Proučavatelji starogrčke književnosti u različitim vremenima i na različitim mjestima izgovarali su starogrčki na različite načine. Ovaj članak pokriva te izgovore; moderna znanstvena rekonstrukcija njegovog drevnog izgovora potvrđena je starogrčkom fonologijom.
Među govornicima modernoga grčkog, od Bizantskog Carstva do moderne Grčke, Cipra i grčke dijaspore, grčki tekstovi iz svakog razdoblja uvijek su se izgovarali korištenjem onodobnog lokalnog grčkog izgovora. Ta metoda olakšava prepoznavanje mnogih riječi koje su ostale iste ili slične u pisanom obliku iz jednog razdoblja u drugo. Među klasičnim filolozima taj načine se često naziva Reuchlinijskim izgovorom, prema renesansnom učenjaku Johannu Reuchlinu, koji je branio njegovu upotrebu na Zapadu u 16. stoljeću.
Ipak, grčki udžbenici za srednje obrazovanje daju sažeti opis rekonstruiranog izgovora starogrčkog.[1] To uključuje razlikovanje kratkih i dugih samoglasnika i različitih naglasaka; izgovor »teškog haka« (spiritus asper) kao /h/ i izgovor β, γ i δ kao okluziva i diftonga kao takvih. Međutim, često se ne spominju drevni aspirirani izgovori θ, φ i χ koji su se razlikovali od modernoga frikativnog izgovora.
Teološki fakulteti i škole povezane ili pripadajuće Istočnoj pravoslavnoj crkvi također koriste moderni grčki izgovor, nasljedujući time tradiciju Bizantskog Carstva.
Proučavanje grčkog na Zapadu znatno se proširilo tijekom renesanse, posebice nakon pada Carigrada 1453. godine, kada su mnogi bizantski učenjaci došli u zapadnu Europu. Grčki su se tekstovi tada uglavnom izgovorali srednjovjekovnim grčkim izgovorom koji je blizak modernomu grčkom.
Počevši oko 1486. godine, razni znanstvenici (osobito Antonio iz Nebrije, Girolamo Aleandro i Aldo Manuzio) ocijenili su da izgovor nije u skladu s opisima koje su prenijeli drevni gramatičari te su predložili alternativne izgovore. Ovo je kulminiralo Erazmovim dijalogom De recta Latini Graecique sermonis pronuntiatione (»O točnom izgovoru latinskih i grčkih riječi«) izdanom 1528. godine. Sustav koji je on predložio naziva se erazmijanski izgovor.
U hrvatskoj školskoj praksi ustalila se, kao u drugim tradicijama, posebna vrsta izgovora grčkoga jezika prilagođena hrvatskoj fonologiji. Vokali se izgovaraju prema hrvatskim ekvivalentima, slovo ipsilon izgovara se kao hrvatsko /i/ ili /u/, diftonzi se izgovaraju tako da se oba glasa čuju, osim dvoglasnika ου koji se čita kao /u/. Potpisana jota ne izgovara se. Samoglasnici se također izgovaraju slijedeći hrvatsku fonologiju. Skup dviju gama glasi /ng/, slovo theta kao slijed /th/, a slova fi i hi kao hrvatsko /f/ i /h/. Slovo sigma pred glasovima /b/, /d/, /g/ i /m/ izgovara se zvučno, kao glas /z/.[2]
Takozvani teški hak (spiritus asper) izgovara se kao hrvatsko h.[2]
Naglasak, odnosno akut, ovisno o dužini, čita se kao hrvatski kratkosilazni ili dugouzlazni naglasak, a cirkumfleks kao hrvatski dugosilazni.[2]
|