Imunosupresija
| Imunosuppresija | |
|---|---|
 | |
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| MeSH | D007165 |
Imunosupresija je smanjenje aktivacije ili efikasnosti imunog sistema. Neki dijelovi samog imunog sistema imaju imunosupresivne efekte na druge, a imunosupresija se može javiti i kao neželjena reakcija na liječenje ostalih bolesnih stanja.[1]
U principu, namjerna imunosupresija se obavlja kako bi se organizam sprečio u mogućem odbacivanju transplantata pri transplantaciji organa, tretirajući autotransplantacijske bolesti, nakon transplantacije koštane srži ili liječenja autoimunih bolesti, kao što su sistemski eritemski lupus, reumatoidni artritis, Sjögrenov sindrom ili Kronova bolest. To se obično radi pomoću lijekova, ali može uključivati i operacije (uklanjanja slezene), plazmafareze ili zračenja.
Osoba koja prolazi kroz imunosupresiju ili čiji je imuni sistem slab iz drugih razloga (naprimjer, hemoterapija ili HIV, odnosno imunokompromitacija).
Imunosupresiv je bilo koji agens koji slabi imuni sistem, uključujući i imunosupresivni lijek i neke okolinske toksine.
Namjerno izazvana
[uredi | uredi izvor]Uzimanje imunosupresijskih lijekova ili imunosupresiva, glavni je način namjernog izazvanja imunosupresije. U optimalnim okolnostima, imunosupresivni lijekovi su ciljani samo na hiperaktivne komponente imunog sistema, a u idealnim okolnostima ne bi izazvali nikakve značajnije imunodeficijencije. Međutim, u suštini, svi imunosupresijski lijekovi imaju potencijal da izazovu slabost imunog sistema (imunodeficijenciju). Imunodeficijencija može uzrokovati povećanu osjetljivost na pojavu oportunističkih infekcija i smanjeno imunopreživljavanje raka.
Izraz imunotoksin se također ponekad (pogrešno) koristi da označi nepoželjne imunosupresive, kao što su razni zagađivači. Imunosupresivi se mogu propisati kada je normalan imunološki odgovor nepoželjan, kao što je kod autoimunih bolesti.
Kortizon je bio prvi identificirani imunosupresijski lijek, ali su mu široko neželjeni efekti ograničili upotrebu. Specifični azatioprin je identificiran 1959. godine, ali je tek otkriće ciklosporina 1970. omogućio značajno proširenje mogućnosti transplantacije bubrega manje podudarnim parovima donora i primatelja, kao i širokih aplikacija za transplantaciju jetre, pluća, pankreasa i srca.
Nakon transplantacije organa, tijelo će gotovo uvijek pokušati odbaciti novi organ, zbog razlika u ljudskim leukocitnim antigenima, odnosno haplotipova između donora i primatelja. Kao rezultat toga, imuni sistem otkriva novo tkivo kao "strano" i pokušava da ga ukloniti napadajući primateljevim bijelim krvnim zrnacima, što rezultirala smrću doniranog tkiva. Imunosupresivi se daju kao pokušaj da se spriječi ovo odbacivanje; nuspojava je da tijelo postaje osjetljivije na infekcije i malignitet, kao u uznapredovalim HIV infekcijama.
Tokom svoje historije, radioterapija se koristila za smanjenje snage imunog sistema. Joseph Murray iz Harvard Medical School i glavni plastični kirurg Dječije bolnice Bostonu (Children's Hospital Boston, 1972.-1985) dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1990. za svoj rad na imunosupresije. Murray i njegov tim su ustvari zaslužni za prvu uspješnu transplantaciju ljudskih bubrega u Bolnici Brigham and Women, a u Bolnici Peter Bent Brigham Hospital u Bostonu, 23. decembra 1954., zbog imunosupresije izvršio transplantaciju je između jednojajnih blizanaca.
Nenamjerna imunosupresija
[uredi | uredi izvor]Nenamjerna imunosupresija može javiti u, naprimjer, zbog pothranjenosti, starenja i mnogih vrsta raka (kao što su leukemija, limfom, multipli mijelom), i određene hronične infekcije, kao što su imunodeficijencijski virus čovjeka (HIV). Tu su i neželjeni učinci nenamjerne imunosupresije koji su posljedica imunodeficijencije, a dovode do povećane podložnosti patogenima, kao što su bakterije, virusi ili gljivice.
Imunodeficijencije je i potencijalni negativni učinak mnogih imunodepresijskih lijekova. U tom smislu, opseg pojma imunosupresija općenito uključuje korisne i potencijalno negativne efekte smanjenja funkcije imunog sistema, dok se termin imunodeficijencija općenito odnosi samo na negativne efekte povećanja rizika za infekciju.[2]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005). Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo. ISBN 9958-9344-3-4.
- ^ Abbas, Abul K.; Lichtman, Andrew H. (29. 1. 2010). Basic Immunology: Functions and Disorders of the Immune System. Saunders/Elsevier. ISBN 978-1-4160-5569-3.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]