Kultura Sovjetskoga Saveza

Agitpropov plakat kog je izradio Vladimir Majakovski.

Kultura Sovjetskog Saveza obuhvaća cjelokupnost umjetničkog i društvenog stvaralaštva u Sovjetskom Savezu u razdoblju od Revolucije 1917. godine do raspada zemlje 1991. godine. Uz svoje nesumnjive doprinose, koji su ostavili traga na čitavo čovječanstvo, ona je imala i svoje loše strane - od limitiranja sloboda stvaranja, do gotovo tiranskog odnosa prema onima koji ju nisu prihvaćali, što je rezultiralo cijelim valom emigracije nekih od najznačajnijih umjetnika XX. stoljeća.

Jedna od ključnih stvari na kojoj je Sovjetski Savez dao kao svoj doprinos razvitku kulture u svjetskim razmjerima, i utjecao na svijet kakav danas poznajemo je parola sa kojom su boljševici osvojili vlast, a glasila je 8 + 8 + 8 (Owenova sintagma o 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati za tzv - društvenu nadgradnju kulturu, sport, razbibrigu, školovanje).^[1][2] Sovjetski primjer je postepeno prodirao u većinu svjetskih zemalja, od Mussolinijeve Italije, preko socijalističke Francuske 1936.,^[3] do Meksika (koji je odredbu uveo u ustav 1917. godine) i Australije, nakon Drugog svjetskog rata.

Druga velika stvar koju je Sovjetski savez napravio na planu kulture bilo je opismenjavanje svog stanovništva. Iako ima podataka da ni Carska Rusija nije stajala loše na tom planu (po nekim statistikama 91 % djece išlo je u školu 1914.), to je ipak bila farsa, jer se dobar dio stanovništva nakon takvog školovanja znao samo potpisati, ali čitati nije znao. Stvari su se pogoršale za Prvog svjetskog rata, a i nakon njega za građanskog rata, pa je nepismenost rapidno porasla.

Vlada Sovjetskog Saveza donijela je dekret 26. prosinca 1919., kojeg je potpisao Lenjin, o Novoj politici opismenjavanja - znan kao likvidacija nepismenosti (ликвида́ция безгра́мотности, akronim: ликбез / likbez).^[4] Tim programom nisu bila obuhvaćena samo djeca školske dobi, već i svi odrasli čak i po totalno zabitim selima u specijalnim večernjim programima opismenjavanja. Veliki doprinos toj enormnoj akciji dali su mladi komsomolci i pioniri koji su se prihvatili zadatka da nauče starije nepismene sugrađane. Program je trajao do 1940., a na kraju je skoro 90 % stanovnika SSSR-a bilo pismeno.

Program opismenjavanja vodio se i na brojnim jezicima neruskih naroda SSSR-a, zvan je korjenizacija (коренизация), a omogućio je otvaranje škola na materinjim jezicima gotovo svim narodima (i narodnostima) SSSR-a i praktički doveo do stvaranja prvih pisanih djela tih naroda, kodifikcije jezika i formiranja kulture. Inicijator tog programa bio je sam Josif Staljin koji je na XIX. Partijskom kongresu održanom 1923. rekao da je to program borbe protiv Velikoruskog šovinizma koji je uzeo maha za NEP-a, jer da SSSR može uspjeti samo ako se u njemu svi narodi osjećaju slobodno.^[5] U praksi, staljinistička sloboda se ipak pokazala kao farsa koja je dovela do gušenja velikog broja kulturnih djelatnosti.

Većina analitičara tog fenomena nekako se slažu da se on da podijeliti na tri razdoblja (a može se dodati i četvrto);

• Lenjinovo razdoblje - koje je trajalo od Oktobarske revolucije do početka 1930-ih, kad se počeo uvoditi socijalistički realizam kao službeni partijski program, obavezan za sve koje se žele baviti tim poslom. Ono se poklapalo s provođenjem Nove ekonomske politike
• Drugo zadoblje ili Staljinov period - vrijeme tvrdog socijalističkog realizma koje je trajalo od 1930-ih do 1960-ih
• Treće razdoblje rastakanja socijalističkog realizma i postepene liberalizacije koje je trajalo od 1960-ih do 1980-ih
• Gorbačovljevo razdoblje Glasnosti, i osvajanja potpune slobode koje je trajalo od 1985. do raspada SSSR-a 1991.

Kronologija

Lenjinovo razdoblje

Prvo, Lenjinovo razdoblje, bilo je po mnogo čemu (a i danas je) inspiracija i zvijezda vodilja, svojevrsna zemaljska utopija brojnim intelektualcima i umjetnicima širom svijeta gotovo čitavo međuratno razdoblje, ali je njihovo oduševljenje nestajalo kad bi se bolje upoznali sa surovom realnošću života u Sovjetskom Savezu. Vjerojatno je najpoznatiji primjer za to američki novinar - John Reed, koji se toliko oduševio Oktobarskom revolucijom da je i život izgubio zbog nje.

To je bilo vrijeme traženja umjetničkog pravca koji bi najviše odgovarao izgradnji novog društva, doba liberalizma i eksperimenta. Taj period obilježili su Vladimir Majakovski u literaturi, Sergej Ejzenštejn i Dziga Vertov na filmu, suprematist Kazimir Maljevič, El Lissitzky i konstruktivist Vladimir Tatljin u likovnoj umjetnosti.

Čitav taj period umjetnici su slobodno putovali svijetom, izlagali, predavali a isto tako su ugošćivani i strani umjetnici.

Staljinovo razdoblje

Glavni članak: Socijalistički realizam

Karikatura života u Sovjetskom Savezu iz 1970-ih godina koju je izradio crtač Vitalij Peskov.

Staljinovo razdolje počelo je ukidanjem NEP-a i uvođenjem njegove prve petoljetke 1928. Ispočetka se fokus usmjerio na kritiku NEP-a i sve negativnosti koje je on sa sobom donio, što su najbolje prikazali Iljf i Petrov u svoja dva satirična romana, Dvanaest stolica (1928.) i Zlatno tele (1931.), o snalažljivom prevarantu Ostapu Benderu u kojima su, uz uobičajenu kritiku ljudskog karaktera i lakomislenosti, kritizirali devijantne posljedice NEP-a, što je Staljinu odgovaralo tijekom obračuna s opozicijom.

Sve do 1930-ih postojali su i kontakti sa zapadnim umjetnicima (Ernst May, Hannes Meyer), ali je polako kreativni individualizam zamijenio državni diktat i kontrola umjetnosti, koji je institucionaliziran 1932., uvođenjem socrealizma, dominantnog sociokulturnog pokreta koji je obilježio cijelu jednu epohu u razvoju zapadne kulture. Ipak takav je diktat bio nužno negativan, što zbog značajnog odljeva umjetnika u zemlje Zapada (fenomen disidentsva), što zbog represije i eliminacije nepodobnih umjetnika.

Vrijeme postepene liberalizacije

Od dolaska Nikite Hruščova na vlast 1954. otpočela je prvo politička demontaža staljinizma, koja se isprva uopće nije ni osjećala u kulturi. Ali se počela osjećati od 1960-ih u vrijeme najvećeg rivaliteta sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sovjetski savez se počeo ponovno otvarati (Moskovski filmski festival, angažiranje velikih stranih zvijezda kao što su Gilbert Bécaud, Franco Nero) snimanje koprodukcija i slično. "Hruščovljevo topljenje" dovelo je do znatnije liberalizacije umjetnosti, što je nekim autorima (kao što je Solženjicin) omogućilo da izdaju neka od svojih djela.

Ipak, korijeni staljinističkog diktata nad umjetnošću zadržali su se u glavnim državnim institucijama koje su i dalje kontrolirale umjetnost tako da je bilo izrazito teško ostvariti potpunu liberalizaciju umjetnosti.

Kratkotrajniji pokušaj novog diktata uslijedio je za vrijeme Leonida Brežnjeva, ali, kao što je rečeno, on nije imao velikog uspjeha i brzo je krahirao.

Vrijeme Glasnosti

Dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1985., Sovjetski Savez je ušao u svoju poslijednju državnopovijesnu fazu koja ga je gotovo u potpunosti, barem u kulturološkom smislu, približila zapadnom svijetu. Njegove reforme, objedinjene pod nazivom glasnost, rezultirale su ukidanjem cenzure, liberalizacijom umjetnosti i tiska, a konačno je bilča dozvoljena i kritika dotad nedodirljivih fenomena partije, države i ideologije.

Brojnim autorima omogućeno je kreativno stvaranje, neovisno o stupnju kritičnosti, a došlo je i do skidanja cenzure i objavljivanja onih djela koja su i po 60-ak godina bila obuhvaćena rigoroznim sovjetskim kaznenim zakonodavstvom.

Prijelazno razdoblje iz "carizma" u socijalizam

Članovi Udruženja slikara revolucionarne Rusije 1926. godine. S lijeva na desno: Evgenij Kacman, Isaak Brodskij, Jurij Repin, Aleksandar Grigorijev, Pavel Radimov.

U doba izbijanja Oktobarske revolucije, a ubrzo potom i Ruskog građanskog rata, ruski intelektualci i umjetnici su se našli podijeljeni na dvije sukobljene skupine. Prva je bila boljševička i prorevolucionarna, dok je druga revoluciju smatrala lošom. Boljševičke umjetnike predvodio je pisac Maksim Gorki, dok se belogardejski nastrojenim kontrarevolucionarima kao vođa nametnuo pisac Ivan Bunjin. Kada je boljševička pobjeda postala neupitna, kulturni djelatnici koji su podržavali poraženu stranu su, s preživjelim belogardejcima, napustili područje novoosnovanog Sovjetskog Saveza. Bijelu emigraciju, odnosno onu skupinu emigranata koji su Sovjetski Savez napustili iz političkih razloga, će, osim već spomenutog Bunjina, sačinjavati rumunjski pisac Nikita Smokine, Jurij Terapiano, koji postaje de facto predvodnik bijele emigracije, impresario Sergej Djagiljev, kompozitori Igor Stravinski i Sergej Rahmanjinov, glumac Yul Brynner, šahist Aleksandar Aljehin te mnogi drugi. Osim tog početnog gubitka, već poznatih umjetnika, nova će država izgubiti tek nastajuće talente Vladimira Nabokova (o kojemu će više riječi biti kasnije), Isaaca Asimova (jednog od začetnika znanstvene fantastike) i drugih, koji su, kao maloljetnici, s obiteljima napustili SSSR zajedno s poraženom belogardejskom vojskom.

Vladimir Lenjin, koji se nakon revolucije etablirao kao vođa nove države, bio je sklon stvaranju "proleterske umjetnosti", kao autohtonog izraza nove države, čemu u prilog ide njegova izjava:

Umjetnost pripada narodu. Ona mora ostaviti svoje najdublje korijene u samom srcu radničkih masa. Umjetnost mora izraziti osjećaje, misli i volju narodnih masa. Ona treba probuditi i razviti u narodnim masama umjetnike.

– Vladimir Lenjin

Ipak, nova vlast nije, u prvom desetljeću nove države, forsirala stvaranje takve umjetničke doktrine, koja će zapravo biti osnova za kasniji socijalistički realizam, što je omogućilo neometan prodor i razvoj avangardnih pokreta i u Sovjetskom Savezu, koji je nastao kao nasljednik kulturno (ipak) izoliranog Ruskog Carstva. Avangarda je u Sovjetskom Savezu odigrala praktički presudnu ulogu u formiranju umjetničkih ideja, a njezina specifičnost proizlazi iz toga što je svoje korijene imala u zapadnim idejama, ali ih je uspjela unaprijediti i stvoriti nove pokrete. Tako su pokreti kao futurizam (koji korijene ima u Italiji) ili ekspresionizam, u Sovjetskom Savezu imali velik broj sljedbenika, ali su isto tako bili podloga za stvaranje kubo-futurizma, rejonizma, suprematizma i konstruktivizma, koji su bili autohtoni rusko-sovjetski doprinos svjetskoj umjetnosti.

Profesor Vladimir Tagancev je mučen kako bi odao imena gotovo 800 intelektualaca koji sudjeluju u nepostojećoj zavjeri. Njih 98 je i pogubljeno.

Ipak, građanski rat i sveopće društveno razočaranje rezultatima revolucije od strane predratne državne elite koja je prihvatila novi režim će rezultirati rapidnim zahlađenjem odnosa između vlade i dijela umjetnika. Jedan od ključnih obračuna u sklopu tog konflikta bila je svakako Tagancevljeva zavjera iz 1921. godine. U sklopu te fabricirane zavjere, ČEKA je iskoristila činjenicu da je kod ubijenog stranog špijuna pronađena kućna adresa profesora Vladimira Taganceva da ga uhapsi i iz njega izvuče imena još stotine drugih intelektualaca koji su bili potpuno nedužni (kao i, uostalom, sam Tagancev). Na kraju će ih biti smaknuto nešto manje od 100, ali to neće promjene razmišljanja kulturnih djelatnika koji se protive novom poretku tako da će ih država uskoro početi protjerivati s svog teritorija. Među najvažnijim osobama koji u tom razdoblju napuštaju Sovjetski Savez su slikar Marc Chagall i dramaturg Arthur Adamov.

Dok je gubitak svih tih umjetnika donio neupitnu štetu novoj sovjetskoj državi, on je istovremeno otvorio prostor pojavi novih umjetnika koji su pokušali zauzeti njihovo mjesto. Tu prvu generaciju sovjetskih umjetnika su činili pisci Nikolaj Ostrovski, Mihail Šolohov, Vladimir Majakovski i Isak Babelj, kipar Leonid Sherwood, režiser Sergej Ejzenštejn te mnogi drugi.

Završni temelj stvaranju sovjetske umjetnosti će dati Kongres umjetnika pod predsjedanjem Maksima Gorkog 1934. godine, na kojem je odlučeno da će socijalistički realizam postati jedina i službena državna umjetnost Sovjetskog Saveza, dok se ostali umjetnički pravci napuštaju. Po zaključcima Kongresa, socrealizam se mora temeljiti na 4 stavke:

1. Umjetnost mora biti važna i razumljiva radničkoj klasi ("proleterizacija umjetnosti")
2. Umjetnost mora prikazivati scene iz svakodnevnog života
3. Umjetnost mora život prikazivati na realističan način (nasljeđe ruskog realizma)
4. Umjetnost mora podržavati, veličati i afirmirati ciljeve i ideje sovjetske države i partije.

Bez obzira na činjenicu da su ovi službeni zaključci donešeni 1934. godine, već godinama ranije su se kulturni djelatnici okrenuli prihvaćanju smjerova koje je podržavala sovjetska vlada tako da su u drugoj polovici dvadesetih godina XX. stoljeća, avangardni pravci počeli nestajati s kulturne pozornice SSSR-a, tako da je, na primjer, posljednja retrospektiva sovjetske umjetnosti s avangardnim elementima održana 1932. godine.

Kao i sve druge države, tako je i Sovjetski Savez imao svoje krovne udruge kulturnih djelatnika. Ona će koja će biti stvorena 1922. kao revolucionarna udruženja, će nakon promjene imena biti poznata kao Udruženje umjetnika Sovjetskog Saveza, koje će imati svoje pojedine ogranke. Isto tako, sovjetska država će svoje zaslužne umjetnike i nagrađivati, što službenim titulama, među kojima je najprestižnija bila ona Državnog umjetnika Sovjetskog Saveza, što stvarnim nagradama, među kojima su najznačanije bile Staljinova nagrada i njezina nasljednica, Državna nagrada Sovjetskoga Saveza dok je istovremeno svjetski najpoznatija Nobelova nagrada za književnost od strane službenog SSSR-a bila promatrana s skepsom i nepovjerenjem.

Književnost

Glavni članak: Književnost Sovjetskog Saveza

"Književni otac ruske revolucije", Vladimir Majakovski, portretiran nedugo prije svog samoubojstva 1930. godine.

Sovjetska književnost svakako je nastala na bogatoj tradiciji ruske književnosti koja je svoje temelje imala u velikim djelima Puškina, Gogolja i Dostojevskog. Ipak, prvo razdoblje sovjetske književnosti bilo je obilježeno avangardnim pravcima koji su pratili tadašnje tendencije umjetnosti na Zapadu. Književna avangarda svoje je razvoj primarno započela preko futurizma, kojeg je u autohtonu rusku formu pretvorio pjesnik Vladimir Majakovski. Ruski futurizam slavio je dostignuća boljševičke revolucije i bio usmjeren prema organiziranoj tehnokraciji koja bi u potpunosti realizirala pobjedu revolucije i u potpunosti dokinula s tradicijom "carističke" Rusije. Majakovski je svoju estetiku razradio još 1912., zajedno s Hlebnjikovim, u svom manifestu Šamar u lice javnom ukusu, a njegovo će stvaranje obilježiti kultna pjesma "Lijevi marš". Drugu struju ruske avangardne poezije sačinjavali su akmeisti, pjesnici koji svoju estetiku temelje na snažnoj simbolističkoj tradiciji ruske poezije. Tu spadaju Osip Mandeljštam i Ana Ahmatova^[6]. Mandeljštam je bio veliki nonkonformist te se oštro usprotivio "državnoj umjetnosti", posebice za Staljina (kog snažno kritizira u pjesmi "Staljinov epigram"),^[7] što je i dovelo do problematičnog odnosa s državnom. S druge strane, Ahmatova je lično izbjegla reprekusije zbog svog nonkonformizma, ali je njezin opus bio obilježen kontroverznim privatnim životom i osobnim tragedijama.^{[8][9][10][11][12]} Njezino najznačajnije djelo je lirski ciklus Rekvijem, trodijelni ciklus elegija, lamentacija i svjedočanstava o njezinom sukobu sa staljinističkim režimom.^[13] Posebna ličnost u sklopu avangardnog stvaralaštva sovjetske poezije bio je Sergej Jesenjin. Njegov je opus prvobitno bio obilježen opijenošću ruskom revolucijom, ali se nakon osobnog otrežnjenja posvetio stvaranju lirske autobiografije koja je obilovala nostaligičnim prikazima ruskog sela i prirodnog ambijenta i tako utjelovila jedan od najposebnijih književnih opusa suvremena književnosti.^[14] Ipak, takva osobna dihotomija i rastrojenost između grada, kojeg nije želio, i sela, kojemu se nije mogao vratiti, rezultirala je neurednom boemštinom i tragičnom smrću.

Lenjin je bio relativno sklon avangardnom stvaralaštvu kog je smatrao pogodnim tlom za stvaranje autohtone sovjetske umjetnosti, ali je dolazak Staljina na vlast 1924. godine doveo do sve negativnijeg odnosa prema avangardnom stvaralaštvu. Naime, Staljin je bio znatno skloniji "klasičnijem" izrazu i takvo je stajalište postepeno dovelo do uvođenja socrealističkih elemenata. Stvaralaštvo u razdoblju od 1924. do 1953. bilo je izrazito kompleksna i turbulentna pojava i bilo je obilježeno dvama strujama - onoj koja je podržavala socrealizam i onoj koja ga je smatrala nepotrebnim ograničavanjem umjetničkog izraza (postoji velika sličnost sa sukobom na književnoj ljevici koji se vodio u Jugoslaviji, a čija je glavna ličnost bio Miroslav Krleža, kao protivnik socrealizma).

Gorki čita Staljinu (1949.), slavna slika Viktora Govorova koja ilustrira anegdotu prilikom koje je Gorki pred Staljinom, Molotovim i Vorošilovim pročitao svoju bajku "Djevojka i smrt", za koju je Staljin rekao da je moćnija od Goetheova Fausta.^[15]

Korijene socrealizma nalazimo još u razdoblju prije revolucije, točnije u 1907. godini, kada Maksim Gorki izdaje svoj roman Mati. Gorki se slobodno može nazvati "ocem" socijalističkog realizma, a upravo je njegov roman Mati postavio prototip socrealističkog junaka u liku požrtvovne Pelagije Nilovne, ideala revolucionarnog heroja, požrtvovnog proletera koji, uklopljen u daljnji kontekst romana tvori i kreira osnovne elemente onoga što će se nazvati socrealističkom književnošću.^[16] Gorkijevo djelo izvršilo je snažan utjecaj na oblikovanje sovjetske umjetničke svjesti i poslužilo je kao temelj za razvoj jednog stila koji će u toj zemlji dominirati gotovo 50 godina. Velik doprinos socijalističkom izrazu dao je i revolucionar Nikolaj Buharin, čije djelo Abeceda komunizma iz 1920. (kojeg potpisuje kao koautor s Jevgenijem Preobraženskim), postaje osnovno štivo svog komunističkog znanja i najčitanije političko djelo u Sovjetskom Savezu. Ipak, Buharin će zbog političkog sukoba sa Staljinom završiti u zatvoru gdje će napisati autobiografiju Kako je sve počelo (1937./1938.) s realističnim opisom života u carskoj Rusiji na početku XX. stoljeća, koja će prvi put biti objavljena tek po raspadu SSSR-a. Nikolaj Ostrovski svakako je bio najveći pisac ozvaničenog socrealizma, a njegov roman Kako se kalio čelik spada u sam vrh sovjetske književnosti. Razlog romu je svakako glavni lik, Pavel Korčagin, jedan od rijetkih likova socrealizma koji je bio od krvi i mesa, životan lik, a ne samo ideološka metafora nekog apstraknog proleterskog junaka.^[17] Posebno mjestu u periodu staljinističkog socrealizma zauzima i Vsevolod Višnevski, jedan od rijetkih dramskih autora u sovjetskoj književnosti. Njegova drama Optimistična tragedija iz 1933., napisana povodom 15. godišnjice Crvene armije, postala je jedno od najpopularnijih djela sovjetske književnosti (stalno izvođenje, ekranizacija) i jedno od najznačajnijih dramskih djela tog razdoblja.

Boris Kustodijev: Portret pisca Zamjatina (1923.). U svom pismu Staljinu, u kojem je tražio odlazak iz Sovjetskog Saveza, Zamjatin je napisao: Prava književnost može postojati samo kada ju stvore, ne marljivi i pouzdani časnici, već luđaci, samotnjaci, heretici, sanjari i skeptici.^[18]

Druga umjetnička struja, koja bi se slobodno mogla nazvati larpurlartističkom, nije imala nekakvih izraženijih zajedničkih obilježja osim onog da su autori, u ovoj ili onoj mjeri, stvarali djela koja nisu bila u skladu sa socrealističkom doktrinom. Raspon tih djela bio je od žanrova potpuno nespojivih sa socrealizmom (satira, znanstvena fantastika) do realistične kritike tadašnje države. Dok su autori iz ove prve, nekritički nastrojene, skupine izbjegli sukob s režimom, autori koji su kritizirali državu imali su i turbulentan odnos s istom. Isak Babelj je u svom proznom magnum opusu, zbirkama Crvena konjica i Priče iz Odese (obje 1926.), prvo desakralizirao dotad uzvišene (post)revolucionarne uspjehe i sveo ih na stvarnu razinu realističnim prikazom, da bi u svojoj kasnijoj drami, Maria (1935.), oštro kritizirao korumpiranost i trulost sovjetske birokracije, što je i razlog zašto njegova drama nikada nije izvedena u Sovjetskom Savezu. Babelj jest bio član Komunističke partije, ali ga je njegov turbulentni i autodestruktivni književni i privatni odnos s državom i njezinim dužnosnicima u konačnici koštao života.^[19] Andrej Platonov je svojim romanom Kotao postavio temelje ruskog egzistencijalizma, ali je istovremeno prošao put od pisca čije djela se uče u školama do onog kojemu su zbog kritike Staljinovih suradnika, mada nikada i njega samog, knjige zabranjene.^[20] Globalno najznačajniji autor čiji je rad onemogućen zbog kritičkog tona bio je, svakako, Jevgenij Zamjatin, koji je, kao i Platonov, prošao put od osobe koja podržava Oktobarsku revoluciju do pisca koji razočaran kritizira novi sistem. Njegovo djelo Mi predstavlja pesimističnu viziju tehnokratizirane i potpuno dehumanizirane budućnosti u kojoj totalitarna država posjeduje jedinu i apsolutnu vlast koja obuhvaća sve aspekte života. Radi se o svojevrsnom primjeru futurističke proze u kojoj se kritiziraju komunizam, totalitarizam i ističe distopija. Zamjatinov je roman napisan 1921., ali je u Sovjetskom Savezu bio zabranjen sve do 1988. godine,^[21] zbog čega je premijerno tiskan u Parizu, gdje će kasnije i Zamjatin doći nakon napuštanja Sovjetskog Saveza.^[22] Mi je značajn i po tome što je služio kao glavna inspiracija za velika antiutopijska djela Georgea Orwella^[23] (1984., Životinjska farma) i Aldousa Huxleyja^[24] (Vrli novi svijet). Posebno mjesto u razdoblju staljinizma zauzimaju i satiričari Iljf i Petrov, čiji su romani bili velike uspješnice svoga doba, te Danil Harms, koji je, odbivši pisati socrealistička djela, bio prisiljen pisati dječju književnost, koju je prezirao, dok njegova djela za odrasle, uz dva izuzetka, nisu bila tiskana. Posljednja velika specifičnost ovog razdoblja svakako je znanstvena fantastika, koja je bila potpuno atipičan umjetnički izraz u kontekstu staljinističke estetike, ali nije naišla ni na kakve prepreke. Najznačajniji predstavnici su Aleksandar Beljajev sa romanima Ariel, Glava profesora Dowella i Čovjek-vodozemac, te Aleksej Tolstoj sa svojim romanima Aelita i Hiperboloid inženjera Garina, prema kojemu je snimljen pionirski SF film. Valja napomenuti kako je Tolstoj pisao i prozu za djecu (Nikitino djetinjstvo), ali i povijesne romane (Petar I.) te kako je čak dva puta nagrađen Staljinovom nagradom (1941., 1943.).

Ilja Erenburg je bio prvi sovjetski pisac koji je otvoreno testirao granice poststaljinističke cenzure svojim romanom Otapanje. Mada je doživio kritike da šteti sovjetskom ugledu,^[25] roman je označio početak vala liberalizacije u sovjetskoj umjetnosti.

Nakon Staljinove smrti Sovjetski Savez ulazi u novo razdoblje obilježeno, praktički, odustajanjem o socijalističkog realizma tako da se u najvažnijim djelima ovog razdoblja više ne glorificira komunistički sistem i tipični revolucionarni junaci.^[26][27] U tom razdoblju, popularno nazvanom "Hruščovljevo otapanje", velik će utjecaj imati kultni časopis Novij mir. Ipak, valja naglasti kako period "Hruščovljevog otapanja" nije donio potpunu liberalizaciju tako da je državna kontrola umjetnosti još uvijek bila postojana unatoč njezinom značajnom popuštanju. To se posebice vidjelo na polju cenzorske birokracije, posebno one Goskomizdata, koja se, unatoč slabljenu kontrole, dugo godina nije mogla osloboditi krutih kriterija koji su bili postavljani umjetnicima. Naravno, socrealistički pisci su i dalje bili popularni i uživali su podršku države, dok su se autori koji su se protivili socrealizmu formirali u disidentski krug koji je svoja djela tiskao i u mase širio preko samizdata, koji se sastojao u ilegalnom ručnom kopiranju zabranjenih knjiga i njihovom prenošenju s ruke na ruku. Važnu ulogu u svemu tome odigrat će upravo Novij mir. Dok je Novij mir dugo vremena uživao državnu potporu, za vrijeme upravljanja pjesnika Aleksandra Tvardovskog, Novij mir je tiskao nekoliko kontroverznih članaka, a vrhunac slave doživio je tiskanjem romana Jedan dan Ivana Denisoviča. Novij mir je svakako odigrao ključnu ulogu u razvoju sovjetske književnosti što se, nakon što je Tvardovski prisiljen podnijeti ostavku 1970., očitovalo tek za vrijeme glasnosti, kada je časopis počeo tiskati djela autora koji su do tada bili zabranjeni u Sovjetskom Savezu.

Početak ove nove književne epohe označio je dobitnik Staljinove nagrade, novinar i pisac Ilja Erenburg, čiji je roman Otapanje^[28] uzet kao sinonim za cijelo novo doba. Taj njegov roman iz 1954. godine govori o korumpiranom upravitelju tvornice, "malom Staljinu", njegovoj ženi koja se sve više odaljava od njega i radišnom i pametnom inženjeru koji radi u njegovoj tvornici. Roman na simboličan način govori o "zaleđenom" razdoblju staljinističke umjetnosti koje se, njegovom smrću, počelo postepeno "otapati" i liberalizirati.^[29][30] Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira raniji sustav,^[31] ali istovremeno gaji jake domoljubne osjećaje i simpatije prema komunističkim idealima. Vrhunac takvog umjetničkog kritiziranja grešaka u sovjetskom sistemu je knjiga Ne samo s kruhom Vladimira Dudinceva, koja nakon štampanja 1956. izaziva senzaciju među sovjetskim čitateljima svojom pričom o izumitelju blokiranom od strane državne birokracije. Ta knjiga postaje književni simbol tadašnje književne slobode, ali piscu donosi probleme jer je korištena na zapadu u propagandne svrhe^[32] dok je kući žestoko kritiziran da je prešao dopuštenu umjetničku granicu,^[32][33] što će 1964. godine dovesti do prestanka izdavanja njegovih knjiga. Interesantno je spomenuti kako je Erenburg bio i koautor djela Crna knjiga, povijesne studije o nacističkom pokolju sovjetskih Židova, zajedno s Vasilijem Grossmanom, još jednim velikanom epohe i članom disidentskog kruga. Grossman je bio jedan od prvih autora koji su svoja iskustva iz konc-logora stavili na papir, ali je, zbog razilaženja s državnom verzijom povijesti, njegovo djelo zabranjeno, a Mihail Suslov je rekao kako se ono neće moći tiskati barem 200 ili 300 godina.^[34][35]

Neupitno najpoznatiji predstavnik, ujedno i vrhunac socrealizma, bio je Mihail Šolohov koji se proslavio još prije Drugog svjetskog rata, ali svjetsku slavu dostiže u šezdesetim godinama. Njegov četverodjelni epski ciklus Tihi Don, monumentalno prozno djelo o životu Kozaka u turbulentnom razdoblju ruske povijesti, donosi mu Nobelovu nagradu za književnost 1965.,^[36] a njegov kasniji roman, Uzorana ledina, samo je potvrdio njegovu autorsku veličinu.

Iako se najčešće navode, prije svega ruski i ukrajinski pisci ovog razdoblja, veliku ulogu o sovjetskoj književnosti su odigrali i autori koji su pripadali "marginalnim" republikama, a svoju su inspiraciju nalazili u rodnom kraju. Prvi među njima je Kirgistanac Čingiz Ajtmatov. Ajtmatov postaje poznat romanom Džamila (1958.), inspirianim kirgistanskim folklorom, a nakon njega i romanom Dan traje duže od stoljeća (1980.) o željezničkom radniku Buranjiju Jedigeju, koji je inspirao ekranizaciju iz 1990. godine. Drugi velikan, Fazil Iskander, slavu će doživjeti pričom Sozvezdie kozlotura (1966.), koja govori o pokušaju križanja koze i kavkaške antilope, čime je ismijao Hruščovljevu poljoprivrednu politiku i Lisenkovu pseudoznanstvenu genetiku. Zbog svog stila, Iskander je nazvan i "Abhaškim Markom Twainom".^[37]

S druge strane, krug autora koje nije simpatizirala čak ni Hruščovljeva birokracija počeo se formirati već sredinom 1950-ih godina i to preko djela Borisa Pasternaka. Pasternak je bio izrazito utjecajna ličnost u sovjetskim književnim krugovima, ali se nije slagao s državnom umjetničkom estetikom, zbog čega je jedan dio života proveo u izolaciji, radeći na svom remek-djelu, romanu Doktor Živago. Radilo se o djelu napisanom u romanesknoj tradiciji XIX. stoljeća, posebice onoj Lava Tolstoja, a osim odbacivanja socrealističkih ideja, roman je sadržavao i suptilnu kritiku sovjetske države za vrijeme Staljina. Sovjetski cenzori roman nisu prihvatili^[38] zbog čega je prokrijumčaren u Italiju, gdje je prvi puta i tiskan, a Pasternak se ubrzo našao na udaru kritika (što države što umjetničkih krugova) nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost 1958. godine, koju je zbog pritiska morao odbiti,^[39][40] postavši prvi autor koji je to učinio.^[41][42] U ovom raznom razdoblju, sovjetski cenzori su na popis zabranjenih knjiga stavili i djela Vladimira Nabokova, najznačajnijeg ruskog emigratnskog autora. Nabkovo je dio svog opusa napisao na ruskom (romani Dar, Lužinova obrana), ali se proslavio romanima na engleskom, među kojima je najznačajniji roman Lolita iz 1955. godine. U svom romanu, koji spada u sam vrh postmodernističke književnosti, Nabokov se na lucidan način poigrava s tabuom (dječje) seksualnosti i pedofilije. Zbog kontroverzne tematike, Nabokov je imao problema s tiskanjem svog magnum opusa, a nakon što je objavljen, sovjetski su ga cenzori promptno stavili na popis zabranjenih knjiga.

Profesor Joseph Brodsky tijekom akademske godine 1972./1973., fotografiran dok je radio na Sveučilištu u Michiganu.

Šezdesete su godine bile obilježene i nekolicinom velikih pjesničkih imena. Među njima jedan od najznačajnijih, što međunarodno što u Sovjetskom Savezu (imao je status javnog pjesnika),^[43] bit će Jevgenij Jevtušenko, koji se proslavio poemom Babi Jar (koja govori o pokolju kijevskih Židova 1941.),^[44] koja izaziva kontroverze u Sovjetskom Savezu,^[45] ali ne i reakciju sovjetske vlasti. Njegova supruga Bella Ahmadulina je bila najveća pjesnikinja svoje epohe koja je odskakala od ostalih tadašnjih pjesnika svojom strogo apolitičnom poezijom. Uz njih dvoje, značajni pjesnik je i Andrej Voznesenski, koji će biti proglašen najvećim sovjetskim i jednim od najvećih svjetskih pjesnika, a New York Times će ga nazvati neslužbenim kulturnim ambasadorom Sovjetskog Saveza. Posljednji veliki sovjetski pjesnik bio je Josif Brodski, koji je sovjetsku književnost obilježio kao mladić s problematičnim odnosom prema državi. Cenzori su njegovu poeziju smatrali vulgarnom pornografijom, a sam je pjesnik poslan na psihijatriju i naposlijetku uhapšen.^[46] Sa samo 24 godine, Brodski se uspio profilirati na sudu^[47] tako da su za ukidanje dosuđene mu kazne apelirali neki od najznačajnijih umjetnika tog vremena (Šostakovič, Sartre, Jevtušenko).^[48][49] Ipak, Brodski će nakon oslobođenja samo kratko boraviti u Lenjingradu, nakon čega odlazi u Sjedinjene Države gdje nastavlja pisati ljubavnu poeziju. Godine 1987. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.^[50]

Ipak, uz četvero velikana, noviju sovjetsku poeziju obilježili su i Armenac Gevorg Emin, poznat po svom jednostavnom izražaju te Gruzijac Bulat Okudžava, koji će biti ignoriran od strane državnih medija do kraja sedamdesetih godina, kada se proslavlja više kao pjevač nego pisac.

Solženjicin gleda iz vlaka u Vladivostoku prije kretanja na turneju po Rusiji 1994. godine. Portret je izradio Mihail Evstafijev.

Najveće ime disidentske književnosti svakako je Aleksandar Solženjicin, čija su osobna iskustva s radnim logorima u Sovjetskom Savezu uvelike utjecala na njegovo stvaralaštvo. Njegov kratki roman Jedan dan Ivana Denisoviča bio je prvi takve vrste koji je otvoreno progovorio o terorima Staljinovih gulaga tako da je bio siguran kandidat za zabranu, ali dogodilo se upravo suprotno. U obranu pisca i romana stao je sam Nikita Hruščov,^[51] iskoristivši djelo za obračun sa ostacima staljinizma,^[52] a ono je premijerno tiskano 1962. godine u Novom miru pod ravnanjem Aleksandra Tvardovskog. Roman je svakako označio prekretnicu u razvoju sovjetske književnosti, ali kako je već 1964. na vlast došao Leonid Brežnjev, koji je u kratkom periodu ponovo pokušao zaoštriti kontrolu umjetnosti, Solženjicinu je prostor za rad ograničen. Njegovo remek-djelo, roman Arhipelag GULAG, nije službeno objavljeno (samo preko samizdata), a pisac je 1974. godine uhapšen i izgnan iz Sovjetskog Saveza, nakon čega je i primio Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena četiri godine ranije.^[53]

Jedna od posljedica liberalizacije tiska bilo je i objavljivanje kontroverznog remek-djela Mihaila Bulgakova, romana Majstor i Margarita. Roman je napisan još 1937. godine, a preko dvije paralelne radnje bogate nadrealističkim elementima iznosi kritiku tadašnjeg sovjetskog društva i njegova književna ustroja. Ipak, mada je Bulgakov za života uživao osobnu Staljinovu protekciju (umro je 1940.),^[54] roman nije objavljen sve do 1967. godine, ali u revidiranom obliku bez 12% originalnog teksta,^[55] koji je bio dostupan samo preko samizdata. Roman je izvršio snažan utjecaj čak i 30 godina nakon dovršenja, a danas se smatra jednom od najboljih djela svjetske književnosti.^[56]

Julijan Semjonov je bio jedan od najpopularnijih sovjetskih pisaca u povijesti te zemlje, a njegovi su kriminalistički i špijunski romani doživjeli nekoliko ekranizacija.

Posljednje razdoblje sovjetske književnosti, ono od sedamdesetih do raspada zemlje, obilježit će, primatno, trojica autora. Prvi od njih je Julijan Semjonov, neupitno najpopularniji sovjetski autor kriminalističke i špijunske proze čiji ciklusi, "Političke kronike" i "Milicijski serijal" uvode u sovjetsku književnost policijski žanr i sovjetskog špijuna Stierlitza, koji će biti nazvan "sovjetskim Jamesom Bondom".^[57] U tom razdoblju razdoblju cvjeta književna karijera Jurija Bondareva koji u svojim djelima govori o običnim ljudima, a ne više proleterskim herojima u Drugom svjetskom ratu. Posljednji veliki sovjetski pisac bio je Jurij Trifonov, pionir "urbane proze", koji se odlučio za prikazivanje sovjetske svakodnevnice u velikim gradovima, ali bez ikakve ideološke funkcije,^[58] što je njegova djela, ciklus Moskovijske novele, te povijesni roman Nestrpljivi (1973.), učinilo izrazito popularnim i u Sovjetskom Savezu i u svijetu. Valja napomenuti kako je Trifonov bio jedan od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu 1981. godine,^[59][60] ali ona je, zbog Trifonovljeve smrti u ožujku, uručena Eliasu Canettiju.^[61][62] "Urbana proza" pojavila se kao antipod "seoskoj prozi", čiji je glavni predstavnik bio nagrađivani autor Valentin Rasputin.

Dolazak Gorbačova na vlast u Sovjetskome Savezu donio je novi i dosad najsnažniji val liberalizacije koji je konačno parirao nekim zemljama Zapada. Njegove političke reforme, perestrojka, kao i one kulturne, glasnost, donijele su osloboađenje sovjetske umjetnosti od ranijih ograničenja. Za kulturu, glasnost je dovela ukidanje cenzure i zabrane djelovanja, a brojna djela koja su desetljećima bila cenzurirana i dostupna samo preko samizdata konačno su tiskana i u Sovjetskom Savezu.

Likovna umjetnost

Isaak Brodskij: Vladimir Lenjin na tribini 1. svibnja 1920. (1927.)
"Lenjinistička umjetnost" obilježila je prvu fazu sovjetskog slikarstva, ali su ovakvi motivi počeli prodirati tek formiranjem jasnijih socrealističkih tendencija, što se dogodilo nakon Lenjinove smrti.

Likovna umjetnost u Sovjetskom Savezu uglavnom je nastala na ranijim temeljima ruske umjetnosti, koja je procvat doživjela za vrijeme realizma, kog su obilježili Ilja Rjepin i Ivan Kramskoj. Ipak, tradicionalistički ruski umjetnički duh nije predstavljao plodno polje za razvoj modernističih pravaca tako da je utjecaj impresionizma i postimpresionizma na razvoj ruske umjetnosti bio slab. Ipak, avangarda je rusku umjtenost donijela jedan novi svjetonazor koji je benevolentno prihvaćen i kao takav dočekao prve godine likovne umjetnosti Sovjetskog Saveza.

Sovjetska likovna umjetnost može se kategorizirati preko tri temeljne skupine koje su predstavljale objedinjenje određenih likovnih tendencija. Prvi skupinu sačinjavala je skupina avangardnih autora koji su djelovali na samom početku sovjetske države, čija je temeljna doktrina bio avangardni otklon od "buržoaske umjetnosti". Drugu skupinu obilježila je "državna umjetnost", odnosno socijalistički realizam, koji nije zaobišao ni likovnu umjetnost, mada su režimske kontrole bile znatno slabije nego kod književnosti i glazbe, a pravac se primarno oblikovao preko svoje ideološke funkcije veličanja sovjetske države i politike. Posljednja skupina obično se objedinjuje pod nazivom sovjetska nonkonformistička umjetnost koja je procvjetala nakon smrti Staljina. Nonkonformisti su se vratili na avangarde pravce s početka sovjetske države, a priglili su i apstraktne tendencije suvremenog slikarstva. Ova skupina imala je najviše problema sa službenom državom, mada je djelovala u razdoblju kada je liberalizacija već polagano nastupila.

Vremenski, sva tri perioda mogla bi se okvirno odrediti prema godinama, uz naglasak na to da je, kao i kod svake konkretne periodizacije umjetničkih razdoblja, granica uvijek relativna jer je nemoguće odrediti apsolutnu granicu prestanka određenog umjetničkog pokreta. Avangardna faza sovjetske umjetnosti mogla bi se tako odrediti na period od 1921. do 1932. godine, s naglaskom da se pravac počeo razvijati i prije samog formiranja Sovjetskog Saveza. Kada je 1932. godine donešen Staljinov dekret o umjetnosti, službeno je započela socrealistička faza sovjetske umjetnosti koja je u svom izvornom (staljinističkom) obliku trajala sve do 1953. godine, kada umire Staljin. Od 1953. pa do 1991. traje nonkonformističko razdoblje, koje je obilježeno trajnim procesom postepene liberalizacije, ali isto tako i kohabitacijom sa socrealizmom, što je često stvaralo brojne probleme umjetnicima.

Pioniri ruske avangarde
Chagall (1887–1985)	Kandinski (1866–1944)	Gončarova (1881–1962)
Larionov (1881–1964)	Maljevič (1879–1935)	Tatljin (1885–1953)
El Lissitzky (1890–1941)	Popova (1889–1924)	Rodčenko (1891–1956)

Ruska avangarda započela je još oko 1890. godine, a nastavila se i tokom prvih 10 godina sovjetske države. Ruska je avangarda dosljedno pratila europske umjetničke tendencije tog razdoblja i prigrlila nove pravce koji su, primarno, stizali iz Francuske. Osim ruske avangarde, prema pariškom povjesničaru umjetnosti Andréiju Nakovu, paralelno s ruskom postojala je i ukrajinska avangarda, koju su sačinjavali autori koji su rođeni ili koji su djelovali u Ukrajini.

Kult Ruske revolucije ostavio je značajnoga traga na ruske avangardne umjetnike, koji su prigrlili socijalističke ideje i željeli na taj način učiniti otklon od tradicionalne "buržoaske umjetnosti". Pod "buržoaskom umjetnošću", novo je rusko-sovjetsko slikarstvo primarno shvaćalo građanske stilove predimpresionizma, ali i impresionističko razdoblje slikarstva tako da se može reći da je ruska avangarda započela s nastankom kubizma, a kasnije i apstraktne umjetnosti. U sklopu toga razvilo se nekoliko stilova sukladno zapadnoeuropskim tendencijama, ali i nekoliko autohtonih stilova koji su obilježili istočnoeuropsku umjetnost mada na Zapadu nisu imali velik broj sljedbenika.

Ruska avangardna umjetnost započela je s neoprimitivizmom, koji doktrinarno nastaje u knjizi Neo-primitivizm Aleksandra Ševčenka iz 1913. godine. Ruska verzija neoprimitivizma kombinirala je estetiku kubizma i futurizma s "narodnom umjetnošču" bogatom ruskim folklornim motivima. Osim Ševčenka, neoprimitivzam su, u jednoj fazi, prigrlili gotovo svi relevantni sovjetski avangardni slikari, a u svojim ranim radovima ga je proslavio Marc Chagall. Chagalla se ipak pamti po nostaligičnim nadrealističkim slikama^[63] nastalim u Francuskoj, dok njegov najvažniji doprinos neoprimitivizmu predstavljaju slike Bella s bijelim ovratnikom, portret supruge Belle, te Zavaljeni pjesnik iz 1915. godine.

Sovjetska umjetnost - retrospektiva

Biciklist Natalija Gončarova, 1913. ulje na platnu , 78 × 85 cm Ruski državni muzej, Sankt Peterburg

Crveni i plavi rejonizam Mihail Larionov, 1911. ulje na platnu Museum Ludwig, Köln

Bijelo na bijelom Kazimir Maljevič, 1918. ulje na platnu , 79.4 × 79.4 cm Muzej moderne umjetnosti, New York

Glava br. 2 Naum Gabo, 1916./1964. metal , 175.3 × 134 × 122.6 cm Tate, Liverpool

Izbij Bijele Crvenim klinom El Lissitzky, 1919. litografija , 23 × 19 cm Van Abbemuseum, Eindhoven

Kupanje crvenog konja Kuzma Petrov-Vodkin, 1912. ulje na platnu , 160 × 186 cm Galerija Tretjakov, Moskva

Boljševik Boris Kustodijev, 1920. ulje na platnu Galerija Tretjakov, Moskva

Jevgenij Mravinski dirigira Lenjingradsku simfoniju [[Datoteka:|180px]] Lav Rusov, 1980. ulje na platnu

Malaja Sadovaja [[Datoteka:|180px]] Aleksandar Semjonov, 1979. ulje na drvu , 70 × 60 cm privatna zbirka, Rusija

Proljetni dan [[Datoteka:|180px]] Nikolaj Pozdnejev, 1959. ulje na drvu , 130 × 94 cm privatna zbirka, Sankt Peterburg

Gospode! Pomozi mi preživjeti ovu smrtonosnu ljubav Dmitrij Vrubelj, 1990. grafit , 3650 × 4800 cm Berlinski zid, Berlin

Nakon neoprimitivizma, avangardna umjetnost ušla je u fazu koja će, u ovoj ili onoj mjeri, biti pod utjecajem futurističkog izraza i estetike koja je prodirala iz Italije. Oko futurizma će se okupiti gotovo svi relevantni sovjetski umjetnici željni novog i slobodnog izričaja, ali ga oni neće samo dosljedno primijeniti nego će ga i razviti, a iz tog će razvoja proniknuti nekoliko autohtonih pravaca koji će obilježiti najraniju fazu sovjetske umjetnosti. Izuzetak od futurizma bila je apstraktna umjetnost, koju je u Njemačkoj razvio ruski slikar Vasilij Kandinski, koja je u kasnijem dijelu avangardne faze imala dominantan utjecaj. Kandinski je apstrakciju proveo kroz obe njezine faze, čistu (u kojoj ona nema forme) i geometrijsku (u kojoj apstraktne forme poprimaju oblik geometrijskih likova), uvevši tako likovnu umjetnost u novu fazu, kojoj će doprinos dati i rana sovjetska umjetnost preko određenih pravaca.

Za razliku od Italije, koja je imala Umberta Boccionija, Rusija nikada nije imala snažno slikarsko ime čistog futurizma, tako da je pravac koji je u Rusiji započeo 1910., kada David Burlijuk i njegova braća osnivaju skupinu Gileja, ostao primarno književni pokret kog su obilježili Velimir Hlebnikov i Vladimir Majakovski. Slikarstvo futurizma bilo je ograničeno tek na određen broj ekspresivnih propagandnih plakata koje proslavio upravo Majakovski. Slijedeći temeljne odlike futurizma - raskid s tradicijom te fascinacija dinamikom, brzinom i neumorivošću moderne tehnologije i urbanog života - ruski su slikari razvili kubo-futurizam, kombinaciju futurističke estetike s kubističkom stilizacijom koja je bila jedinstvena u umjetničkom svijetu.^[64] Pravac je započeo 1913. godine, Maljevičevom slikom Brusač škara, ali je svoj vrhunac doživio u radu dvaju slikarica - Natalije Gončarove i Ljubov Popove.^[64] Mada je Gončarova kasnije napustila Sovjetski Savez i radila u Parizu, njezin doprinos ruskom slikarstvu bio je sveobuhvatan, a njezin najznačajniji rad je slika Biciklist iz 1913. godine, koja je postala reprezentativni primjer kubo-futurizma. Popova je, s druge strane, bila pravi sovjetski umjetnik - školovana slikarica koja je putovala po zemlji i predavala na Vhutemasu, a za života je čak imala 7 izložbi (od 1910. do 1921.).^[65]

Istovremeno kada započinje i kubo-futurizam, javnosti je predstavljen i rejonizam, koji se počeo razvijati 1911. godine preko Gončarove i Mihaila Larionova. Te 1913., rejonizam je predstavljen na izložbi, a izdan je i Manifest rejonizma u kojem se iznose osnovna estetička načela pravca. Rejonizam je apstraktni stil nastao iz takvog estetičkog poimanja ranijih futurističkih načela,^[66] što je i logično s obzirom da je Gončarova bila jedan od vodećih predstavnika futurističkih pravaca u tadašnjoj Rusiji. Futuristička tehnokracija i dalje je postala inspiracija, ali je njezin izraz postao neodređeniji, temeljen na apstraktnoj estetici koju je "stvorio" Kandinski.^[66] Apstrakcijom se željela zornije prikazati dinamičnost tehnološkog razvoja XX. stoljeća, a u svrhu toga su korištene kontrastne boje koje ostavljaju dojam kretanja.^[66] Cijeli pokret ime je dobio po terminu ray (eng. zraka), s obzirom da se cjelokupna estetika ovog pokreta temeljila na korištenju dinamičkih zraka koje su predstavljale igru svjetlosti i pokreta. Sam Larionov je rekao kako rejonizam predstavlja pravi osjećaj umjetnosti u odnosu na ranije realističke konvencije koje su ugnjetavale umjetničku zajednicu. Iako nije bio dugog vijeka^[66] pa o njegovu padu govorimo već 1914. godine, rejonizam je imao snažan utjecaj na slikarstvo rane sovjetske države s obzirom da će kombinacija futurizma i apstrakcije biti dominantan izraz avangardnih umjetnika.

Spomenutu kombinaciju, avangarda će afirmirati kroz suprematizam i konstruktivizam. Početkom suprematizma smatra se slika Crni kvadrat^[66][67] Kazimira Maljeviča,^[68][69][70] iz 1915. godine. Iako je pravac formirao u predrevolucionarnom razdoblju, Maljevič je slavu stekao tek nakon boljševičke pobjede u revoluciji, kada njegovo slikarstvo, uz ono konstruktivista, postaje kralješnica novog sovjetskog slikarstva. Suprematizam je, u suštini, bio najčišći oblik geometrijske apstrakcije,^[66] s obzirom da je geometrijska apstrakcija Vasilija Kandinskog još uvijek sadržavala elemente ranije, čiste apstrakcije. Svakako, suprematizam je po mnogočemu bio revolucionaran umjetnički pokret ali, nažalost, njegov utjecaj izvan Sovjetskog Saveza nije bio značajan. Bio je, uglavnom, obilježen jednostavnim konstrukcijama koji su na jednobojnim platnima prikazivali različite, jednobojne geometrijske likove (kvadrate, krugove, trokute), mada je Maljevič u jednoj fazi stvaralaštva koristio višebojne suprematističke konstrukcije koje su kombiniranjem geometrijskih likova stvarale jednu idejnu cjelinu. Remek-djelom pravca danas se smatra Maljevičev Bijeli kvadrat na bijelom polju, koji se često uzima kao reprezentativni primjer cijelog pokreta. Sam Maljevič je bio izrazito utjecajan sovjetski umjetnik, predavač i član Narkomprosa, ali je ubrzo pao u nemilost staljinističke estetike koja je odbacila avangardu.

Suprematizam je bio, u cijelosti, antiutilitaristička i antimaterijalistička tendencija,^[66] lišena bilo kakve angažiranosti, rađena u duhu larpurlartističke doktrine. Maljevič nije poznavao nikakve objektivne kriterije funkcionalnosti ili korisnosti svojih djela, za njega su ona bila čista umjetnost,^[66] u čemu leži još jedna dodatna posebnost ovoga stila. Upravo je ova artistička tendencija Maljevičeva pravca bila glavni uzrok konflikta u sovjetskoj avangardi, koji se odvijao između konstruktivizma i suprematizma. S jedne strane, bio je utilitarni, angažirani i tendenciozni konstruktivizam, a s druge, potpuno artistički suprematizam.

Još jedna suštinska razlikla između dva pravca bila je ta što je suprematizam bio isključivo slikarski pravac, dok je konstruktivizam svoj najveći doprinos dao kiparstvu i arhitekturi. Konstruktivizam je došao kao konačni proizvod apstraktnih tendencija ruske umjetnosti i postao je ono što bi se moglo nazvati lenjinističkim konceptom autohtone sovjetske umjetnosti. Mada je on preko umjetnika emigranata prenešen i na Zapad, konstruktivizam je svakako bio originalan i revolucionaran sovjetski proizvod koji je uvelike utjecao na razvoj suvremene umjetnosti. Početak pravca datira u 1920. godinu, kada braća Naum Gabo i Antoine Pevsner izdaju Realistički manifest, dok je termin skovao Maljevič, koji se pejorativno na njega osvrnuo kao na umjetnost konstrukcije. Konstruktivistički umjetnički izraz bio je naglašeno angažiran, podređen ideološkoj volji i označio je konačni raskid s "buržoaskom umjetnošću". Konstruktivizam je uvelike bio uključen u tadašnji politički život, a njegova važna funkcija bila je unapređenje i stvaranje novog, sovjetskog društva uz raskid s buržoaskom tradicijom. Mnogi konstruktivisti bili su predavači na tadašnjim renomiranim školama, a sudjelovali su i u prostornom planiranju nove sovjetske arhitekture.

Kao što je rečeno, konstruktivizam je bio primarno kiparski i arhitektonski stil, ali je dao i svoj doprinos slikarstvu. Najznačajniji konstruktivistički slikar bio je Aleksandar Rodčenko, utjecajan umjetnik i predavač koji je redovito eksperimentirao sa stilovima, a vrhunac slave doživio je 1921. godine na izložbi 5x5=25, na kojoj se predstavio vjerojatno prvim monokromnim slikama. Dovoljno je reći da će Zapad taj pravac afirmirati tek nakon Drugog svjetskog rata. Rodčenko je naišao na velike simpatije sovjetske avangarde, koja je u njegovom konceptu vidjela artističku utopiju - konačni i apsolutni raskid sa buržoaskom tradicijom slikara, konačno rođenje nove umjetnosti i svojevrsni kraj slikarstva.^[71] Konstruktivističko kiparstvo obilježili su braća Naum Gabo i Antoine Pevsner, koji su svjetsku slavu stekli revolucionarnim kiparskim radom na Zapadu. Gabova estetika temeljila se na stvaranju volumena bez mase (šuplje strukture)^[66] koji je prethodio kinetičkoj umjetnosti,^[72] dok je Pevsner u svom radu spajao umjetnost i matematiku u stvaranju metalnih konstrukcija.

Vrhunac konstruktivističke umjetnosti nastao je u radu Vladimira Tatljina, kipara i arhitekta kog se danas uzima za glavnog predstavnika cijelog pokreta. Njegovi kiparski radovi označeni su kao kontra-reljefi, a Tatljin je njima eksperimentirao s tradicionalnom umjetnošću. Ipak, konstruktivizam se kod Tatljina formirao tek nakon umjetničkog sukoba s Maljevičem tokom izložbe 0.10, kada su se dvojica velikana i razišli - Maljevič je nastavio razvijati suprematizam, a Tatljin konstruktivizam. Vrhunac njegova opusa, a i cijelog pravca, trebao je biti Spomenik Trećoj Internacionali, naručen 1919., ali ta ideja nikada neće biti realizirana. O samom spomeniku, više riječi bit će u poglavlju o arhitekturi.

Ruska avangarda ponudila je i dvije zasebne ličnosti, koje nisu direktno pripadale nijednom od navedenih pravaca, mada su bile s njima povezane. Prvi od njih bio je Aleksandar Arhipenko. Mada Arhipenko nije dočekao sovjetsku državu (emigrirao je 1914. godine), njegov svekoliki doprinos avangardnom kiparstvu je nezanemariv. Arhipenko je svakako najpoznatiji ruski kubist, čiji se radovi nalaze diljem svijeta, a u svom kiparskom radu je poznat po eksperimentima s negativnim prostorom, a ujedno je bio prvi, nakon Picassa^[73], koji je kubziam prebacio u tri dimenzije.^[74][75] Drugi velikan je El Lissitzky, svestrani ruski umjetnik i učenik Kazimira Maljeviča. Mada je Lissitzky započeo kao suprematist, u svojim je djelima razvio taj pravac i stvorio preteču konstruktivističkog slikarstva, koja će snažno utjecati na formiranje samog pravca.^[76] Njegovo najznačajnije djelo je kultna propagandna litografija Izbij Bijele Crvenim klinom, u kojoj kombinira čak nekoliko avangardnih stilova.

Veliku ulogu u razvoju, afirmaciji i poticanju umjetnosti u Sovjetskom Savezu imale su institucije i škole, odnosno umjetnička udruženja. U tom početnom razdoblju, tokom kojeg traje afirmacija avangarde i lenjinistički koncepti favoriziraju avangardni izričaj, ključnu ulogu imali su Narkompros i Proletkult. Narkompros, odnosno Narodni komesarijat za obrazovanje, bila je službena državna institucija koja je bila zadužena za provođenje obrazovne politike i narodnog prosvjećenja,^[77] svojevrsna kombinacija ministarstava obrazovanja i kuluture. Narkompros je odigrao ključnu ulogu u afirmaciji avangardnih umjetnika, razvoju njihova rada i njihovoj protekciji, posebice dok je ravnatelj bio Anatolij Lunačarski. Lunačarski je otvoreno štitio umjetnike poput Majakovskog, Maljeviča, Tatljina ili Meyerholda i poticao slobodni umjetnički izričaj, ali je, zajedno s velikim brojem umjetnika, stavljen u nemilost za vrijeme Staljina. Godine 1946., Narkompros je uključen u sastav Ministarstva obrazovanja. Narkompros je bio zadužen i za osnivanje Proletkulta, eksperimentalne umjetničke organizacije povezane s revolucionarnim idealima. Proletkult (rus. "proleterskaja kultura") je bio ključan za oblikovanje radničke kulturne svijesti, a glavni ideolog organizacije bio je filozof Aleksandar Bogdanov. Na svom vrhuncu, Proletkult je brojao 84,000 aktivnih članova, ali je potreba za istovremenim postoanjem Narkomprosa i Proletkulta, završetkom građanskog rata, prestala,^[78][79] tako da je 1920. godine Proletkult pripojen Narkomprosu.^[80][81][82] Među umjetničkim školama, najveću važnost zauzima Vhutemas, odnosno Visoka umjetnička i tehnička škola osnovana 1920. godine u Moskvi. Vhutemas je odgojio generacije sovjetskih slikara, a avangardni duh te institucije poticali su profesori, koji su mahom dolazili iz redova avangardnih velikana.^[83][84] Uz Vhutemas, utjecajna je bila i Umjetnička škola u Vitebsku, koju je osnovao Marc Chagall, a na kojoj su se školovali neki od najpoznatijih sovjetskih umjetnika. U Vitebsku je nastala i grupa UNOVIS, koju osniva Maljevič; radilo se o kratkotrajnoj, ali izrazito utjecajnoj umjetničkoj skupini koja je bila samo jedna od mnogih u Sovjetskom Savezu. Ipak, sva nezavisna udruženja i organizacije su u kolovozu 1932. ukinute u korist osnivanja Lenjingradske i Moskovske unije umjetnika, čime je sovjetska umjetnost i službeno ušla u fazu socijalističkog realizma.

Socijalistički realizam bio je dominantni likovni izričaj od 1932. do 1953., s tim da će njegov utjecaj biti snažan sve do 60-ih godina. Radilo se o službenoj državnoj estetici^[85] koja se zalagala za realistično prikazivanje "malog čovjeka", rada i uspjeha revolucije.^[86] "Heroizacija" se poticala.^[86] Ipak, iako je socrealizam trebao biti jasan i nedvosmislen,^[87] takvi zahtjevi često su se sukobljavali s propagandnim zahtjevima pravca tako da je pravac, u određenim momentima, bio bliži romantičarskoj idealizaciji nego pravom realizmu.^[88] U svojoj početnoj fazi, socrealizam je bio prepun revolucionarne simbolike i epskih portreta sovjetskih državnika koji, usprkos svom realizmu, evidentno predstavljaju propagandnu umjetnost. Tek se u kasnijoj fazi pravac približio realističkom prikazu "malog čovjeka" i svakodnevnog života, prilikom čega će nastati neka hvalevrijedna ostvarenja.

Pioniri socrealizma
Brodskij (1884–1939)	Petrov-Vodkin (1878–1939)	Kustodijev (1878–1927)
Semjonov (1922–1984)	Semjonov (1911–1992)	Kornejev (1922–1973)
align=center	align=center	align=center |

Početak likovnog, kao i književnog, socrealizma može se pronaći puno prije njegova ozvaničenja 1932. godine. Kuzma Petrov-Vodkin se 1910. godine pojavio svojim kontroverznim Snom, a već 1912. godine naslikao je svoje Kupanje crvenog konja, simbolističku sliku koja će mu donijeti instantan uspjeh. Dugo je Petrov-Vodkin eksperimentirao sa stilovima i socrealizmom prije nego je 1932. godine izabran za prvog predsjednika Lenjingradske unije umjetnika. Njegovo posljednje veliko djelo bila je slika 1919. Alarm (1934.). Drugi renomirani autor koji se tek u poznom razdoblju bavio socrealizmom bio je Boris Kustodijev, veliki portretist u doba carizma (naslikao je i portret Nikolaja II.), čija je slika Boljševik iz 1920. godine često korištena kao simbol revolucionarne pobjede i ranog socrealizma.

Konačno uobličenje socrealističkog slikarstva zasluga je Isaaka Brodskog, najutjecajnijeg sovjetskog slikara 30-ih godina. Kao učeniku Ilje Repina, Brodskom je realizam bio blizak, ali ga je svojim epskim portretima državnika i događaja iz nove sovjetske povijesti uobličio u stil koji će dominirati sovjetskom umjetnošću. Brodskij je bio i pedagog koji je odgojio mnoge kasnije sovjetske umjetnike, a sebe je proslavio portretima Vladimira Lenjina. S druge strane, portretima Lenjinova nasljednika Staljina proslavio se Aleksandar Gerasimov, koji je nakon Staljinove smrti, u valu destaljinizacije, bio u nemilosti službene države.^[89] Popularan umjetnik iz tog razdoblja bio je i kipar Leonid Sherwood, najveće ime socrealističkog kiparstva. Sherwood je bio jedan od prvih umjetnika koji se priključio socrealističkom pokretu te je sudjelovao u izradi službenih bisti i spomenika sovjetskih državnika, što ga je i proslavilo. Sudjelovao je i u arhitektonskim radovima, a posljednji veliki projekt trebao mu je biti monumentalni kip Vladimira Lenjina.

Razvijenu fazu socrealizma obilježili su, primarno, slikari, koji se mogu grupirati prema temama koje su preferirali. Među portretistima se ističu Lav Rusov i Boris Kornejev. Rusov se proslavio realističnim portretima "malih ljudi" i kulturnih djelatnika,^{[90][91][92][93][94][95][96]} među kojima se ističe njegova serija portreta dirigenta Jevgenija Mravinskog.^[93] Kornejev je na svojim portretima također prikazivao svakodnevnicu te se, kao i Rusov, otklonio od ranijih idealizacija sovjetskih državnika, a doprinio je i na polju pejsaža i žanr slikarstva. Pejsažno slikarstvo obilježili su Arsenij Semjonov i Aleksandar Semjonov, čiji je stil bio vrlo sličan, a često su koristili urbane motive (gradove, ulice, zgrade)^{[97][98][99][100][101][102][103][104][105][106]} koje su prikazivali na neobičan način koji je odavao dojam artificijelnosti. Još jedan veliki pejsažni slikar je i Vasilij Golubjev, čiji su portreti bili ekspresionistička interpretacija realističkog izraza za koju je često koristio zimske scene.^[107][108] Posljednju skupinu čine žanr slikari, čija su najznačajnija imena Nikolaj Pozdnejev, Jurij Neprincev i Nina Veselova. Pozdnejev se proslavio nostalgičnim slikama ruske provincije u kojima prikazuje kolorit godišnjih doba,^{[109][110][111][112][113][114][115][116][117][118][119][120]} dok su Neprincevljev opus sačinjavali ratni motivi inspirirani vlastitim boravkom na bojištu. Veselova je bila najznačajnija sovjetska umjetnica i vrlo talentirana portretistica i grafičarka koja je sudjelovala na izložbama, a doktorirala je i likovnu kritiku.

Ipak, likovni socrealizam nije imao tako snažan utjecaj kao onaj književni o čemu svjedoči paralelna egzistencija pokreta znanog kao sovjetska nonkonformistička umjetnost. Mada se i avangardni počeci u širem smislu mogu svrstati u ovu skupinu, pravi sovjetski nonkonformizam započeo je tokom Hruščovljeva otapanja, kada su mnogi umjetnici iskoristili liberalizaciju koju je donijela Staljinova smrt. Ipak, službena država je i dalje afirmirala isključivo socrealizam, tako da su nonkonformisti i dalje bili u nemilosti vlasti te su morali svoja djela stvarati u osami, bez ili s ograničenom pravom na izlaganje u javnosti. Trend je tokom 50-ih započo moskovski profesor Elij Beljutin, koji je svoje studente poticao na eksperimente s apstrakcijom. Takav dualizam doveo je do dihotomije između "podzemne" i "službene" umjetnosti koja će Sovjetski Savez pratiti sve do njegova raspada.

Mada su nonkonformisti imali jedan kraći period kada su njihova djela izlagana, konačni kraj tomu došao je 1962. godine kada je Nikita Hruščov posjetio izložbu povodom 30. obljetnice Unije umjetnika u Manègeu, na kojoj su, između ostalog, bila izložena i neka nonkonformistička djela. Tu je Hruščov upao u verbalni sukob s poznatim kiparom Ernstom Neizvestnjijim oko društvene funkcije umjetnosti. Iako su nonkonformisti nakon te debate uživali blaže kazne, a čak su se uspjeli formirati u koherentnije skupine, država je i dalje zloguko gledala na njihovo stvaralaštvo i oni nisu mogli očekivati da će njihova djela biti priznata. Val liberalizacije tako nije ispunio svoja očekivanja. Zanimljivo je da se grupna kohezija nonkonformista ostvarila u ista dva grada u kojima su djelovale državne unije umjetnika, Moskvi i Lenjingradu. U Moskvi su djelovale grupe poput Bulevara Sretenskij, Lianozova ili Moskovskih konceptualista, dok je u Lenjingradu djelovala Petrogradska skupina, koja je proizašla iz Ermitaža. Značajnu ulogu imala je i Odeška grupa.

Prijelaz u 70-e godine donio je novu dominaciju politike i simplističkih formi koje su obilježile i zahtjeve uperene prema slikarstvu. Djela se više nisu procjenjivala temeljem njihove estetičke vrijednosti, već isključivo temeljem njihove političke kompatibilnosti - djela su bila ili "dobra" ili "loša", ovisno o njihovom političkom kontekstu. Takav razvoj događaja doveo je do brisanja granica između službene i neslužbene umjetnosti, mada nonkonformisti još uvijek nisu uživali autorsku slobodu u tom razdoblju.

U ovom periodu, svoj vrhunac u Sovjetskom Savezu doživljava konceptualna umjetnost, koja se razvija paralelno s klasičnim temeljima nonkonformističke estetike. Među nonkonformistima-klasičarima, značajnu ulogu u ovom posljednjem razdoblju igra nekoliko autora. Erik Bulatov slika velika, raznobojna platna s urbanim motivima, a u jednoj fazi je bio usko povezan i s Moskovskim konceptualistima. Specifičnu estetiku, kao kombinaciju tradicije ruskog realizma i avangarde, imao je Oleg Vasiljev, čija se djela danas nalaze u velikom broju svjetskih galerija. Kultno ime moskovskih nonkonformista bio je i Anatolij Zverev. Zverev je bio osebujna ličnost, a proslavio se tašističkim platnima koja su uspoređivali s apstraktnim ekspresionizmom Jacksona Pollocka. Njegovom uspjehu pridonio je kolekcionar George Costakis (čiji je portrer Zverev izradio), koji ga je nazvao najtalentiranijim sovjetskim umjetnikom, a svjetsku slavu dostigao je kada je njegov autoportret tiskan na naslovnici Lifea uz Serovljev portret Vladimira Lenjina, čime se želio naglasiti kontrast službene i podzemne umjetnosti. Kada je to saznao, Hruščov je bio bijesan, a sav je bijes usmjerio prema Zverevu, koji je od tog trenutka živio u skrivanju i nehumanim uvjetima, oviseći o pomoći uskog kruga prijatelja na dnevnoj bazi. Ipak, kada je Zverev umro 1986., na sprovodu je bilo nekoliko tisuća ljudi, a subsekventna retrospektivna izložba u Moskvi bila je apsolutni hit. Najznačajnije ime petrogradske skupine je Mihail Šemjahin, kipar i dizajner koji će svjetsku slavu steći tek u Ruskoj Federaciji. Iz Odeške skupine, najznačajnije ime je ono disidenta Vladimira Strelinkova, koji je 1978. godine emigrirao u Beč.

Novinski članak New York Timesa od 16. rujna 1974. povodom Izložbe buldožera dan ranije. Na slici je vidljiv vodeni top kako napada okupljene.

Najozloglašeniji događaj iz ovog razdoblja bila je Izložba buldožera od 15. rujna 1974. godine. Taj neslavni događaj bio je još jedna demonstracija sile sovjetske države i neosporivi kulturocid prema djelima nonkonformističkih autora te dokaz kako umjetnička sloboda u Sovjetskom Savezu, na polju likovne umjetnosti, nije postojala čak ni u posljednjoj fazi postojanja te države. Izložbu su organizirali Evgenij Ruhin i Oskar Rabin u urbanoj šumi izvan Moskve. Radilo se o izložbi nonkonformista (nije bilo nijednog "službenog" djela), koja je, prema Rabinu, bila više politički protest protiv opresivnog režima, nego čista estetika.^[121] Među autorima zastupljenim na izložbi bili su Lidija Masterkova, Aleksandar Ždanov, Leonid Sokov i konceptualisti Komar i Melamid. Njihov službeni zahtjev upućen vlastima nije naišao na odgovor tako da su autori samoinicijativno organizirali izložbu. Nakon samo par sati, KGB^[121] je poslao buldožere, vodene topove i kamione za otpad, kao i stotine policajaca u civilu da prekinu izložbu. Ta je naredba rezultirala nasilnim prekidom izložbe, hapšenjem i sankcijama prema umjetnicima kao i uništenjem velikog broja vrijednih umjetničkih djela desetaka nonkonformističkih slikara. Vijest o kulturocidu proširila se na Zapad tako da su posramljene sovjetske vlasti nakon dva tjedna ipak dozvolile sličnu izložbu u moskovskom parku, koju je posjetilo tisuće ljudi.^[122][123] Ipak, kvaliteta djela na drugoj izložbi bila je znatno slabija u odnosu na prvu, na kojoj su bila najbolja djela autora koji su sudjelovali.

Konceptualna umjetnost u Sovjetskom Savezu bila je obilježena uglavnom instalacijama i slikarskim konstrukcijama, a bila je okupljena oko grupe Moskovskih konceptualista. Vjerojatno najveća imena sovjetske konceptualne umjetnosti su Vitalij Komar i Aleksandar Melamid, koji su do 2004.^[124] nastupali kao Komar i Melamid. Komar i Melamid su tokom 70-ih godina osnovali pokret znan kao soc-art, konceptualni pokret koji je oštro napadao službenu socrealističku doktrinu i parodirao ideologizaciju umjetnosti u kontekstu socrealizma. Tokom svoje karijere, njih su se dvojica poigravali službenim ideološkim simbolima, a poznati primjeri su zamjena portreta Lenjina i Staljina s njihovim vlastitim portretima. Pionir instalacijske umjetnosti bio je Ilja Kabakov, koji je tokom 60-ih godina, kao član Unije umjetnika, ilustrirao dječje knjige, da bi se u kasnijoj fazi proslavio konceptualističkim instalacijama koje su izložene diljem svijeta. Specifično mjesto zauzima Viktor Pivovarov, još jedan konceptualist, čije djelo istovremeno predstavlja kritiku sovjetskog društva, ali i nostalgiju za tim vremenima. Olga Kiseleva znakovita je kao pionir video umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Popkulturno možda najpoznatiji autor je Dmitrij Vrubelj, čiji se grafit Gospode! Pomozi mi preživjeti ovu smrtonosnu ljubav iz 1990. godine nalazio na Berlinskom zidu kao najpoznatiji među njima. Radi se o parodiranju slavnog poljupca između Ericha Honeckera i Leonida Brežnjeva prilikom posjeta potonjeg Istočnoj Njemačkoj 1979. godine.

Gorbačovljeva reforme su, tokom 80-ih godina, praktički onemogućile bilo kakve restrikcije prema umjetnicima što je dovelo do potpunog brisanja granica između službene i neslužbene umjetnosti. Sukladno tome, oko 1986. godine, fenomen nonkonformističke umjetnosti prestaje postojati, a u posljednjim godinama dolazi do formiranja jedinstvenog umjetničkog izraza.

Arhitektura

Kinematografija i scenska umjetnost

Glavni članak: Sovjetska kinematografija

Klasična glazba

Zapadna umjetnost o Sovjetskom Savezu

Reference

1. „Декрет Совета Народных Комиссаров (О восьмичасовом рабочем дне)” (ruski). НПП. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
2. „History of the Eight Hour Day”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-22. Pristupljeno 2013-01-09. 
3. „Léon Blum” (engleski). Encyclopedia of World Biography. 2004. Pristupljeno 01. 12. 2011. 
4. „Коллекция: история образования” (ruski). Российский общеобразовательный портал - Лауреат Премии Правительства РФ в области образования за 2008 год. Arhivirano iz originala na datum 2007-08-06. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
5. „National factors in party and state affairs” (engleski). Foreign Languages Publishing House. Pristupljeno 5. 12. 2012. 
6. Harrington (2006) p.11
7. Translation by Dmitri Smirnov Arhivirano 2015-12-22 na Wayback Machine-u, can be reproduced if non-commercial
8. Feinstein, Elaine. Anna of All the Russias, New York: Vintage Press, 2007.
9. Akhmatova, Trans. Kunitz and Hayward (1973) pp.15-16
10. Monas (1999) p216
11. Monas (1999) pxli
12. Monas (1999) pxi
13. Wells (1996) p.2
14. Merriam-Webster, Inc (1995). Merriam-Webster's Encyclopedia Of Literature. Merriam-Webster. str. 1223–. ISBN 978-0-87779-042-6. Pristupljeno 28. 10. 2012. 
15. „Scan of the page from "A Girl And Death" with autograph by Stalin”. Arhivirano iz originala na datum 7. 9. 2012.. Pristupljeno 21. 7. 2009. 
16. „Maksim Gorki”. Kuusankoski City Library, Finland. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-06. Pristupljeno 21. 7. 2009. 
17. „Socialist Realism” (engleski). Encyclopædia Britannica Online. Pristupljeno 25. 11. 2012. 
18. Vera Aleksandrova: A history of Soviet Literature, Greenwood Press, 1971, p. xii
19. The Complete Works of Isaac Babel, str. 29
20. „Andrei Platonov v Dokumentakh OGPU-NKVD-NKGB. 1930-1945.”. Khronos (online journal). ca. 2000. 
21. Associated Press (25. lipnja 1987). „Soviet to Publish 'We'”. New York Times. Pristupljeno 21-06-2012. 
22. Thomas Lask. „One Vote for Heresy”. New York Times. Pristupljeno 21-06-2012. 
23. Bowker, Gordon (2003). Inside George Orwell: A Biography. Palgrave Macmillan. str. 340. ISBN 0-312-23841-X. 
24. Blair E. 2007. Literary St. Petersburg: a guide to the city and its writers. Little Bookroom, p.75
25. Orlando Figes The Whisperers: Private Life in Stalin's Russia, 2007, ISBN 00805074619 Uneseni ISBN nije važeći., pages 590-591.
26. Khrushchev, Sergei N., Nikita Khrushchev and the Creation of a Superpower, Penn State Press, 2000.
27. Schecter, Jerrold L, ed. and trans., Khrushchev Remembers: The Glasnost Tapes, Boston: Little, Brown and Company, 1990
28. text in original Russian
29. Malcolm V. Jones, Robin Feuer Miller: The Cambridge Companion to the Classic Russian Novel (1998.); str. 82; ISBN 978-0-521-47909-7
30. Themes and Meanings^{[mrtav link]}
31. soviethistory.org - 1954: The Thaw
32. Encyclopedia of Soviet Writers, sovlit.net, pristupljeno 09. 09. 2009 
33. Wines, Michael (30. 07. 1998.), „Vladimir Dudintsev, 79, dies; writer dissected Soviet life”, The New York Times, pristupljeno 09. 09. 2009  (fee for article)
34. Chandler, Robert. Life and Fate: Introduction. New York, New York Review of Books Classics, 1985.
35. Under Siege, by Keith Gessen. Published in the New Yorker on March 6, 2006; accessed July 11, 2007.
36. „Nobel Prize in Literature 1965”. Nobel Foundation. Pristupljeno 17. 10. 2008.  - nagrada mu je uručena "zbog svoje umjetničke snage i integriteta kojima je, u svom epu o Donu, dao izraz povijesnom razdoblju u životu ruskog naroda."
37. "An Abkhazian Mark Twain".
38. "Doctor Zhivago": Letter to Boris Pasternak from the Editors of Novyi Mir. Daedalus, Vol. 89, No. 3, The Russian Intelligentsia (Summer, 1960), pp. 648–668
39. Ivinskaya (1978), pages 223–224.
40. Ivinskaya (1978), pages 251-261.
41. Ivinskaya 1978: str. 232 sfn error: no target: CITEREFIvinskaya1978 (help)
42. „Nobel Prize in Literature 1958”. Nobel Foundation. Pristupljeno 17. 10. 2008.  - nagrada mu je uručena "zbog svog važnog uspjeha i u suvremenoj lirici i na polju velike ruske epske tradicije."
43. TU poet marks massacre day. Julie Bisbee. The Oklahoman (Oklahoma City, OK). NEWS; Pg. 19A. 29 September 2006.
44. Donald W. Patterson, "Renowned Poet to Visit City," News & Record (Greensboro, NC), 8 April 1999, p. 3.
45. „Russian language website news article – www.kid.com.ua; Interview with Krivulin, Victor. Recollections about Akhmatova. 14 July 1995(Кривулин В.Б. "Воспоминания об Анне Ахматовой". Беседа с О.Е. Рубинчик. 14 июля 1995)”. Arhivirano iz originala na datum 2007-11-16. Pristupljeno 2012-11-30. 
46. Obituary New York Times "Joseph Brodsky, Exiled Poet Who Won Nobel, Dies at 55" 29 January 1996.
47. Obituary pp 4–6 New York Times "Joseph Brodsky, Exiled Poet Who Won Nobel, Dies at 55" 29 January 1996.
48. NevaNews.com "Timelessness: Water Frees Time from Time Itself." Natalia Zhdanova. 1 August 2007. Neva News Arhivirano 2008-10-03 na Wayback Machine-u. Accessed 2010-10-21
49. Cole, Henri "Brodsky, Joseph". The Oxford Companion to Twentieth-Century Poetry in English. Ian Hamilton. Oxford University Press, 1996.
50. „Nobel Prize in Literature 1987”. Nobel Foundation. Pristupljeno 17. 10. 2008.  - nagrada mu je uručena "za sveobuhvatni opus, prožet jasnoćom misli i poetskim intenzitetom."
51. Tompson, William J. Khrushchev: A Political Life. New York: St. Martin's Press, 1995
52. Peter Benno, "The Political Aspect", in Max Hayward and Edward L. Crowley, eds., Soviet Literature in the 1960s (London, 1965), p. 191
53. „Nobel Prize in Literature 1970”. Nobel Foundation. Pristupljeno 17. 10. 2008.  - nagrada mu je uručena "zbog etičke snage kojom je pratio neophodnu tradiciju ruske književnosti."
54. Simon Sebag Montefiore, p. 110. swedish edition of Stalin: The Red Tsar and His Court.
55. „Master: Russian Editions”. Arhivirano iz originala na datum 2007-01-20. Pristupljeno 23. 01. 2007. 
56. Neel Mukherjee (9. 5. 2008.). „The Master and Margarita: A graphic novel by Mikhail Bulgakov”. London: The Times. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-18. Pristupljeno 19. 01. 2009. 
57. The KGB: Eyes of the Kremlin Arhivirano 2012-01-26 na Wayback Machine-u. Time magazine14 February 1983|accessdate = 21. 10. 2012.
58. Među druge autore koji su pisali "urbanu prozu" ubrajaju se Andrej Bitov i Aleksandar Vampilov, vidi npr. Dobrenko, Evgeny; Tihanov, Galin (2011). A History of Russian Literary Theory and Criticism: The Soviet Age and Beyond. University of Pittsburgh Press. str. 215.  Termin je kontrastiran s onim seoske proze 60-ih i 70-ih.
59. Croft 2006: str. 8 sfn error: no target: CITEREFCroft2006 (help)
60. See also Böll, Heinrich. „Der Zar und die Anarchisten. Zeit des Zögerns. Jurij Trifonows großer Geschichtsroman aus dem alten Rußland” (German). Die Zeit. 
61. Cornwell & Christian 1998 sfn error: no target: CITEREFCornwellChristian1998 (help)
62. Shrayer 2007 sfn error: no target: CITEREFShrayer2007 (help)
63. Lewis, Michael J. "Whatever Happened to Marc Chagall?" Commentary, October, 2008 pgs. 36–37
64. Parton, Anthony (2009). „Cubo-Futurism”. Museum of Modern Art. Oxford University Press. Pristupljeno 7. 6. 2011. 
65. Gray, Camilla, The Russian Experiment in Art, Thames and Hudson, 1965
66. Antun Karaman: Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 2008.
67. Drutt and Malevich 2003, p. 243.
68. Kazimir Malevich na Encyclopædia Britannica
69. Malevich, Kasimir — A Dictionary of Twentieth-Century Art
70. Casimir Malevich — The Columbia Encyclopedia, Sixth Edition
71. Akbar, Arifa (27. 01. 2009.). „Drawing a blank: Russian constructivist makes late Tate debut”. Independent.co.uk. Pristupljeno 30. 07. 2012. 
72. „Tate St Ives”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-08. Pristupljeno 2013-02-17. 
73. Picasso, Woman's Head, modeled on Fernande Olivier
74. „Finding Aid”. Alexander Archipenko papers, 1904–1986, (bulk 1930-1964). Archives of American Art. 2011. Pristupljeno 17 Jun 2011. 
75. „The Archipenko Foundation, Chronology, 1910-1914”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-31. Pristupljeno 2013-02-17. 
76. Curl, James Stevens (2006) (Paperback). A Dictionary of Architecture and Landscape Architecture (Second ed.). Oxford University Press. p. 880 pages. ISBN 0-19-860678-8.
77. Mally, Culture of the Future, pp. 196-197.
78. Mally, Culture of the Future, pg. 194.
79. Mally, Culture of the Future, pg. 198.
80. Mally, Culture of the Future, pg. 201.
81. Mally, Culture of the Future, pp. 201-202.
82. Mally, Culture of the Future, pg. 203.
83. (ru) Great Soviet Encyclopedia, Вхутемас
84. (ru) "подготовить художников-мастеров высшей квалификации для промышленности, а также конструкторов и руководителей для профессионально-технического образования" – Собрание узаконений и распоряжений Рабочего и Крестьянского Правительства, 1920, 19 декабря, № 98, ст. 522, с. 540 – Great Soviet Encyclopedia, Вхутемас
85. Sergei V. Ivanov Unknown Socialist Realism. The Leningrad School, p. 28 – 29. ISBN 5-901724-21-6, ISBN 978-5-901724-21-7.
86. Richard Overy, The Dictators: Hitler's Germany, Stalin's Russia, p259 ISBN 0-393-02030-4
87. Richard Overy, The Dictators: Hitler's Germany, Stalin's Russia, p368 ISBN 0-393-02030-4
88. Richard Overy, The Dictators: Hitler's Germany, Stalin's Russia, p 355-6 ISBN 0-393-02030-4
89. Kornetchuk, Elena. "From the 1917 Revolution to Khrushchev's Thaw," Nonconformist Art: The Soviet Experience 1956-1986, eds. Alla Rosenfeld and Norton T. Dodge. London: Thames and Hudson, 1995, p. 46-47. ISBN 0-500-23709-3
90. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.151.
91. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.65.
92. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.35.
93. 1917 - 1957. Exhibition of works by Leningrad artists of 1957. Exhibition Catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1958. - p.28.
94. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.49.
95. Exhibition of works by Leningrad artists of 1961. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1964. - p.34.
96. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.142.
97. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.94.
98. Exhibition of works by Leningrad artists of 1960. Exhibition catalogue. -Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1961. – p.37.
99. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.68.
100. The Fall Exhibition of works by Leningrad artists of 1968. Catalogue. -Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1971. – p.14.
101. The Spring Exhibition of works by Leningrad artists of 1969. Catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1970. - p.16.
102. Exhibition of works by Leningrad artists of 1961. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1964. - p.36.
103. The Fall Exhibition of works by Leningrad artists of 1962. Catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1962. - p.24.
104. Paintings of 1940-1990s from the Leningrad School. Exhibition catalogue. - Saint Petersburg: Nikolai Nekrasov Memorial Museum, 1996. - p.5.
105. The Fine Arts of Leningrad. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1976. - p.30.
106. The Fall Exhibition of works by Leningrad artists of 1978. Catalogue. -Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1983. - p.15.
107. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School. - Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.143.
108. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School. - Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.88.
109. 1917 - 1957. Exhibition of works by Leningrad artists. Catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1958. - p.26.
110. The Soviet Russia. The Republic Exhibition of 1960. Exhibition catalogue. - Moscow: Soviet Artist, 1960. - p.65.
111. Autumn Exhibition of works by Leningrad artists of 1958. Exhibition Catalogue. - Leningrad: : Khudozhnik RSFSR, 1959. - p.22.
112. Exhibition of works by Leningrad artists of 1960. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1961. - p.33.
113. Sergei V. Ivanov. Unknown Socialist Realism. The Leningrad School.- Saint Petersburg: NP-Print Edition, 2007. – p.201.
114. Painting of 1940-1990s. The Leningrad School. Exhibition catalogue. - Saint Petersburg: Nikolai Nekrasov Memorial museum, 1996. - p.6.
115. Exhibition of works by Leningrad artists of 1960. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1963. - p.33.
116. Paintings of 1950-1980s by the Leningrad School's artists. Exhibition catalogue. - Saint Petersburg: Saint Petersburg Union of artists, 1994. - p.6.
117. The Fine Arts of Leningrad. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1976. - p.27.
118. Exhibition of works by Leningrad artists of 1961. Exhibition catalogue. - Leningrad: Khudozhnik RSFSR, 1964. - p.32.
119. Autumn Exhibition of works by Leningrad artists of 1962. Exhibition Catalogue. - Leningrad: : Khudozhnik RSFSR, 1962. - p.22.
120. Still-Life in painting of 1940-1990s. The Leningrad School. Exhibition catalogue. - Saint Petersburg: Nikolai Nekrasov Memorial museum, 1997. - p.6.
121. Dalya Alberge, Russian painters denounced as Soviet traitors exhibit in London, The Guardian, November 30, 2010.
122. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2004-10-29. Pristupljeno 2013-02-17. 
123. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-16. Pristupljeno 2013-02-17. 
124. Komar and Melamid Archive. "KomarandMelamid.org: The Website of Vitaly Komar and Alexander Melamid," 2005. [1].