini na Krušičkom brdu pokraj Foče (BiH), partizan (Graovac, 1996., 2: 247).«, cpi.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 27. ožujka 2012.), preuzeto 13. rujna 2013.
  2. ↑ Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Književnost 3: čitanka s pregledom književnosti, uredio Zvonimir Diklić, I. (V., prerađeno izd.), Školska knjiga, Zagreb, u siječnju 1980., str. 142.
  3. ↑ a b c Proleksis enciklopedija: Kovačić, Ivan Goran, preuzeto 13. rujna 2013.
  4. ↑ Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Nataša Maksimović Subašić; Zora Dirnbach – Svjetionik s one strane nacionalizma; stranica 4; broj 110, lipanj / srpanj / kolovoz 2009.
  5. ↑ Predrag Matvejević. 2010. Tko je tko i odakle: strani velikani hrvatske kulture. Nacional. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. srpnja 2012. Pristupljeno 24. prosinca 2010.. Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti, Goranova se majka prezivala Klein) - tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkoga Otpora, po hebrejskome zakonu i predaji, rodom i porodom pripadao majčinoj strani
  6. ↑ a b Dragutin Tadijanović, Sabrana djela Dragutina Tadijanovića. Svezak V. Knjiga o hrvatskim piscima II, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 369.
  7. ↑ Ivan Goran Kovačić. Gimnazija Karlovac. Pristupljeno 2. svibnja 2023.
  8. ↑ Tragični pjesnik nedovršenih poema. Hrvatska riječ. Pristupljeno 2. svibnja 2023.
  9. ↑ a b c Ivan Goran Kovačić. Hrvatska riječ. Pristupljeno 2. svibnja 2023.
  10. ↑ Dragutin Tadijanović, Sabrana djela Dragutina Tadijanovića. Svezak V. Knjiga o hrvatskim piscima II, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 370.
  11. ↑ a b Kovačić, Ivan Goran, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 5. veljače 2019.
  12. ↑ Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. veljače 2017. (Wayback Machine), Vijenac, br. 498.:
    »Nije bio komunist, čak ni socijalist, nego simpatizer HSS-a kad se s Nazorom zaputio u čamcu preko Kupe u narodnooslobodilačku neizvjesnost. Pjesme koje je kao uvjereni antifašist napisao tijekom 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) izrazito su propagandistički intonirane, a s Nazorovim stihovima tiskane u zbirci Hrvatske pjesme partizanke (1943.) kao prosvjedi protiv zločina odišu etičnošću i osjećajem intelektualne i moralne odgovornosti.«, 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013.
  13. ↑ Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 407.:
    »Iz Zagreba je odnio sa sobom nedovršenu poemu Jama, prosvjednu pjesmu koja osuđuje zločin (...)«
  14. ↑ Ivan Goran Kovačić – uz 100. obljetnicu rođenja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. veljače 2019. (Wayback Machine), nsk.hr, 20. ožujka 2013., pristupljeno 5. veljače 2019.
  15. ↑ a b Ivica Župan, Ivan Goran Kovačić – u povodu 100. godišnjice rođenja. Pjesnik svijetlih i tamnih polja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. veljače 2017. (Wayback Machine), Vijenac, br. 498., 4. travnja 2013., preuzeto 14. rujna 2013.
  16. ↑ Tomislav Augustinčić, Goranovo proljeće: mjesto i društveno sjećanje u kontekstu pjesničkog festivala, Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Zagreb, 2017., str. 18., pristupljeno 10. svibnja 2018.
  17. ↑ a b c d e Kovačić, Ivan Goran, Hrvatski biografski leksikon, Sanda Lucija Udier (2009.), preuzeto 14. rujna 2013.
  18. ↑ a b Vahtar-Jurković, Koraljka., Obad Šćitaroci, Mladen. Pejsažno i perivojno naslijeđe Gorskoga kotara, // Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, sv. 25, br. 2(54), (2017.), str. 328. - 341., (Hrčak), fusnota 38 na str. 335., pristupljeno 10. svibnja 2018.
  19. ↑ Tomislav Augustinčić, Goranovo proljeće: mjesto i društveno sjećanje u kontekstu pjesničkog festivala, Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Zagreb, 2017., str. 19., pristupljeno 10. svibnja 2018.
  20. ↑ a b Dragutin Tadijanović, Kronologija Ivana Gorana Kovačića, str. 8., u: Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića, Lukovdol, 1975., pristupljeno 1. kolovoza 2020.
  21. ↑ 50. obljetnica smrti književnika Ivana Gorana Kovačića, posta.hr, pristupljeno 10. svibnja 2018.
  22. ↑ Dragutin Tadijanović, Sabrana djela Dragutina Tadijanovića. Svezak V. Knjiga o hrvatskim piscima II, Naprijed, Zagreb, 1989., str. 375.
  23. ↑ Muzej policije - Podzbirka: Filatelija, muzej-policije.gov.hr, pristupljeno 22. svibnja 2019.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ivan Goran Kovačić
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivan Goran Kovačić
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Ivan Goran Kovačić
v • r • u
Hrvatska književnost
Renesansa
Barok
Prosvjetiteljstvo
Romantizam
Realizam
Modernizam i postmodernizam