Pavle Bakić (mađ: Bakith /Bakics, Bakich/ Pál; Venčac, Srbija, ? - Gorjani, 9. X. 1537), posljednji srpski titularni despot u Ugarskoj.
Imao je turski timar kao i njegov otac. Pripadao je feudalnoj porodici koja se prva uključila u turski feudalizam. Bio je gospodar velikih imanja oko brda Venčaca u Šumadiji, zvanih "Bakićeva zemlja" ("Zemlja Bakićeva", "Bakićevi dvori"), uživao je veliki ugled kod Turaka i dobio pravo da od naroda prikuplja propisani harač. U dogovoru sa zapovjednikom ugarske vojske Pavlom Tomorijem i kraljem Ludovikom II. (Lajošem II; 1506-1526) prešao je u decembru 1525. (ili početkom 1526) sa svojom porodicom, petero braće i dosta Srba na ugarsku stranu i u zamjenu za napuštena dobra u Srbiji dobio grad Lak i druge posjede.
Sa svojim četama učestvovao je u bici na Mohačkom polju (1526). U borbi za ugarski prijesto između nadvojvode Ferdinanda i erdeljskog vojvode Zapolje pristao je uz posljednjega, ali poslije Zapoljinog poraza kod Tokaja (1527) prešao Ferdinandu (1503-1564) i ostao mu vjeran do smrti. Ferdinand I. (Ferdinand Habsburški) potvrdio je 1528. Bakiću i braći sve posjede i imenovao ga vrhovnim kapetanom šajkaških četa. Pri odbrani Beča (1529) Bakić se odlikovao svojom konjicom. Poveljom od 1534. Ferdinand je njemu i braći povrdio sve posjede što su ih dotad imali (Lak, Győr, Szombathely, Hédervár i dr., i sva imanja koja su tim gradovima pripadala). Poveljom od 20. IX. 1537. imenovao ga despotom i pozvao Srbe da se okupe oko Bakića kao srpskog despota. Poginuo je u boju kod Gorjana (mađ. Gara) nedaleko od Đakova.