Tomislav Karamarko
Tomislav Karamarko
| |
| |
| Na dužnosti 22. siječnja 2016 – 15. lipnja 2016 | |
| Predsjednik vlade | Tihomir Orešković |
|---|---|
| Prethodnik | Vesna Pusić |
| Na dužnosti 21. svibnja 2012 – 22. siječnja 2016 | |
| Predsjednik vlade | Zoran Milanović |
| Prethodnik | Jadranka Kosor |
| Nasljednik | Zoran Milanović |
| Na dužnosti 10. listopada 2008 – 23. prosinca 2011 | |
| Predsjednik vlade | Ivo Sanader Jadranka Kosor |
| Prethodnik | Berislav Rončević |
| Nasljednik | Ranko Ostojić |
| Na dužnosti 22. prosinca 2011 – 22. siječnja 2016 | |
| Izborna jedinica | III izborna jedinica |
4. predsjednik Hrvatske demokratske zajednice
| |
| Na dužnosti 21. svibnja 2012 – 21. lipnja 2016 | |
| Zamjenik | Drago Prgomet |
| Prethodnik | Jadranka Kosor |
| Nasljednik | Andrej Plenković |
| Rođen/a | 25. 5. 1959. Zadar, NR Hrvatska, FNRJ (danas Hrvatska) |
| Politička stranka | Hrvatska demokratska stranka (1989–1994); (2011-) |
| Ostale političke afilijacije |
Domoljubna koalicija (2015–2016) |
| Suprug/a | Enisa Muftić (1993–2011) Ana Šarić (2015–present) |
| Djeca | Lana Martin Katarina |
| Alma mater | Sveučilište u Zagrebu |
| Religija | rimokatolik |
| Website | Službeni veb-sajt |
Tomislav Karamarko (Zadar, 25. svibnja 1959.) je hrvatski desničarski političar koji je od 2012. do 2016. vodio Hrvatsku demokratsku zajednicu, prije toga poznat kao obavještajac i ministar unutarnjih poslova. Oženjen je za Anu Šarić s kojom ima jedno dijete, a ranije je bio u braku s Enisom Muftić, kćeri Osmana Muftića s kojom ima dvoje djece.
Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Bio je jedan od osnivača HDZ-a. Godine 1992. postao je šefom Kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, zatim i Franje Gregurića. Od 1992. do 1993. bio je šef kabineta predsjednika Hrvatskoga sabora kada je predsjednik bio Stjepan Mesić, od 1993. do 1996. bio je načelnik PU zagrebačke, od 1996. do 1998. obnaša dužnost pomoćnika ministra unutrašnjih poslova.
2000. godine bio je voditelj izbornog stožera tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića te postaje i savjetnikom predsjednika RH za nacionalnu sigurnost. Od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, a 2004. do 2006. godine bio je ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006., i tu dužnost obnašao je sve do 2008. godine.
U Hrvatskom saboru 10. listopada 2008. glasovanjem je potvrđen za ministra unutarnjih poslova s 81 glasom za i 49 suzdržanih glasova.
U rujnu 2011. se neposredno pred izbore priključio vladajućoj stranci. Kao njen član je izabran u Sabor, ali je HDZ poražena te je morao prepustiti mjesto ministra unutarnjih poslova. Nedugo nakon toga je počeo kampanju za predsjednika stranke, te je izabran na 17. općem saboru u svibnju 2012.
Njegov mandat na čelu HDZ obilježilo je skretanje stranke udesno, odnosno radikaliziranje retorike prema vladajućoj Kukuriku koaliciji, koja se optuživala za neo-jugoslavenstvo i neokomunizam te "relativizaciju" vrijednosti Domovinskog rata, odnosno najavljivalo kako će HDZ, dođe li na vlast, provesti lustraciju komunističkih kadrova, odnosno uvesti zakone kojima bi se govor "kojim se temeljne vrijednosti Hrvatske dovode u pitanje" ograničio na "nečija četiri zida". Smatra se da je velikim dijelom zahvaljujući tome oko sebe gotovo sve hrvatske nacionalističke stranke, uključujući i radikalnu desnicu uspio okupiti u široke koalicije sa kojima je dobio dva izbora za Europski parlament (2013 i 2014), lokalne izbore 2014., omogućio HDZ-ovoj kandidatkinji Kolinda Grabar-Kitarović da, suprotno prethodnim očekivanjima, početkom 2015. postane nova predsjednica Republike. Konačni uspjeh je postigao poslije izbora za Sabor krajem 2015. godine kada je HDZ, iako je bio dobio manje mandata od očekivanih, uspio sklopiti koaliciju sa trećeplasiranim blokom Most nezavisnih lista. Početkom 2016. je imenovan prvim potpredsjednikom vlade.
U novoj vladi premijera Tihomira Oreškovića je preuzeo mjesto potpredsjednika. Mandat je bio obilježen sve većim razilaženjima sa partnerima iz Mosta, prije svega oko kadrovske politike, odnosno nastojanja HDZ da preuzme nadzor nad Ministarstvom unutarnjih poslova i sigurnosnim službama. U svibnju 2016. je časopis Nacional objavio članak u kome se njegova supruga Ana Šarić dovodi u vezu sa lobistima vezanim uz mađarsku državnu naftnu tvrtku MOL koja je godinama u sporu oko nadzora nad hrvatskom naftnom tvrtkom INA; s obzirom da se Karamarko navodno na sjednicama Vlade zalagao da se spor riješi u MOL-ovu korist, pokrenut je postupak za utvrđivanje sukoba interesa, a partneri iz Mosta su zatražili njegovu ostavku. 15. lipnja 2016. je objavio kako podnosi ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade. Ubrzo nakon toga su HDZ-ovi zastupnici po njegovim uputama zajedno sa oporbom izglasali nepovjerenje Oreškovićevom kabinetu, da bi Mostovi zastupnici zajedno sa oporbom izglasali samoraspuštanje Sabora i tako potakli održavanje novih izbora. Karamarko, koga su nakon toga istaknuti članovi stranke počeli pozivati da se povuče, je 21. lipnja podnio ostavku na čelo stranke.
