| Radoslav Katičić | |
| Rođenje | 3. 7. 1930. |
|---|---|
| Smrt | 10. 8. 2019. (dob: 89) |
| Zanimanje | klasični filolog i slavist |
| Standardizacija infokutija | |
Radoslav Katičić (Zagreb, 3. srpnja 1930. – Beč, 10. kolovoza 2019.), hrvatski klasični filolog i paleoslavist.
Radoslav Katičić rođen je 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je pohađao i osnovnu školu, a 1949. maturirao u Klasičnoj gimnaziji.
Diplomirao je 1954. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i iste godine počeo raditi kao knjižničar na Odsjeku za klasičnu filologiju na tom fakultetu. Njegovi prvi znanstveni radovi bili su s područja starogrčke filologije i bizantologije. Kao stipendist grčke vlade posjetio je Atenu 1956-1957. godine, a 1958. izabran je za asistenta na Katedri za indoeuropsku poredbenu gramatiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je 1959. i doktorirao s disertacijom Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije. Akademske 1960-1961. godine kao stipendist Fondacije Alexandra von Humboldta boravi u Tübingenu. Nakon povratka na zagrebački Filozofski fakultet postao je docent za indoeuropsku i opću lingvistiku. Ubrzo potom utemeljio je Katedru za opću lingvistiku i indologiju i postao njen prvi pročelnik. Za vanrednog je profesora imenovan 1966. a za redovnog 1977. godine. Pored opće i indoeuropske lingvistike, predavao je i drevnu iransku i staroindijsku filologiju. Godine 1977. postao je redovni profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču.
Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) izabran je 1973, a za redovnog člana 1986. godine. Za dopisnog člana Austrijske akademije znanosti izabran je 1981, a za redovnog člana 1989. godine. Od 1984. član je Akademije znanosti Bosne i Hercegovine, od 1987. član Norveške akademije znanosti, a od 1991. član Europske akademije (Academia Europaea). Godine 1989. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Osijeku, a 1999. počasno zvanje profesora na Sveučilištu u Budimpešti.
Katičić je bio predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika sve dok ga Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske 2012. nije ukinulo.[1]
Katičićev znanstveni korpus, koji obuhvaća više od 150 naslova (knjiga i članaka), može se podijeliti na četiri područja:
Bernhard Gröschel navodi da Katičić, baveći se jezičnopovijesnim temama vezanim za područje današnje Hrvatske, umjesto za znanstveno utemeljenim konstruktivističkim pristupom narodima i nacijama kao produktima novog doba, poseže za teorijom po kojoj su Hrvati kao etnička grupa oformljeni prije više od tisuću godina, čime se približiva pozicijama nacionalističke ideologije u Hrvatskoj.[2]
Druga se kritika odnosi na Katičićevu Sintaksu hrvatskoga književnoga jezika, čijeg se pisanja poduhvatio, a da prethodno, prema nekim kritičarima, nije dovoljno istraživao na tom području. Koncipirao ju je na prvoj fazi transformacijsko-generativne teorije, koja je u trenutku objavljivanja Katičićeve Sintakse napunila četvrt stoljeća otkako su je se njeni osnivači odrekli. Stoga je Katičićeva Sintaksa doživjela i ozbiljnu kritiku od strane nekih hrvatskih sintaktičara.[3][4][5] Osim zastarjele metode i brojnih pogrešaka, zamjeren mu je i stil pisanja neprimjeren znanstvenom djelu kao i korpus primjera, jer je uvrstio brojne koji su stari više stoljeća, a više se ne koriste. Ujedno su i prekobrojni primjeri rečenica najviše utjecali na opseg Sintakse.
Osim toga, Katičić se pojavljuje kao promotor purifikacije lingvističke terminologije u Hrvatskoj, čime, prema njegovim kritičarima, postiže još veću izoliranost domaće sredine od međunarodne akademske zajednice. Takva njegova nastojanja nailaze na otpor kod nekih kroatista, posebice Ive Pranjkovića i Snježane Kordić.[6][7]
U kasnijoj fazi Katičić istupa u javnosti i kao stručnjak koji se zalaže za to da se u Hrvatskoj piše rastavljeno ʻne ću’,[8] što je protivno[9] praksi pisanja većine govornika hrvatskog jezika. Stoga mu je u nekim medijima predbačeno da je, uz podršku konzervativnih političkih krugova, doprinio destabiliziranju već ustaljene pravopisne prakse u Hrvatskoj.[10]
Zagovornik je i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, što mu zamjera Predrag Matvejević prisjećajući se da je nekada zastupao suprotan stav:
na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao ʻDa su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika’. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji...[11]
– promjena stava
O toj promjeni stava izriču kritiku i neki njemački lingvisti:
Tko, kao Katičić ovdje, pokušava svoj autoritet dobiven pomoću zasluga na drugim područjima koristiti za postizanje njemu poćudnih jezičnopolitičkih pogleda, isključuje naposljetku sam sebe iz stručnoznanstvenog diskursa. Instrumentaliziranje emocija [...] je ʻmoralna toljaga’ posebne vrste, koja južnu slavistiku njemačkog govornog područja treba zastrašiti kod ophođenja s nazivom ʻsrpskohrvatski jezik’. Tko poseže za takvim sredstvima, razotkriva i vlastitu sumnju u uvjerljivost svojih inače iznošenih argumenata za zasebnost hrvatskoga.[2]
– inozemna kritika
Dubravko Škiljan također upućuje kritiku baveći se argumentacijom koju Katičić iznosi o jezičnom identitetu:
Katičićev model složenog jezičnog identiteta ne naglašava dovoljno razlike između tipoloških i genetskih kriterija s jedne strane i vrijednosnog određenja s druge strane. Prije svega, naime, prva su dva kriterija u osnovi rezultat lingvističke i racionalno zasnovane analize, dok treći proistječe iz djelomično iracionalnog stava govornika prema vlastitom jeziku.[12]
– o argumentaciji
Katičić je privukao pozornost medija i izjavom da srpski jezik nije štokavski:
Katičić je dao veliki doprinos, ne doduše na području lingvistike, nego u proučavanju praslavenske mitologije. A prošle godine je u ʻVijencu’ izjavio da je hrvatski štokavski, a srpski da nije štokavski, što je izazvalo podsmijeh širom svijeta i dodatno srozalo ionako slab ugled kroatistike, a posebno Katičićeva opusa.[13]
– komentar izjave
Katičićevu sklonost mitovima kritizira i Peter Kuzmič:
ja bih ipak inzistirao na traganju za istinom i ustrajao na tome da kao narod svoju povijest i vjeru ne temeljimo na mitovima i legendama nego na povijesno provjerljivim činjenicama.[14]
– o neobjektivnosti