Jürgen Habermas

Jürgen

Jürgen Habermas (rođen 18. juna, 1929, Düsseldorf) njemački filozof i sociolog,^[1] pobornik kritičke teorije društva kao i američkog pragmatizma. U naučnim krugovima je posebno poznat zbog rada na konceptu javne sfere a kojeg je postavio u svojoj teoriji komunikativne akcije. Njegov rad se bavi doprinosom društvenoj teoriji i epistemologiji, analizi kapitalističkih društava u razvoju i demokratijom, vladavini zakona u kritičkom socio-evolucionarnom konteksu, kao i savremenom politikom, posebno njemačkom politikom. Habermasov teorijski sistem posvećen je istraživanju mogućnostima razuma, procesa emancipacije i racionalno-kritičke komunikacije koje nema dovoljno u modernim institucijama kao i ljudskoj mogućnosti da kroz oslobađanje ostvari svoje interese bazirane na racionalnosti.

Javna sfera

Jürgen Habermas je ozbiljno razvijao koncept javne sfere prvobitno se oslanjajući na dijaloge koji su se odigravali u kafanama 18. vijeka u Francuskoj. To su bile takve javne sfere racionalnih debata na teme političke važnosti do kojih se došlo razvojem građanske kulture centrirane u tom vremenu u kafanama, intelektualnim i književnim salonima, kao i printanim medijima što su bili preduslovi da se počne sa razvojem parlamentarne demokratije a koji su promovirali ideale prosvjetiteljstva, jednakost, ljudska prava i socijalnu pravdu. Ovaj oblik javne sfere je bio vođen normama racionalne argumentacije kao i kritičke diskusije u kojoj je snaga nečijeg argumenta bila važnija nego njegov identitet.

Prema Habermasu nekoliko je faktora rezultiralo time da građanska javna sfera, javno mnijenje, već u dobu prosvjetiteljstva doživi prve faze dekadencije. Istaknuta je važna stvar da su strukturalne snage, posebno razvoj komercijalnih masovnih medija, doživjele promjenu u svojoj funkcionalnosti. Umjesto potrebe te su strukturalne snage postale nešto što se konzumira pa se tako i izgubila mogućnost njihova korištenja kao instrumenta za javni diskurs.

U knjizi Teorija komunikativne akcije (Theory of Communicative Action, 1981), koja je svojevrsni Habermasov magnum opus, kritizirao je jednostrani proces modernizacije vođen snagama ekonomske i administrativne racionalizacije. Habermas je posebno isticao da se sve ozbiljnije uplitanje i interveniranje formalnih sistema u svakodnevni život može posmatrati paralelno s razvojem države blagostanja, korporacijskog kapitalizma i kulture masovnog konzumerstva. Ovi trendovi koji postaju sve jači utiču sve šire na područja javnog života podređujući ih sveopštoj logici efikasnosti i kontrole. Obzirom da rutinizirane političke partije kao i interesne grupe zastupaju ideju participacijske demokratije nevjerovatno je da se društvom upravlja daleko od udjela građana. Kao rezultat može se vidjeti da granice između privatnog i javnog, pojedinca i društva, sistema i svijeta uopšte, su zapanjujuće. Demokratski javni život uspijeva jedino tamo gdje institucije daju građanima mogućnost da vode debatu o stvarima koje su javne važnosti. Habermas opisuje idelani tip "situacije idealnog govorništva", gdje su akteri ravnopravni učesnici u skladu s kapacitetima diskursa i gdje jedni drugima priznaju osnovnu društvenu jednakost i kada je izlaganje neometano ideologijom ili nerazumijevanjem.

Habermas i "Budućnost ljudske prirode"

„Ako budući roditelji utužuju ekstenzivnu mjeru samoodređenja, onda bi bilo u redu da se i budućem djetetu garantira šansa da vodi autonoman život“ ;Kuhlmann

Sedamdesetih godina se uspjelo razdvojiti elementarne dijelove jednog genoma i ponovno ih sastaviti, što je označilo početak razvijanja medicine prema genetskoj modifikaciji ljudi. Sa stajališta znanosti tu nema ničeg moralnog ili nemoralnog, to je samo još jedan veliki uspjeh.

Međutim, etički gledano, da li je moralno čovjeku nametnuti ličnost koja mu prirodno ne bi bila predodređena? Sama mogućnost oplođivanja jajne ćelije izvan majčinog tijela ili surogat roditeljstva dovela je do razdvajanja pojma roditeljstva na socijalno i biološko.

Sam autor smatra, kao i većina nas, da genetska modifikacija kao sredstvo za sprječavanje bolesti ili za sprječavanje fizičkih i mentalnih nedostataka može poslužiti kao pozitivno medicinsko oružje za „bolji i pravedniji“ svijet u kojem bi se,ako ništa drugo, mogao smanjiti broj invalidnih osoba.

Predimplatacijska dijagnostika čini mogućim da se embriji u osmoćelijskom stadiju podvrgnu predostrožnom genetičkom ispitivanju. Taj postupak se prvenstveno nudi roditeljima koji bi htjeli izbjeći prenošenje nasljednih bolesti.

Tu se već zamagljuje jasna granica između prirode i nauke. Ako dopustimo genetsko modificiranje u svrhu dobra, neko će ga željeti u svrhu nedobrog. Uvijek će postojati oni roditelji koji će biti dovoljno bogati i moćni da sebi omoguće stvaranje svoje savršene djece. Kako na fizički izgled, tako će pokušati utjecati i na selekciju karaktera i potencijalnih sklonosti svoje djece.

Ono što je pomoću znanosti postalo tehnički moguće, to isto pomoću moralne kontrole mora postati neraspoloživim.Jer društveno prihvaćanje u budućnosti će jedva izostati,što znači da će ljudi to prihvaćati kao nešto sasvim uobičajeno, nešto sasvim etično, a razlog tomu je sposobnost medicine da sve svoje postupke objasni uz to da služi zdravijem i duljem životu.

S druge strane, tema pobačaja podijelila je u Njemačkoj (a i šire) stanovništvo na dvije strane – „pro life“ i „ pro choice“. Međutim, i jedni i drugi se bave istom problematikom, moralnim statusom nerođenog ljudskog života.

Prema njemačkom zakonu pobačaj do 12. sedmice trudnoće je protivpravan, ali nekažnjiv.Ali zapravo ni zakonom ni moralnim promišljanjem se ne može povući jasna granica do kada je fetus fetus, a kada postaje ljudsko biće.

Samom činjenicom da je čovjek slobodan sve dok njegova sloboda ne ugrožava slobodu pojedinca – nameće moralna pitanja i jednoj i drugoj strani. Da li čovjek ima pravo odlučivati da li će postati roditelj ili iznijeti trudnoću do kraja, ili pak fetus koji potencira biti dijete, pa prema tome i čovjek mora imati priliku roditi se jer kao takvo još nema prava glasa?

S jedne strane, pod uvjetima svjetonazorskog pluralizma mi embriju ne možemo od samog početka pripisati status osobe, a s druge strane intuicija da predosobni ljudski život ne može jednostavno biti učinjen raspoloživim kao konkurirajuće dobro.

Genetsko istraživanje i genskotehnički napredak danas se opravdavaju u svijetlu biopolitičkih ciljeva ishrane, zdravlja i produljenja života.Međutim, tu se niko ne osvrće na vlastitu dinamiku prirode. Ono sugerira brisanje temeljnog razlikovanja koje je konstitutivno i za naše samorazumijevanje kao rodnih bića.

U mjeri u kojoj evolucija vrsta ulazi u područje zahvata genske tehnologije dolazi do brisanja granica između onoga što smo proizveli i onoga što je nastalo po prirodi. Sama biopolitika nema neki jasno definirani cilj u poboljšanju genskog sistema roda u cjelini. Moralni razlozi su još duboko usidreni u principima ustava i pravorijeka, pa se zabranjuje instrumentalizacija individua za kolektivistički cilj.

Politički liberalisti žele dokazati da s moralnih stajališta ne postoji velika razlika između eugenike i odgoja.Eugenička sloboda roditelja uvjetovana je s time da ne smije konsolidirati s etičkom slobodom djece.

Nezavisno od toga u kojoj mjeri neko gensko modificiranje učvršćuje osobine, dispozicije sposobnosti buduće osobe i zaista određuje njeno ponašanje, kasnije znanje te okolnosti moglo bi zahvatiti u samoodnošenje dotične osobe spram njene tjelesne i duševne egzistencije.

Tu prijeti opasnost da, biće koje kad sazna da je neko umjesto njega „odlučio“ o njegovom bitku i time uskrati svijest da svagda može početi „sam“. No, s druge strane, odgoj i socijalna sredina su mnogo veće determinante koje odlučuju o čovjekovom životu. Pa i taj čovjek, koji kao genski modificiran, nije oslobođen od svijesti i samosvijesti, te kao individua odluke donosi sam. Na temelju svojih misli, a misli ni na koji način ne mogu biti genski modificirane.

Da, čovjeka možemo stvoriti kao nekoga ko će biti skloniji muzici ili pak agresiji, ali socijalni odgoj kao i vlastito jastvo mogu od tog istog čovjek napraviti nešto sasvim novo i neočekivano.Genskom modifikacijom možemo planirati novo društvo i stvarati ga,ali nikad nećemo moći unaprijed znati što će se dogoditi.

Poboljšavajući genetski zahvat okrnjuje se etička sloboda jer se ta osoba nikad neće moći shvatiti kao autora vlastitog života. Sam proces proizvodnje ljudi na ovaj način podijelio bi svijet na dvije proste grupe. Oni koji bi imali novca stvorili bi rasu intelektualaca, savršenih i moćnih ljudi, a oni koji nemaju bivali bi potlačeni i diskriminirani kao potencijalno niža intelektualna bića.

Pretpostavimo da se s embrionalnim istraživanjem provodi praksa koja zaštitu predosobnog života rangira niže od drugih svrha, pa i od izgleda za razvoj visokorangiranih osobnih dobara poput razvoja novih postupaka liječenja.Pogled na neku moguću budućnost ljudske prirode poučava nas o potrebi reguliranja koja je već danas nestala.

Glavna djela

• Student i politika (1961)
• Strukturalne promjene javnosti (Javno mnenje) (1965)
• Teorija i praksa (1963)
• Prilog logici društvenih nauka (1967)
• Tehnika i nauka kao ideologija (1968)
• Saznanje i interes (1968)
• Ka racionalnom društvu (1970)
• Filozofsko-politički profili (1971)
• Teorija komunikativne akcije (1981)
• Budućnost ljudske prirode (2003)
• Podijeljeni zapad (2006)

Reference

1. "Jurgen Habermas | German philosopher". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 15. 3. 2016.