Mate Granić
Mate Granić
| |
| |
| Na dužnosti 28. maj 1993. – 27. januar 2000. | |
| Predsjednik vlade | Nikica Valentić (1993–1995) Zlatko Mateša (1995–2000) |
|---|---|
| Prethodnik | Zdenko Škrabalo |
| Nasljednik | Tonino Picula |
| Rođen/a | 19. 9. 1947. Baška Voda, NR Hrvatska, FNRJ |
| Državljanstvo | Hrvat |
| Politička stranka | nema |
| Ostale političke afilijacije |
Hrvatska demokratska zajednica (1990 - 2000); Demokratski centar (2000 - 2004) |
| Alma mater | Sveučilište u Zagrebu |
| Zanimanje | ljekar, političar, lobist |
Mate Granić (19. septembar 1947 - ) je hrvatski diplomat, ljekar, političar i politički konzultant poznat po tome što je vodio hrvatsku diplomaciju za vrijeme vladavine Franje Tuđmana.
Osnovnu školu je završio u Baškoj Vodi i Makarskoj, gimnaziju u Splitu, a Medicinski fakultet u Zagrebu (1971). Specijalizirao je internu medicinu i dijabetologiju. Profesionalnu liječničku karijeru izgradio je u klasi prof. dr. Zdenko Škrabala, zajedno s kojim je godine 1985. osnovao Institut za dijabetes Vuk Vrhovac, koji se smatra jednim od najboljih zavoda za dijabetes u ovom djelu Europe (1985.). Godine 1990. je postao dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, i to najmlađi u povijesti Zagrebačkog sveučilišta. Gostujući je profesor i gost predavač na Harvard Medical School, na Medicinskom fakultetu u Münchenu i na Kentucky Diabetes Foundation, te savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije.
Granić je značajniju političku karijeru započeo za vrijeme rata u Hrvatskoj, postavši 31.7. 1991. potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, odnosno Vlade demokratskog jedinstva Franje Gregurića. Iste je godine osnovao Ured za prognanike i izbjeglice zadužen za zbrinjavanje ratnih izbjeglice, a bio je i na čelu pregovarača koji su sa predstavnicima JNA dogovarali njeno povlačenje s područja Hrvatske. Dana 1.6. 1993. je imenovan ministrom vanjskih poslova, i na tom će mjestu ostati sljedećih sedam godina.
Tokom svoje diplomatske karijere je njegov glavni zadatak bilo diplomatski pripremiti uspješno okončanje rata u Hrvatskoj, odnosno spriječiti da Hrvatska dođe pod udar sankcija zbog svoje politike u BiH. Ti napori, koji su okončani potpisivanjem Erdutskog i Daytonskog sporazuma su bili uspješni. Zahvaljujući tome, kao i brižljivo njegovanom imidžu nenametljivog i blagog čovjeka, stekao je popularnost, ali i reputaciju neslužbenog vođe umjerene frakcije u HDZ-u, odnosno Tuđmanovim suradnicima. Zbog toga se krajem 1999. nakon Tuđmanove smrti nametnuo kao najizgledniji kandidat na predsjedničkim izborima 2000. Na njima je, međutim, doživio težak poraz, završivši na trećem mjestu i prepustivši drugi krug opozicijskim kandidatima Stipi Mesiću i Draženu Budiši.
Granić je zaključio kako je njegov poraz posljedica toga što je HDZ-om dominira desnica, odnosno ljudi kompromitirani sa korupcijskim aferama, te da ta stranka nema budućnost. Zato je sa Vesnom Škare-Ožbolt iste godine osnovao novu stranku pod imenom Demokratski centar. Ta je stranka bila u opoziciji prema Trećesiječanjskoj vlasti, a zajedno sa Budišinim HSLS-om je stvorila zajedničku listu pred izbore 2003. Koalicije te dvije stranke je, međutim, doživjela debakl te je Granić, preuzevši političku odgovornost, podnio ostavku na čelništvo stranke i formalno napustio politiku.
Nakon toga je otpočeo karijeru političkog savjetnika i osnovao poduzeće MAGRA d.o.o. Iste je godine postao predmetom kriminalističke istrage zbog financijskih malverzacija; tajne audio-snimke kojima su se nastojale dokazati optužbe su objavljene u medijima, ali iz proceduralnih razloga se nisu mogle koristiti na sudu, pa su optužbe na kraju odbačene. Granić je nakon toga neko vrijeme bio politički savjetnik Ante Đapića, vođe Hrvatske stranke prava te mu uz pomoć svojih međunarodnih veza nastojao "omekšati" imidž vezan uz radikalno desnu reputaciju njegove stranke.
Goran Granić, brat Mate Granića, je bio političar liberalne orijentacije i kao član HSLS-a dugo vremena njegov politički nistomišljenik. Njegov nećak Mislav Bago, je, pak, popularni TV-voditelj i politički komentator.