Virusni meningitis

Virusni meningitis
lat.
Virusni meningitisi
Specijalnostneurologija
Klasifikacija i eksterni resursi
Moždane ovojnice središnjeg živčanog sustava.

Virusni Meningitis je oblik meningitisa, tj. upale mekih moždanih ovojnica (meninga, membrana koje pokrivaju mozak i leđnu moždinu) uzrokovana virusom [1]. Ponekad se netočno naziva i "aseptički meningitis" kako bi ga se razlikovalo od oblika meningitisa izazvanih bakterijskim uzročnicima. Najpoznatiji primjeri virusnih meningitisa su linfocitarni koriomeningitis i sekundarni meningitis izazvan virusom dječje paralize.

Etiologija

[uredi | uredi kod]

Većina slučajeva virusnog meningitisa razviju se i nestaju bez da se definira precizna dijagnoza. Uzrok tome je nedostatak jakih i karakterističnih simptoma koji bi ukazivali na infekciju i shodno tome često se ne započinju precizni dijagnostički postupci, kao i poteškoće u uzgoju virusnih uzročnika u mikrobiološkim kulturama.

Najčešći uzročnici virusnog meningitisa jesu enterovirusi, koji se najviše šire među ljudskom populacijom u ljetnim mjesecima. U jednoj studiji provedenoj na 144 pacijenta s aseptičnim meningitisom, enterovirusi su bili uzročnici u 46 % slučajeva, slijedi herpes simplex virus tipa 2 s 31 % slučajeva, virus varicelle zoster 11 %, i herpes simplex virus tipa 1 s 4 % slučajeva. Učestalost i vrste uzročnika mogu varirati ovisno o zemljopisnom području.[2]

Uzročnici virusnog meningitisa jesu[1]:

U mnogim zemljama je cijepljenje uvelike smanjilo učestalost meningitisa kao komplikacije zaušnjaka, dječje paralize, vodenih kozica i ospica.[6][7] Neke vrste arbovirusa pogađaju krajnje dobne skupine, te najčešće pogađaju starije osobe. Virusi ospica i zaušnjaka naprotiv izazivaju meningitis u adolescenciji.

Faktori rizika

[uredi | uredi kod]

Faktori koji mogu povećati rizik virusnog meningitisa jesu:

  • dob: virusni meningitis posebno pogađa dijecu mlađu od 5 godina
  • slabljenje imunosnog sustava
  • istovremena prisutnost drugih bolesti
  • lijekovi koji djeluju na imunološki sustav
  • kirurški zahvati

Novorođenčad mlađa od mjesec dana i osobe s oslabljenim imunosnim sustavom su dvije posebno rizične skupine kod kojih se javljaju teške infekcije. Osobe s oslabljenim imunosnim sustavom (HIV, presađivanje organa, tretman imunosupresivnim lijekovima) posebno obolijevaju od meningitisa izazvanim citomegalovirusima i adenovirusima.

Patogeneza

[uredi | uredi kod]

Virusi mogu prodrijeti u središnji živčani sustav putem krvi il izravno neurološkim putem. Najčešći uzročnici virusnog meningitisa kao npr. enterovirusi pronalaze put putujući krvotokom, dok je manji broj virusa, kao npr. HSV-1, HSV-2 i VZV, u stanju prodrijeti do meningi putem živčanih vlakana, šireći se u suprotnom smjeru od živčanih signala (antidromski).

Faktori koji sprječavaju prodor virusa su fizičke prirode kao što je koža i krvno moždana barijera i imunološki, kao lokalni i sistemski imunloški sustav.

U prvoj fazi infekcije, virus se množi na razini zaražene sluzokože dišnog ili probavnog sustava, te kasnije ulazi u krvotok kojim se širi po cijelom tijelu. Ova se faza naziva primarna viremija. Većinu virusa zaustavljaju i unište organi retikuloendotelnog sustava (limfni čvorovi, slezena i jetra) koji imaju osnovnu ulogu odstranjivanja mikroorganizama. Ako je brzina razmnožavanja virusa veća od kapaciteta uništenja virusa od strane retikuloendotelnog sustava, broj virusnih čestica u krvi se povećava i dolazi do sekundarne viremije. U toj se fazi virus uspije probiti do središnjeg živčanog sustava kroz krvno moždanu barijeru. Točni mehanizmi prodora kroz barijeru još nisu do kraja razjašnjeni, najvjerojatnije kroz endotel kapilara.

Neke pak vrste virusa prodiru do mozga i meningi retrogradno, putujući duž živčanih vlakana, što je dokazano kod poliovirusa, herpes virusa i arbovirusa. Živci kojima ovi virusi putuju su njušni (olfaktorni) živac i trodijelni živac (trigeminus).

Klinička slika

[uredi | uredi kod]

Dijagnoza virusnog meningitisa nije uvijek jednostavna. Kod djece i starijih osoba klinička slika može biti vrlo nejasna. Simptomatologija je vrlo slična bakterijskom meningitisu, s iznenadnom vrućicom, posebno oštrom glavoboljom i ukočenošću vrata. Kod određenog broja pacijenata moguća je pojava sekundarnih simptoma:

  • mučnina i povraćanje
  • gubitak apetita
  • fotofobija (preosjetljivost na svjetlost)
  • bolovi u cijelom tijelu, prisutni i u mišićima (mialgija) i u zglobovima (artralgija)
  • smetenost i smanjena svijest, smanjena orijentacija u prostoru i vremenu, pospanost ili psihomotorna uznemirenost.

Kod nekih je pacijenata moguća pojava nepravilnih crvenih ili ljubičastih mrlja (petehija) po tijelu i sluznicama.

Kod novorođenčadi i vrlo male djece, simptomatologija može biti bitno drukčija u odnosu na odrasle osobe. Kliničku sliku kod djece karakteriziraju:

  • vrućica
  • psihomotorna uznemirenost
  • produžen plač
  • pretjerana pospanost i otežano buđenje
  • gubitak apetita

Kod novorođenčadi s još otvorenom fontanelom moguće je dodirom osjetiti povećan tlak i napetost kože koja ju prekriva, pa čak i blago povećane dimenzije glave.

Dijagnostički postupci

[uredi | uredi kod]

Lumbalna punkcija

[uredi | uredi kod]

Osnovni dijagnostički postupak kod sumnje u virusni meningitis je lumbalna punkcija ili spinalni uzorak. Pri tome se igla uvede između dva kralješka i izvuče uzorak spinalne tekućine. Mikroskopska analiza cerebrospinalne tekućine (CST) omogućuje utvrđivanje broja bijelih krvnih zrnaca, a bojenje po Gramu utvrđuje radi li se o bakterijskom ili gljivičnom meningitisu. Citološkom analizom stanica prisutnih u cerebrospinalnoj tekućini moguće je isključiti mogućnost neoplastičnog meningitisa [8] Virusni se uzrok meningitisa može pretpostaviti u slučaju negativnih rezultata bojenja i negativnih bakterijskih kultura, a u prisutnosti simptoma meningitisa. Prisutnost velikog broja linfocita u CST se smatra karakterističnim za virusni meningitis, iako u vrlo ranoj fazi bolesti (prva 24 sata) može biti prisutan velik broj polimorfonuklearnih leukocita, pogotovo za infekcije enterovirusom.[9]

Laboratorijska analiza krvi

[uredi | uredi kod]

Krvni nalazi se rutinski vrše kod svakog pacijenta, ali u slučaju virusnog meningitisa nisu specifični. Broj leukocita je povećan (leukocitoza) kod većine pacijenata, ali se njihov broj ne može koristiti kao indikator težine bolesti. Kod pacijenata smanjenog imuniteta, kod starijih osoba i novorođenčadi, mogu biti i u granicama normale ili niži od normale (leukopenija). C-reaktivni protein i sedimentacija eritrocita su u većini slučajeva blago povišene. Razine C-reaktivnog proteina i sedimentacije eritrocita mogu biti od pomoći pri diferencijalnoj dijagnozi virusnog od bakterijskog meningitisa. Kod virusnog meningitisa vrijednosti su tek blago povišene ili čak u granicama normale.[10] U jednoj kliničkoj studiji vrijednost CRP je porasla na 8,78 mg/dl kod pacijenata s bakterijskim meningitisom, dok je CRP kod pacijenata s virusnim meningitisom bio 1,92 mg/dl.[11] Kako bi imala svoju valjanost, ova se krvna analiza mora izvršiti prije početka eventualne terapije antibioticima.[12] Druge analize, kao npr. mjerenje prokalcitonina[13][14] i receptora sTREM-1 mogu biti korisni kod diferencijalne dijagnoze.[8] Krvne amilaze mogu biti povišene kod virusnog meningitisa, pogotovo onog izazvanog virusom parotitisa, čak iako klinički nisu prisutni znaci zaušnjaka.

Elektroencefalogram (EEG)

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Elektroencefalograf

Elektroencefalografija je korisna kod pacijenata s virusnim meningoencefalitisom ili kod pacijenata za koje se sumnja da imaju subkliničke napade epilepsije. Kod meningitisa izazvanog virusom herpesa često se infekcija proširi i na mozak. U prvom tjednu je prisutna aspecifična moždana aktivnost na EEG-u [15], dok se u kasnijim fazama javljaju karakteristični oštri signali i trofazni kompleksi najviše prisutni u sljepoočnoj zoni mjerenja.[16][17]

Magnetna rezonancija i računalna tomografija

[uredi | uredi kod]

Računalna tomografija, a pogotovo magnetna rezonancija s kontrastnim sredstvom mogu biti korisne dijagnostičke metode kod pacijenata s virusnim meningitisom koji se proširio na mozak, pogotovo kad su uzročnici herpesvirusi ili flavivirusi. Magnetna rezonancija je vrlo učinkovita u detekciji zona demijelinizacije i drugih promjena moždanog tkiva uslijed moždane infekcije, koje su teško uočljive računalnom tomografijom.[18][19]

Liječenje

[uredi | uredi kod]

Kod virusnog meningitisa izazvanog herpesvirusima, cytomegalovirusom, i varicella zoster virusom postoje specifične terapije antivirusnim lijekovima. Kod herpesvirusa najučinkovitija terapija je ona aciclovirom. Za većinu drugih uzročnika ne postoje specifične terapija lijekovima, ali i simptomi su blagi, pa se oboljeli ostavljaju na kućnu njegu. Djecu se obično hospitalizira i njihov se tijek bolesti pomno prati.[20]

Bibliografija

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 Virusni meningitis na eMedicine
  2. ↑ Tunkel AR, Scheld WM (2010). „Community-acquired bacterial meningitis in adults”. Acute meningitis In: Mandell Gerald L, John E. (John Eugene) Bennett; Raphael. Dolin. "Mandell, Douglas, and Bennett's principles and practice of infectious disease". 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Turkulov V., N. Madle-Samardzija; A. Ilić; J. Vukadinov; G. Canak. „[Herpes simplex and lymphocytic choriomeningitis viruses in infections of the central nervous system--clinical and cerebrospinal fluid characteristics].”. Med Pregl svezak 51 (broj 9-10): str. 436.-440.. PMID 9863335. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Romero JR.; JG. Newland (April 2003). „Viral meningitis and encephalitis: traditional and emerging viral agents.”. Semin Pediatr Infect Dis svezak 14 (broj 2): str. 72.-82.. DOI:10.1053/spid.2003.127223. PMID 12881794. 
  5. ↑ Parda N., A. Polkowska (2012). „[Meningitis and encephalitis in Poland in 2010].”. Przegl Epidemiol svezak 66 (broj 2): str. 221.-228.. PMID 23101208. 
  6. ↑ Yung CF.; N. Andrews; A. Bukasa; KE. Brown; M. Ramsay (April 2011). „Mumps complications and effects of mumps vaccination, England and Wales, 2002-2006.”. Emerg Infect Dis svezak 17 (broj 4): str. 661.-667.; quiz 766. DOI:10.3201/eid1704.101461. PMID 21470456. 
  7. ↑ Nascimento-Carvalho CM.; OA. Moreno-Carvalho (September 2003). „Frequency of lymphocytic meningitis associated with mumps before and after a mass campaign for mumps vaccination in children from Salvador, Northeast Brazil.”. Arq Neuropsiquiatr svezak 61 (broj 3B): str. 728.-73.0. PMID 14595473. 
  8. ↑ 8,0 8,1 Carbonnelle E.. „[Laboratory diagnosis of bacterial meningitis: usefulness of various tests for the determination of the etiological agent].”. Med Mal Infect svezak 39 (broj 7-8): str. 581.-605.. DOI:10.1016/j.medmal.2009.02.017. PMID 19398286. 
  9. ↑ Chadwick DR.; AM. Lever (September 2002). „The impact of new diagnostic methodologies in the management of meningitis in adults at a teaching hospital.”. QJM svezak 95 (broj 10): str. 663.-670.. PMID 12324638. 
  10. ↑ Gerdes LU.; PE. Jørgensen; E. Nexø; P. Wang (August 1998). „C-reactive protein and bacterial meningitis: a meta-analysis.”. Scand J Clin Lab Invest svezak 58 (broj 5): str. 383.-393.. PMID 9819187. 
  11. ↑ Diculencu D.; E. Miftode; T. Turcu; D. Buiuc. „[The value of C-reactive protein for the differentiation of bacterial meningitis from viral meningitis].”. Rev Med Chir Soc Med Nat Iasi svezak 99 (broj 1-2): str. 144.-150.. PMID 9524672. 
  12. ↑ Sormunen P.; MJ. Kallio; T. Kilpi; H. Peltola (June 1999). „C-reactive protein is useful in distinguishing Gram stain-negative bacterial meningitis from viral meningitis in children.”. J Pediatr svezak 134 (broj 6): str. 725.-729.. PMID 10356141. 
  13. ↑ Mary R.; F. Veinberg; R. Couderc (March 2003). „[Acute meningitidis, acute phase proteins and procalcitonin].”. Ann Biol Clin (Paris) svezak 61 (broj 2): str. 127.-137.. PMID 12702467. 
  14. ↑ Marc E.; C. Ménager; F. Moulin; B. Stos; M. Chalumeau; S. Guérin; P. Lebon; F. Brunet; J. Raymond; D. Gendrel (April 2002). „[Procalcitonin and viral meningitis: reduction of unnecessary antibiotics by measurement during an outbreak].”. Arch Pediatr svezak 9 (broj 4): str. 358.-364.. PMID 11998420. 
  15. ↑ Brick JF.; JE. Brick; JJ. Morgan; AR. Gutierrez (June 1990). „EEG and pathologic findings in patients undergoing brain biopsy for suspected encephalitis.”. Electroencephalogr Clin Neurophysiol svezak 76 (broj 1): str. 86.-89.. PMID 1694488. 
  16. ↑ Upton A.; J. Gumpert (March 1970). „Electroencephalography in diagnosis of herpes-simplex encephalitis.”. Lancet svezak 1 (broj 7648): str. 650.-652.. PMID 4190634. 
  17. ↑ Schuchardt V.; H. Buchner (1987). „Non-herpes simplex encephalitis is early exclusion of herpes simplex etiology possible?”. Eur Arch Psychiatry Neurol Sci svezak 236 (broj 6): str. 372.-378.. PMID 2824204. 
  18. ↑ Tsuchiya K.; S. Katase; A. Yoshino; J. Hachiya (September 1999). „Diffusion-weighted MR imaging of encephalitis.”. AJR Am J Roentgenol svezak 173 (broj 4): str. 1097.-1099.. PMID 10511186. 
  19. ↑ Misra UK.; J. Kalita (January 1998). „A comparative study of Japanese and herpes simplex encephalitides.”. Electromyogr Clin Neurophysiol svezak 38 (broj 1): str. 41.-46.. PMID 9532432. 
  20. ↑ Tyler KL. (June 2004). „Herpes simplex virus infections of the central nervous system: encephalitis and meningitis, including Mollaret's.”. Herpes svezak 11 dodatak 2: str. 57A-64A. PMID 15319091. 

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]