Inkunabula

Inkunabulom nazivamo knjige, listove ili ilustraciju koje nisu ručno pisane, već su mehanički printane prije 1501. godine u Evropi. Primjerci takvih knjiga su izuzetno dragocjeni. Ime im potiče od latinske riječi incunabula, što znači pelene, i time implicira rane početke nečega. Prva upotreba ove riječ u vezi sa štampanjem zabilježena je u brošuri Bernharda von Mallinckrodta De ortu et progressu artis typographicae (O usponu i napretku umjetnosti tipografije), (Koln, 1639.), u kojoj se nalazi izraz prima typographicae incunabula,“rano djetinjstvo štamparstva“, koje po piščevom mišljenju završava 1500. godine, što je od kasnog 17. vijeka do danas opstalo kao pravilo.

Vrste

Bernhard von Breydenbach: sanctae peregrinationes. Mainz: Erhard Reuwich; 11. februar 1486

Inkunabule se mogu podijeliti u dvije vrste na osnovu načina printanja:

• Drvorez (Xylography): Printanje iz cijelog komada drveta, tako sto se na njegovoj površini izrezbari reljef željene slike, te se on pritisne na papir da nastane printani otisak.
• Tipografija:tehnologija koju je izumio Johann Gutenberg, gdje se pokretni metalni oblici pokreću na štamparskoj mašini. Mnogi autori smatraju da se pojam inkunabula treba primjenjivati samo na knjige nastale ovim procesom.

Krajnja vremenska granica za svrstavanje knjiga u inkunabule, iako povoljan, je izabran prozvoljno. On nije proizvod bilo kakvog značajnog tehničkog napretka ili promjene u godini 1500. U to vrijeme štamparstvo još nije bilo značajno uznapredovalo, te su mnoge knjige još uvijek ručno prepisivane. Neki izbirljiviji kolekcionari knjiga u to vrijeme su čak izbjegavali da imaju štampane knjige u svojim privatnim bibliotekama.

Ekonomski uslovi

Postepeno širenje štamparstva uslovilo je i veći broj različitih tekstova koji su printani, kao i veće varijacije u stilizciji. Na početku su to u glavnom bile knjige na latinskom, naslijeđene iz srednjovjekovne tradicije, posebno jer su si je tako skupe knjige mogla priuštiti samo crkva. Ali, kako je printanje postajalo jeftinije, počele su se pojavljivati i knjige na lokalnim jezicima. Mnoge rane vrste štamparskog pisma bile su prilagodjene lokalnim načinima pisanja ili izvedene iz različitih formi evropskog Gotičkog alfabeta.

Štamparije su se nalazile u urbanim sredinama, blizu svojih najvećih konzumenata, akademika, pravnika, teologa i ostale društvene elite. Pošto je proizvodnja zavisila od potražnje, mnogi štampari su se pomoću zakonski dodijeljenih privilegija na određenom području štitili od konkurencije. Takav razvoj događaja uzrokovao je da mnogi štampari počnu živjeti nomadskim načinom života, seleći se od jednom mjesta do drugog, pa su tako u 15. vijeku na području Švedske, Francuske i Španije boravili mnogi njemački majstori.

Vrijednost

Inkunabule se već dugo svrstavaju u dragocjenosti, te su kao takve pažljivo pohranjene i zaštićene u bibliotekama. Na cijeni su u očima kolekcionara, a historičari i filolozi ih cijene kao naučne izvore. Od 1990. godine počele su na internacionalnom tržištu astronomski rasti cijene starih spisa, pa tako i inkunabula, pa je tako jedna aukcijska kuća 2002. godine prodala prosječan primjerak Petera Schöffera i Johannesa Fausta za pola miliona funti. Na početku 21. vijeka počeli su se pojavljivati pojedinačni listovi knjiga, posebno na internacionalnim online tržištima, što je dovelo do jake kritike prema naučnicima i bibliotekarima, jer se pretpostavlja da oni u cilju brze i lake zarade povremeno „olakšaju“ stare knjige za poneku stranicu.

Inkunable predstavljaju visoko cijenjeno kulturno dobro za evropsku historiju, i to ne samo onu duhovnu. Victor Hugo piše o tome:

Otkriće umijeća štampanja je najvažniji događaj u historiji, majka svih revolucija. Ono je čovječanstvu dalo jedno novo sredstvo za izražavanje novih misli. Duh je odacio staru formu i posegnuo za novom; promijenio se potpuno i definitivno, kao zmija, koja od Adama predstavlja grijeh.

Kao odštampana riječ je misao vječnija nego ikad. Narasla su joj krila; postala je neuhvatljiva, neuništiva. U prošlosti je misao imala jasan oblik i vladala je nasilno vremenom i prostorom. Sada je u društvu ptica, djeli se na sve četiri strane svijeta i svuda je prisutna.^[1]

Poznati primjerci i kolekcije

Na svijetu postoji oko 29.000 različitih naslova, a medju poznate inkunabule ubrajaju se Gutenbergova Biblija (1455.), zatim Peregrinatio in terram sanctam (1486), koju je štampao i ilustrovao Erhard Reuwich, Nuremberg Chronicle (Hartmann Schedel, 1493), te Hypnerotomachia Poliphili, koju je štampao Adeus Manutius, i koja sadrži važne ilustracije nepoznatog autora.

Izučavanja inkunabule su počela u 17. vijeku. Michel Maittaire (1667 - 1747) i Georg Wolfgang Panzer (1729-1805) su organizovali sve printan formate hronoloski u obliku anala, a u prvoj polovini 19. vijeka Ludwig Hain je izdao Repertorium bibliographicum – spisak inkunabula poredanih po abecednom redu imena autora. Još uvijek se „Hainovi brojevi“ koriste kao referenca. Hainov rad je bio dopunjen od strane W. Copingera i D. Reichlinga, ali su ga moderni načini indeksiranja počeli ugrožavati. Autoritet u ovoj oblasti, Njemačka državna biblioteka u Berlinu pokušava još od 1925. da završi Kompletni katalog inkunabula. Britanska biblioteka ima svoj Incunabula Short Title Catalogue, koji izlistava posjed većine svjetskih biblioteka.

Reference

1. Victor Hugo: Notre Dame von Paris. Leipzig 1962., S.197.

Vanjski linkovi

• Online izdanje Gutenbergove Biblije (de)
• Kolekcija linkova za istraživanje inkunabula (en)