Južnolibanonski sukob 1982. – 2000.
| Južnolibanonski sukob 1982. – 2000. | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Bliskoistočni sukob | |||||||||
 Napušteni tenk u južnom Libanonu koji sada nosi drvenu figuru Ayatollaha Homeneija | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
 IzraelJužnolibanonska vojska (SLA) |
Hezbollah LCP .svg){kind=small} SirijaPLO | ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Shimon Peres Ariel Sharon Ehud Barak Udi Adam
|
PLO Yasser Arafat Hassan Nasrallah Imad Mughniyah Hafez al-Assad
| ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Poginulih: 1,283 Hezbollahovih boraca 1 sirijski vojnik |
Poginulih: 546 (IDF) 954-1,456 (Južnolibanonska vojska) | ||||||||
Južnolibanonski sukob (hebrejski "הלחימה בדרום לבנון", arapski "الصراع في جنوب لبنان") se odnosi na 22 godine dugi otpor Libanonaca protiv invazije izraelske vojske i njihovih saveznika, libanonskih militanata.[1][2] Smješten u pozadini napetosti između palestinskih frakcija i nasilne libanonske unutarnje borbe, Južnolibanonski sukob se može gledati kao dio Libanonskog građanskog rata, iako sudionici i vremenska skala razlikuju. Dok je Libanonski rat 1982., uzrokovan invazijom Izraela, i Opsada Beiruta, rezultirala odlaskom PLO-a iz Libanona, izraelska je pak okupacija južnog Libanona od 1982. rezultirala konsolidacijom nekolicine pokreta otpora, uključujući Hezbollaha i Amala, od prethodno neorganiziranog, fragmentiranog pokreta otpora na jugu. U 2000, izraelska se vojska skoro potpuno povukla iz južnog libanona i to nakon 22 godina (prva invazija je bila 1978.).
Do kasnih 1980-ih, Izrael i njegov suradnik, Južnolibanonska vojska, su se suočavali s otporom od nekolicine neorganiziranih libanonskih skupina. Među ranim organizacijama otpora su bili i Libanonska nacionalna fronta otpora, koju je vodio pokret Amal, i Libanonska komunistička stranka. Izraelska okupacija (1982. – 2000.) je međutim ohrabrila te skupine otpora da se ujedine. Do 1990-ih, dobro organizirani Hezbollah, uz potporu Sirije i Irana, se pojavio kao vodeća organizacija i vojna snaga, predvodeći smjer otpora. Ta organizacija je bila jedna od prvih na Bliskom istoku koja je upotrijebila taktiku samoubilačkih napada protiv izraelske vojske pa i izraelskih meta izvan Libanona,[3] da bi na kraju izrasla u paravojnu postrojbu s raketama i raznim oružjem[4] uz pomoć kojeg je zarobljavala i napadala izraelske građane.[5][6] 16. veljače 1992. šejk Abbas al-Musawi, glavni tajnik Hezbollaha, je ubijen kada je izraelski helikopter napao njegovu povorku automobila na cesti južno od Sidona. 25. srpnja 1993., u nakani da eliminiraju Hezbollahovu prijetnju na jugu Libanona, IDF pokreće najteži napad od 1982., međutim taj Islamistčki otpor je i dalje ostaje prisutan. 11. travnja 1996. IDF pokreće „Operaciju plodovi gnjeva“ i bombardira Hezbollahova uporišta na jugu Libanona, južnim predgrađima Beiruta i doline Beka. Iste godine, IDF-ov napad na UN-ovu bazu u Kani rezultira smrću od preko 100 libanonskih izbjeglica koji su se smjestili tamo, dok je 4 UNFIL-ovih pripadnika teško ranjeno.[7]
Do kraja 1990-ih, konstantni vojni napadi i žrtve koje je uzrokovao Hezbollah je eventualno doveo do toga da se Izrael povukao s libanonskog teritorija,[1] u skladu s UN-ovom rezolucijom 425, koja je usvojena 1978.; povlačenje je rezultiralo potpunim kolapsom Južnolibanonske vojske.[8] Ipak, kamen spoticaja ostale su Shebaa farme te još poneki djelići teritorija. Iako je pozicija UN-a je da se Shebaa farme ne nalaze u sklopu Libanona, nego Sirije, svi politički vođe i građani Libanona su odbili takav stav i najavili povratak preostalog teritorija milom ili silom.[9]
Sukob nikad nije završio što zbog odbijanja židovske države da se u potpunosti povuče s tog spornog teritorija, kako i zbog odbijanja da se prizna krivica za masakre te plati ratne štete i pusti otete libanonske borce iz pokreta otpora. Prekogranični incidenti s Hezbollahom doveli su i do Izraelsko-libanonskog rata 2006., koji također je riješio problem zarobljenika, ali ne i teritorija.
- ↑ a b Online NewsHour: Final Pullout - May 24, 2000. (Transcript). "Israelis evacuate southern Lebanon after 22 years of occupation." Retrieved 15 August 2009.
- ↑ Hizbollah makes explosive return: Israel's proxy militia under fire in south Lebanon. Charles Richards, The Independent. 18 August 1993. Retrieved 15 August 2009.
- ↑ Pape, Robert. 2005. Dying to win: the strategic logic of suicide terrorism. Random House. ISBN 1-4000-6317-5 Nepoznati parametar
|loc=zanemaren (pomoć) Specifically: "Suicide Terrorist Campaigns, 1980-2003", Appendix 1. (Page 253 of Australian paperback edition, published by Scribe Publications) - ↑ Zionism and Israel - Encyclopedic Dictionary, Hezbollah Definition
- ↑ H. CON. RES. 190, 1st session, 101st congress. 4. kolovoza 1989. Expressing the sense of the Congress over the reported murder of Lieutenant Colonel William Higgins and Hezbollah-sponsored terrorism. The Library of Congress. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. srpnja 2016. Pristupljeno 8. kolovoza 2006.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ↑ Telegraph, 2004/2/21. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. travnja 2008. Pristupljeno 20. kolovoza 2021. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Letter Dated 7 May 1996 from the Secretary-General Addressed to the President of the Security Council. United Nations Security Council. 7. svibnja 1996. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
- ↑ UN Press Release SC/6878. (18 June 2000). Security Council Endorses Secretary-General's Conclusion On Israeli Withdrawal From Lebanon As Of 16 June.
- ↑ Report of the Secretary-General on the implementation of Security Council resolutions 425 (1978) and 426 (1978), str. 3
- Napetosti rastu na jugu Libanona dok Izrael bombardira gerilske mete, New York Times, November 8, 1991
- Kronologija povijesti Libanona 1920-2009.